Idemo ispočetka. Banjaluka grad kulture 2024?
Teoretski je moguće. Za 2024. godinu kao države iz kojih će se birati grad za Evropsku prijestonicu kulture izabrane su Estonija i Austrija, ali ostavljena je i mogućnost da se i jedna zemlja koja je kandidat za EU izabere za ovu titulu. Znači, prvo BiH treba da bude izabrana za državu koja se razmatra, a onda da se, pored drugih gradova, Banjaluka izdvoji kao glavni kandidat.
Gradonačelnik Igor Radojičić predstavio je juče Tim za pripremu i učešće u programu „Evropska prijestonica kulture 2024. godine“, čiji je primarni zadatak da rade na pripremi aplikacije Banjaluke za projekat „Evropska prijestonica kulture 2024. godine“.
Tim čini Marko Bilbija (šef Tima) i članovi: Monika Ponjavić, Dijana Grbić, Sarita Vujković, Zoran Galić, Mladen Banjac i Sonja Đurić.
Tim za pripremu i učešće u programu „Evropska prijestonica kulture 2024. godine“, Foto: Aleksandar Čavić, Grad Banjaluka
Gradonačelnik Igor Radojičić rekao je da je važan dio njihovog posla priprema gradske strategije kulture, koja je preduslov za učešće u ovom poslu i za aplikaciju za evropsku prijestonicu kulture. Prema njegovoj najavi, Tim će prvo uraditi analizu ukupne kulturne scene u Banjaluci, svih institucija i manifestacija.
E, toga treba da se bojimo. Kakve kulturne scene?
Gradonačelnik je rekao da nije cilj samo evropska prijestonica kulture 2024. godine, već je cilj podizanje nivoa kulturnih događaja i manifestacija, te institucija, na jedan viši nivo, koji Banjaluka zaslužuje kao glavni grad Republike Srpske i kao, ono što želi da bude - regionalni centar.
Sve bi to bilo lijepo da nije riječ o gradu koji već godinama sistematski uništava tu istu kulturu. Ko god radi ili prati kulturu zna da je u proteklih nekoliko godina više kulture uništeno nego što je stvoreno. Zatvoreni su skoro svi filmski festivali, oni koji su ostali imaju finansija da samo održe revijalni program, pa je riječ o skromnom dešavanju koje je sramota nazvati „filmskim festivalom“.
Banjaluka, grad u kojem je nastao i razvijao se Kratkofil, prvi pravi internacionalni festival dozvolio je da se taj festival ugasi. Sredstva koja je festival dobijao iz godine u godinu toliko su se smanjivala, da je na kraju jedino rješenje bilo proglasiti zatvaranje. Tim festivala nije više želio da se bori u ovim uslovima, nisu željeli više da moljakaju za koju marku. Ali, bolje da ne pišem više o Krakofilu, jer sam i sama bila uključena u njegov rad, pa sam malo i subjektivna po tom pitanju.
BEZ NOVCA NEMA SCENE
Šta je sa drugim festivalima, kulturnim događajima, manifestacijama? Šta je sa Duka festom, Flasterom, šta je sa svim malim događajima koji su u entuzijazmu pokrenuti? Festival Animiranog filma je doveden na prosjački štap. Riječ je o festivalu na koji su dolazili sjajni animatori, pa i najbolji animatori današnjice iz regije i svijeta, a posljednjih godina je toliko smanjio program da se može svesti samo na revijalni program.
Već godinama pratim kulturnu scenu grada, a svako ko to radi, jednostavno mora priznati da je stanje loše, da možda lošije i ne može biti. Novca za kulturu je malo, o tome pišem otkako radim u novinarstvu, a bez kontinuiranog ulaganja u kulturu ne možemo govoriti o kulturnoj sceni, o gradu koji se ponosi svojom istorijom i ljepotom.
Trebam li ikoga podsjećati da se Kastel raspada, „ušminkan“ je samo jedan dio tvrđave, dok se veći dio ovog simbola Banjaluke kojeg volimo isticati RASPADA. Jedan dio tvrđave je obnovljen, ali toliko loše da su neki dijelovi već napukli.
Gradske vlasti su povodom Dana Grada odlučile da jedan dio tvrđave Kastel zatvore i da ga pretvore u Izložbu dinosaurusa. Veliki dio Kastela će tri mjeseca biti zatvoren i tom dijelu će se moći prići plaćajući ulaz od 5 KM. Ne, hvala Gradonačelniče!
U Banjaluci je tokom proteklih stotinjak godina izgrađeno nekoliko predivnih vila, od kojih je većina raspadnuta i ruinirana. Prošetajte kroz Grčku ulicu i pogledajte najljepšu kuću u Banjaluci, riječ o Paskulinoj kući koja je u užasnom stanju. Prije nekoliko godina struka je upozoravala na problem i uništavanje ovog objekta, ali nikome od vlasti to nije bilo bitno. Bitno je da je izgrađena ogromna zgrada u njenoj neposrednoj blizni.
Prošetajte kroz glavnu gradsku aleju i pogledajte „staklenu“ kuću koja se gradi. Zar niko nije pogledao projekat izgradnje te kuće prije nego što ga je odobrio? Kako može biti izgrađena kuća koja svojim izgledom iskače iz cjeline, koja remeti koncepciju i strukturu aleje?
Ne spadam u struku, ali zdrav razum mi govori da to tako ne bi trebalo da izgleda, da se uži centar grada i glavna gradska aleja mora sačuvati u obliku u kojem je bila, to je valjda njegovanje ideje istorije i kulture, a ne stavljanje reklamnih panoa na neke od najljepših kuća u ovom gradu i uništavanje aleje izgradnjom modernih objekata. Ili ako se nešto radi da se uradi sa smislom i svrhom, kao što je izgrađen Muzej moderne umjetnosti u Gracu. Muzeji kod nas prokišnjavaju i lavori se stavljaju da hvataju kišnicu (i to nije umjetnička instalacija).
Međutim, već je više puta konstatovano da se u ovom gradu može uraditi sve ako pripadate pravoj političkoj stranci i ako imate novca.
Moram priznati da se postidim kad čujem riječi „Banjaluka je najljepši grad na svijetu“. Nikad to nisam pomislila, a pitam se šta je sa ljudima koji tako nešto kažu, da li zaista to misle ili to govore jer misle da tako treba?
Banjaluka, iako je riječ o gradu u kojem sam rođena i u kojem sam provela cijeli život, nije najljepši grad na svijetu. Ima mnogo ljepših gradova, bez obzira šta mi mislimo i ponavljamo sebi i drugima.
Kako da se ponosimo ljepotom grada koji već decenijama ima nedovršeno zdanje na glavnom trgu? Ruine koje služe za vršenje nužde u strogom centru, zar nas ne bi bilo sramota dovesti ljude iz Evrope i pokazati im ogromnu plahtu na kojoj je iscrtan hotel, kojom smo prekrili nedovršeni hotel Palas? Kako da se nosimo sa ljepotom austrijskih ili estonskih gradova, kako da ne uzmemo tu istu plahtu i ne prekrijemo se svi zajedno po glavi?
"Ekskluzivni" hotel Plaza u centru Banjaluke, Foto:Panoramio
POTREBNA VELIKA PROMJENA
Banjaluka je grad u kojem se fasada na Domu kulture (Kulturni centar Banski dvor) raspada, u kojem je jedini veliki spomenik, spomenik na Šehitlucima, u katastrofalnom stanju. To je grad u kojem se gradi nasumično, gdje i ko šta stigne, koji nema viziju kako bi trebalo da izgleda.
Kultura je i priroda koju njegujemo. Obala Vrbasa je sramotna za grad na rijeci. Pa i manji gradovi kroz koje prolaze velike rijeke imaju ljepše uređena šetališta, a mi pored rijeke možemo prošetati od mosta Venecija do mosta Rebrovac, znači šetnja od 6 minuta, i probijati se kroz žbunje i šipražje na Abaciji.
Jedva smo sačuvali Šehitluke od automobila, a grad sa ovolikim brojem stanovništva ima samo jedan park, koji nikad nije bio obnovljen, u kojem se ljudi sa djecom sudaraju sa trkačima i sportistima.
Banjaluka ima sjajne ljude koji rade u kulturi, o njima sam pisala i pisaću. Ljude koji su u timu za Evropsku prijestonicu kulture poznajem i podržavam, ali entuzijazam ljudi ne znači mnogo za grad koji nema širu viziju, nije imao, a sigurna sam da neće ni imati.
Nije dovoljno „promijeniti“ gradonačelnika i misliti da sad sve možemo. Nikako ne smijemo viziju grada vezati za jednog čovjeka ili jednu stranku, vizija grada se gradi kontinuirano i planski, a Banjaluka već dugo nema nikakav plan , pa je naivno očekivati da se dobar plan može izraditi u relativno kratkom periodu.
Da je gradska vlast, koja je tek juče izabrana još neko vrijeme radila na planu i programu pripreme grada za Evropski grad kulture, vjerovatno bi to bilo ozbiljnije i smislenije od ovih ishitrenih istupa nekoliko mjeseci od preuzimanja vlasti.
Sedam godina se čini mnogo, ali to je malo da se nešto bitno promijeni. Ali da ne budem hejter, zaista bih voljela da tu promjenu vidim, pisaću o njoj, podržavaću ju ukoliko bude prisutna.
Ponovimo pitanje: Treba li Banjaluka biti grad kulture 2024? Možda malo kasnije, možda bismo trebali prvo urediti neke stvari, postaviti kulturu na noge, jer sad je na koljenima, da bismo mogli razmatrati da li imamo snagu da nosimo tako veliku i važnu titulu. Opet kažem, kod nas je sve jedno veliko MOŽDA.
