Takvih ljudi je malo u BiH, ali ih ipak ima. Jedni od njih su i poznati banjalučki glumci Slađana Zrnić i Ljubiša Savanović, koji bez imalo zadrške govore za BUKU o svim anomalijama koje su zadesile naše društvo u posljednje vrijeme.
Nacionalizam, politikanstvo, uništavanje kulture, srozavanje obrazovanja, duhovna bijeda… samo su neke od tema koje smo otvorili u ovom našem razgovoru.
Šta o svemu ovome misle Slađana i Ljubiša pročitajte u nastavku:
Mi smo nekako uvijek bili zanimljivi kada je kultura i umjetnost u pitanju. Ta neka specifičnost koja možda krasi sve nas u BiH je da kod nas svi sve znaju o umjetnosti, o kulturi... Posebno u posljednje vrijeme. Svima su puna usta kulture, daje se usmena podrška umjetnicima, tapše ih se po ramenu, dok bi svako da po svome režira predstave, postavlja izložbe, otvara i zatvara festivale, zatvara muzeje... Gdje se objektivno danas nalaze kultura i umjetnost u ovoj zemlji? Koliko se pridaje pažnje ovoj oblasti ?
Slađana: Ja moram da kažem da sam zabinuta. Danas je svako kultura i svako sve zna o kulturi. Da li je to takvo vrijeme da svi sve znaju, pa se tako i afirmišu. Veliki problem je u tome što su ljudi od rata obasuti turbo-folkom, novokomponovanim stvarima, obasuti su rijaliti programima, znači sve je na brzinu. Kad pogledamo tu torturu od 25 godina, na koju je nadograđena platforma poput društvenih mreža, gdje svako može da kaže svoje mišljenje, sve nam postaje jasnije. Problem je što ti ljudi, koji su odrastali na takvim osnovama, sada imaju pravo da iznose svoje mišljenje javno i pred velikim brojem ljudi. A oni ne znaju da kad napišu jednu rečenicu da to ostavlja tragove iza sebe. Niko ne razmišlja o onome što govori i niko nema strpljenja da sebe testira i provjeri, da razmisli o tome šta je rekao. Tako i ja mislim da je generalno u kulturi, konkretno u našoj branši. O tome se može naširoko, ali...
Ljubiša: Znaš kako, ja mislim da je prvi problem kod nas, što se tiče kulture, nepostojanje bilo kakvih planova i strategija, na svim nivoima. To je za ne povjerovati da se svakih nekoliko godina govori o nekakvoj strategiji, ali se nikad ništa ne usvoji, a kamoli da se krene sa radom po tom dokumentu. Pa čak da se donese nešto sa čim se 99 odsto ljudi neće složiti, ali samo da ljudi koji se bave kulturom znaju na čemu su... Ako se odluči da se promovišu rijalitiji, daj da pravimo rijalitije, ali samo da se zna šta je prioritet i da se u odnosu na to dalje radi ili ne radi. Ovako se sve radi stihijski. Dajte, donesite neku strategiju, da znamo. Da li država želi da se promoviše turbo folk? Ili možda želi elitističko pozorište? Ili je cilj nešto treće? Samo se odlučite. E sad, što se tiče ovog što je Slađa govorila, mislim da svako ko plati kartu može da kaže ova predstava ne valja i to mi ne možemo i ne trebamo kontrolisati. Svako ima pravo na svoje mišljenje. Međutim, ono što je problem jeste da je jedno mišljenje publike, a drugo mišljenje kritike i stručne javnosti. Tu treba napraviti neku razliku.
A da li ima te stručne kritike kod nas?
Ljubiša: E, upravo to hoću da kažem. Jedan od osnovnih problema sa kojima se mi suočavamo je nepostojanje kritičara u pravom smislu te riječi. Ono što mi imamo je povremeno pisanje ljudi koji nisu stručni, nego su ljubitelji, manje ili više dobronamjerni, ali prave stručne kritike nema. Isto kao i u svim oblastima života, ovdje nedostaje kvalitetna i stručna kritika. Niko se sa tim ne bavi ozbiljno i temeljno i onda je to veliki problem. Lako se mi uljuljkamo. U tom slučaju, kad nemaš prave kritičare i prave znalce, vrlo lako pomisli čovjek da je on baš dobar i ne može da napreduje. Tako je u svim sferama kulturnog djelovanja.
Ko je uopšte kriv za nerješavanje tih problema? Da li su to kulturni radnici koji su privrženi nekim strukturama u vlasti, ljudi koji su u kulturi, a tu im nikako nije mjesto ili su krivi upravo oni umjetnici, u pravom smislu te riječi, koji pored svih mediokriteta i lažnih stručnjaka ne uspjevaju da dođu do izražaja i pokrenu promjene?
Ljubiša: Ma, svi smo mi podjednako krivi. Koliko god to bili predstavnici vlasti, koji nas lažu i koji su inertni i ne shvataju značaj kulture, što uporno pokazuju, toliko smo krivi i mi sami koji ne dižemo svoj glas. Zapravo, vrlo malo ljudi ima hrabrosti, ali i želje da ukazuje na ono što bi se trebalo promijeniti. Takođe, da se ne lažemo, mi se svi borimo za neku svoju koricu hljeba, borimo se da preživimo svaki dan u ovom životu koji melje. Jednostavno moraš da radiš na sto strana da, konstantno vršiš pritisak da bi ponudio na kraju ono što ljudi vide. Predstavu. Najbolji pokazatelj koliko su umjetnici loši po tom pitanju pokazuje da nemamo ni pošteno esnafsko udruženje u bilo kojoj umjetničkoj branši. Jedino su se muzičari okupili kada je krenula borba za autorska prava. Dotad ih Bog nije mogao ujediniti. Tako da, koliko god vlast bila kriva, krivi smo i mi.
Slađana: S tim što bih ja stala malo u odbranu ljudi iz glumačke branše. Ima tu pojedinaca koji se bore i pokušavaju sa širim vidicima raditi. Međutim, problem je što publika smatra da, ako si ti medijski eksponiran, da si ti onaj što radiš. I onda se tim ljudima poklanja pažnja. Nema nigdje strategije, pišu se hvalospjevi o nekim ljudima koji to nezaslužuju, dok oni koji su genijalni, a imamo takvih, ostaju zapostavljeni. To je prosto degutantno i banalno. Postoje ljudi sa velikom energijom i snagom u cijeloj BiH, ali oni nisu publici zanimljivi jer se ljudima predstavljaju drugi, koji to nisu zaslužili. Tako se prave zanimljivim i za nešto zaslužnim ljudi koji se slikaju u odijelima na raznim iventima, što pozorišnim, slikarskim, muzejskim... i mi stičemo dojam da su to genijalni reditelji, glumci, slikari i tako dalje. O estradnim zvijezdama da ne govorim.
Ljubiša: Ma, glavne zvijede kod nas su trenutno političari. To su prije bili glumci, pjevači, književnici, slikari, a danas su političari. Pa, pitajte djecu da vam nabroje tri živa pisca odavde, ako to bude znalo desetoro djece, ja ih odmah vodim na more. Toga nema i to je nenormalno.
Slađana: I još nešto, ljudi ne dolaze da vide šta se to radi u pozorištu, a onda od umjetnika traže da se eksponiraju za neka prava. Mi i kroz svoj izraz reagujemo na sredinu u kojoj živimo. Ako ja glumim u nekoj predstavi, neka dođu ljudi da vide kako to izgleda, koliko smo mi angažovani u toj predstavi, jer ono što ja radim to je moje mišljenje.
Ali i sami sad govorite da taj vaš izraz ostaje na pokušaju, jer je malo onih koji će doći da to vide. Onda se valjda mora pomjeriti ta granica.
Ljubiša: Jeste. Danas je nemoguće biti dobar samo u onom što radiš i tako promijeniti stanje. Takvo je vrijeme. Naravno da je nama lakše se izraziti kroz glumu, ali to izgleda nije danas dovoljno. Mada, mi smo svi razbacani na hiljadu strana, radimo, imamo kredit, a prije je bilo mnogo drugačije.
Opet, mora postojati način. Možda kroz mnogo “teže” predstave, da li bi trebalo narod šokirati da bi se zainteresovao za ono što želite da kažete? Pomenuli ste političare koji su glavne zvijezde, pa i oni to rade da bi privukli pažnju.
Slađana: Ja nisam za to da se ljudi šokiraju, više bih da se radi na empatiji. Nama nedostaje estetike, topline i ljudskosti. To je neophodno i neminovno. Sve je šok oko nas. Danas su ljudi šokirani sa hiljadu informacija, a koje površno primamo i olako prihvatamo.
Ljubiša: To što si naveo jeste jedan od pravaca i ima ljudi koji se time bave. Recimo Oliver Frljić to radi. To jeste jedan od načina, ali ako uzmemo primjer njega, on se kao autor odlučuje za takav nastup, što je legitimno. Ali ja opet mislim da je to pravljenje fame oko predstava, što ne mora uvijek biti dobro jer su ljudi zasićeni tim raznoraznim šokovima i da u ovom ludilu kad odu u pozorište žele da čuju nešto pamento. Uglavnom, to jeste jedan od puteva, ali ne i jedini.
Dotakli smo se ovdje i političke situacije, koliko ona utiče na vaš rad?
Slađana: Puno. Puno više nego što bi bilo izdržljivo. Zavisi kakva je politika jedne države. Ako je cilj državne politike da kulture nema, onda nam je vrlo jasno da će kultura da grca.
A da li grca?
Slađana: Naravo.
Ljubiša: Dio svake državne politike je kulturna politika. Ali problem je kad kulturom upravlja dnevna politika. I opet se vraćam, nama treba dugoročna strategija i da ne mislimo koja je vlast, već da radimo na razvijanju kulture na taj način koji smo donijeli. Kod nas je problem što, kako se događaju dnevno-političke trzavice, tako se dešavaju i udari na kulturu. E sad, problem su i institucije kulture u kojima možeš da radiš do jednog nivoa bez pomoći države, što je sve neka vrsta entuzijazma, ali ti za bilo kakav iskorak treba podrška države.
Ipak, svi ti ljudi koji ne dopuštaju neki dalji razvoj će biti prvi koji će se slikati na premijerama.
Ljubiša: Ne možeš ti zabraniti nekom da dođe na premijeru, čak i nisu problem oni koji nešto hoće da se slikaju ali i da pomognu i da nešto urade, ali problem su oni koji samo kupe kajmak za neke sljedeće izbore.
Sve je to nekako odraz stanja u društvu u kojem živimo, a onda je i iluzorno očekivati da će nam se desiti nešto novo ako su nam ovakvi temelji. Koliko glumci mogu uticati na promjenu svijesti koja je ovde i te kako zatrovana?
Slađana: Ja godinama o tome razmišljam i mogu reći da sam napokon shvatila da više ne vjerujem u revolucije. Ne vjerujem u to da mene treba neko da pozove da budem aktivista u nečemu. Ja se u posljednjih 10 godina trudim da pomažem jedan na jedan. Konkretno, radim sa djecom. Ako sa njima provedem jednom sedmično po sat-dva i pričamo o kulturi, bontonu, ekologiji, pravim vrijednostima… na taj način sam dala svoj doprinos promjenama. Ne vjerujem da nas deset sad može da se okupi i da nešto pomjerimo naprijed. Naravno da, kad prepoznam neke dobre ideje, ja ću pomoći svojim radom. Mislim da je najveći spas u malim stvarima. Za velike pompe nema mjesta danas. Evo, i ja sam trenutno malo izgubljena i pomalo anksiozna i ne znam kome da vjerujem.
Ali kako se onda otrgnuti od ove letargičnosti kad 90 odsto ljudi stvarno ništa ili jako malo zna, a pokušava nametnuti svima svoje mišljenje?
Slađana: Jeste, samo što ja mislim da 90 odsto ljudi misli da sve znaju, a bez ikakve osnove, bez imalo preispitivanja.
Na bazi čega se onda iznose takvi stavovi?
Slađana: Na osnovu onog što čujemo na dnevnoj bazi. Zato je za mene rješenje pojedinačni potezi koji će izazvati reakciju. Ako ja, nakon 20 godina na sceni i toliko pročitanih i odigranih djela, postajem sve više zbunjena u naletu raznih informacija koje služe samo za priučenost, šta je sa nekim ko nikad nije ništa pročitao. Danas ni kod koga nema studioznosti, ljudi pucaju iz svih aršina. I možda je i to problem.
Da li je onda tu problem, u tim ljudima koji malo ili nimalo znaju, a nameću svoje stavove ili je do onih koji mnogo znaju, a nigdje se ne pojavljuju?
Ljubiša: Problemi su u svima. Mi imamo akademsku ili intelektualnu zajednicu kad se primaju plate. Onda su svi glasni! Intelektualaca ima na prste jedne ruke i njih većina gleda kao ludake. A ovo što si rekao, iz te jedne hiperprodukcije u školstvu i srozavanje obrazovanja i sa njim svega ostalog na odvratan i bijedan nivo, sve više dolazi mladih ljudi koji su naučili da je sve instant i da ni za šta ne treba trud. Drugi problem je što su nas ubijedili da smo mi nekom nešto bitni. Da se Amerika nešto mrda oko nas, da se Tramp budi sa mišlju da li smo mi sjeli danas ovdje. To nam nameću političari da bi lakše upravljali masama. A, ustvari, mi smo ovdje bijedno mali. Pa, zašto nama treba neko da dođe i kaže okupajte se, operite zube da biste napredovali i ušli u EU. Zar smo mi tolike budale da za sve moramo dobiti neku naredbu od nekoga, da ništa ne znamo sami. Ali nažalost, tako je. I to nam se sve dešava jer je riječ ljudi koji stvarno imaju šta da kažu postala sve beznačajnija. Naravno, ne slažem se ja sa tim da se mi svi trebamo pomiriti sa takvom situacijom, niti pristajem na to, ali ovo što mi živimo je godinama smišljan sistem kako da se narod što više umrtvi, zaglupi, da se sve učini jednom prostom pučinom, koja se kasnije može lakše usmjeravati. I onda je normalno da tom narodu, kad ti objaviš neki dobar tekst, ne da im se čitati. To pokazuje samo da ljudi ne čitaju, ne uče, ne rade na sebi, ali pored svega toga ja mislim da ne smijemo stati i odustati. Ja sam odlučio da ostanem ovdje i da radim najbolje što mogu i to smatram nekom vrstom, ajmo reći patriotizma. To je po meni patriotizam, a ne busanje u prsa, isticanje imena, porijekla, bilo da si ti Meho, Jozo ili Ljubo, nije bitno. Tako da, opet kažem, godinama se radi na tome da se naša riječ skrajne i da postane nebitna u moru stvarno nebitinih riječi, i nažalost to se vrlo dobro primilo. Ne mislim ni da smo Slađa i ja neke Mesije, ali kad vidimo ko su uzori mladima, posebno trebamo staviti prst na čelo i zapitati se gdje mi to idemo. Opet kažem, da ne mislim da možemo nešto promijeniti i napraviti bolje stanje, otišao bih odavde. Fora je i da ako mi napravimo svojim radom neki pomak, sljedeća generacija neće morati to isto da prolazi. Ja ne mogu u potpunosti uticati na ljude da vide gdje žive i kako žive, jer ima onih koji jednostavno ne žele da vide, onih kojima je dovoljno da imaju posao, da dobijaju redovnu platu…
Već smo konstatovali kako nam se društvo srozalo na jedan bijedan nivo, a da toga nismo ni svjesni. Kako onda otvoriti oči ljudima da napokon vide gdje smo i šta nam se to dešava?
Slađana: To je volja pojedinca, koliko želi da mijenja nešto. Moramo to da radimo kroz sopstveni primjer i da na taj način utičemo na ljude. Moramo jednom svi sebi reći da mi imamo izbor, i oduprijeti se onom što nam se konstantno nameće kao ispravno. Izaberi jednom klasično, jednom ekstravagantno, jednom prizemno, biraj različito da bi došao do kvalitetnog i ispravnog. Nemoj stalno ostajati zarobljen u onom u čemu se osjećaš sigurno, a što ti je na kraju odnekud i nametnuto kroz stvaranje društva iskrivljenih vrijednosti. Problem je što ljudi ne znaju, a neće da provjere, iako imaju mogućnosti da to urade. Najbolji primjer je religija. Ljudi prihvataju religiju, a nikad se ne zapitaju kako je jedan običaj koji je dio te religije nastao. Da se to radi, možda bi danas bolje razumjeli i sve ono što se dešava nama i oko nas.
Uglavnom, mi konstantno prihvatamo i vjerujemo onom što nam je servirano. Serviraju nam nacionalizam na dnevnoj bazi, etničke podjele, vlada se strahom i nameće jedna opcija kao jedina ispravna. Kako uopšte izaći iz tih okvira?
Ljubiša: Masa ne može protiv toga. Pa, to je sve i urađeno da masa ne razmišlja, a razmišljanje je potrebno da bi se izbavili. Ljudi žive po sistemu kad i kako im se kaže. Glasaju za koga im se kaže, jedu, piju, jebu, slušaju šta im se kaže. I gotovo. Tu se melje i nema tu mnogo filozofije. Samo pojedinci mogu da oko sebe prave jedan krug drugačijih ljudi, koji će dalje praviti takve promjene. I ponavljam, ja sam i pored ovakve beznadežne situacije nepopravlji optimista i smataram da ne smijemo odustati.
Ali jako malo je optimista. Mi smo imali situaciju poslije rata da su ljudi bili optimisti. Završio rat, pa se svi nadali biće bolje. Pa, onda je došlo vrijeme smjene ratne vlasti, dolaze novi ljudi, promjene... A danas, mi opet razmišljamo o tome hoće li biti rat, nigdje optimizma.
Ljubiša: Jeste, nažalost. To je najbolji pokazatelj gdje smo mi. Nije naš problem materijalno siromaštvo, već duhovno. Mi se ne bavimo sobom, ne bavimo se suštinom, jer smo natjerani da više razmišljamo hoće li opet neko sijati smrt, nego na onome o čemu bi trebali misliti. Nama su izvučene stepenice ispod nogu i ova djeca, koja odrastaju, ne odrastaju na pravim stvarima. Za Branka Ćopića su samo čuli, a znaju sve o onom Rasti. Problem je što od vrtića dijete okrenu na Severinu, a ne na Branka Kockicu i slične.
Slađana: Znaš kako, mi smo kao narod uvijek tražili vođu i autoritet za kojim bi išli. A mislim da bi trebali upravo suprotno da se počnemo ponašati. Da umjesto slijepog praćenja drugog, u sebi nađemo tog vođu, da preuzmemo odgovornost. Tako moramo i vaspitavati djecu.
Kada govorimo o tom nedostatku optimizma usljed novog naleta bujice nacionalizma, mislite li da postoji način da se to zaustavi?
Ljubiša: Ličnim primjerom. Da radiš ono u čemu si najbolji, da se trudiš, da pokazuješ da to što nam se nudi je nenormalno i da nam to nije potrebno. Moramo prikazati da mi možemo da živimo drugu priču, da ona koju žele političari da iskonstruišu i nama i uguraju nije realnost koju mi treba da živimo.
Slađana: Ja ne mogu da prihvatim činjenicu da neko nekog mrzi zbog bilo koje različitosti. To je tako jer nisam tako vaspitana i onda vidim rješenje upravo u tom vaspitanju. Malo zvuči romantično, ali srcem treba da vaspitavamo.
Ljubiša: Ono što ja vidim jeste da je potrebna i argumentovana kritika, ali i rješenje. Na opštem nivou je teško dati rješenje, ali u glumi ja mogu kroz pozorište da ponudim neki ispravan put.
Sigurno je da je lični primjer dobar način, ali mi moramo biti svjesni da u ovoj zemlji u kojoj sve konce vuku nacionalni politički lideri i nihovi poslušnici, gdje se sa kovertom ide kod doktora, gdje se posao dobija samo preko partije, gdje se očigledno uništava privreda, gdje mladi bježe glavom bez obzira, niko ne želi da ustane i kaže - dosta je. Mislim, može li se onda išta razvijati u ovoj zemlji i ima li uopšte budućnosti na takvim osnovama?
Ljubiša: Jedino početi rješavati sve te stvari od vrha. Ipak, riba smrdi od glave. Moramo nekako pritisnuti ljude na vlasti da donose zakone koji će se provoditi, pokušati postaviti nešto što bi bila osnova.
Slađana: Meni se sve svodi na porodicu i sve ide dalje od toga kako ćeš vaspitati svoje dijete, kako ćeš sebe vaspitati. Moramo preuzeti odgovornost. Treba se pitati, ali ne dovoditi se u pitanje. Jednostavno se moramo boriti za bolje sutra. Mi smo sigurno obespravljeni, ugroženi, ali moramo istrajati i pokušati zaobići sve ono što se pred nas stavlja i ne pokleknuti pred iskušenjima primitivizma, nacionalizma i svega onog što nas uništava da bismo stvorili uslove od kojih možemo početi da razgovaramo o stvaranju bolje budućnosti.
RAZGOVARAO: MILOVAN MATIĆ
