<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vjekoslav Domljan: NEZAPOŠLJAVATI NEGO PENZIONIRATI

Potezanje vitalnog racionalnog interesa

U BiH tek 24.3% stanovništva radno-sposobnog doba može računati na penziju.

24. april 2017, 12:00

„Imamo sistem koji sve više oporezuje rad i subvencionira nerad“ (Milton Friedman)


Glavnina svjetskog stanovništva nema osiguranu penziju. U penzijsko osiguranje uključeno je  svega 30.9 % svjetskog stanovništva radno-sposobnog doba (staro 15 do 64 godine). Hoće li uključeni u tu grupu i stvarno primati penziju, da li će biti sredstava u penzionom fondu kad dospiju u penzionersko doba i kolika će penzija biti, druga su pitanja.

A i to penzijsko osiguranje nije ravnomjerno raspoređeno. Obuhvat osiguranjem radno-sposobnog stanovništva iznosi 22% kod zemalja u razvoju, 45.7% kod tranzicijskih zemalja i 71.5% kod razvijenih zemalja. Što je neko siromašniji u drugom dobu, šanse su mu veće da će sutra, u trećem dobu, biti daleko siromašniji.

Dno dna Europe

Kod europskih zemalja obuhvat penzijskim osiguranjem kreće se od 24.4% (BiH) do 100% (Luksemburg i Nizozemska). Donji dom Europe čine balkanske zemlje, pacijenti IMF-a tj. BiH (24.4%), Srbija (29.7%), Albanija (29.8%) i Moldova (33.6%) (nema podatka za Kosovo).

Donji dom Europe treba povećati penzijski obuhvat tri puta da bi stigao gornji dom Europe. BiH mora povećati obuhvat za trećinu da bi dostigla prosjek dna Europe.

U BiH  tek 24.3% stanovništva radno-sposobnog doba može računati na penziju. Što se tiče žena, dovoljno je kazati da je u BiH od 1.28 miliona žena u radno sposobnom dobu formalno zaposleno tek 0.22 miliona. Tek će jedna od šest (preciznije od 5.8) žena steći pravo na penziju temeljem svog rada.



Nekreiranje nego degeneriranje porezne baze

Do toga su doveli slab rast zaposlenosti, podrivanje porezne baze i „proizvodnja“ penzionera.

Čak i kad je stopa ekonomskog rasta bila relativno visoka, oko 6-7% godišnje, u doba prije 2008, to je bio jobless growth, ekonomski rast bez rasta zaposlenosti. Jedino poluratna Palestina ima, i to za dlaku, manju pasivnost društva od BiH. Od masovne nezaposlenosti još je jedino gora masovna neaktivnost društva.

Kapitalizam „divljeg Istoka“ iznjedrio je u BiH mala privatna poduzeća, koja se služe i mahinacijama (vode „duple knjige“, plaćaju doprinose na minimalne plaće itd.), i porast samozaposlenosti.

Vlasti ne samo što ne razvijaju formalni privatni sektor, nego i ne guše neformalni sektor. Čak i prevode formalni javni sektor u neformalni sektor. Bosanski rudnici uglja duguju 300 mln KM, federalne željeznice 200 mln KM, hercegovačke bolnice 90 mln KM itd. Ko i zašto dopušta informalizaciju javnih poduzeća (a i privatnih kockarskih poduzeća), to ne zna ni federalni parlament, a kamoli šira javnost. Nevoljnost vlasti da provede reformu javnog sektora slabi ekonomsku efikasnost i urušava poreznu bazu.

S druge strane, broj penzionera se povećava jer i biologija čini svoje. A i vlast pazi svoje. Od 100 osoba u umirovljeničkom dobu (starih preko 64 godine) tek 30 (preciznije, 29.6) ih prima mirovinu – ako je vjerovati statistikama ILO-a. Ako je nadalje vjerovati anketama radne snage u BiH,  broj građana starijih preko 64 godine iznosi 548 hiljada. Ako, s druge strane, postoji 661,127 penzionera, proizlazi da je tri četvrtine penzionera mlađe od 65 godina. Jednostavno kazano, od četiri penzionera tri su mlađa od 65 godina. Nevjerojatno!

Čilski hormon rasta

Penzijsko osiguranje u BiH ima jedan stup – državne penzione fondove. Uvela ih je Austro-Ugarska. Preživjeli su kraljevsku i komunističku Jugoslaviju i kao takvi postoje i danas u kapitalističkoj BiH. To osiguranje počiva na načelu solidarnosti, prema kojem aktualni radnici osiguravaju mirovine bivšim radnicima. Takvi fondovi su u problemima širom svijeta. Ako može tješiti, u problemima su i druge vrste penzijskih fondova.  Financial times to vidi kao “puzajuću socijalnu i političku krizu”.

Penzijska reforma je jedan od najtežih izazova suvremenog svijeta. Iziskuje 5-10 godina reformskih napora, posebice u zemljama poput BiH koje se suočavaju sa smanjenjem radne snage, starenjem i odlivom stanovništva te povećanjem neformalne zaposlenosti i poreznih utaja.

Penzijsku reformu koju je 1981. poduzeo Čile, globalna laboratorija tržišnog fundamentalizma, uveliko je hvaljena kao uspješna. Američki predsjednik George W. Bush smatrao ju je „velikim primjerom“ za reformu socijalnog osiguranja SAD.


Čilski model, koji je uveo Pinochetov ministar rada i penzija José Piñera, uz tehničku pomoć „čikaških momaka“, smatran je kvalitetnom alternativom državnim penzijskim fondovima. No, ispostavilo se da model nije osigurao obuhvat i standard koji se očekivao, posebice onima s niskim plaćama i onima koji su imali prekide radnog staža (naročito ženama). Prosječna mjesečna penzija iznosi tek oko 300 US dolara - manje od minimalne plaće. To je izvelo na ulice preko dva miliona ljudi (na pitanje studentima zašto se ovo ne dešava u BiH, jedan student, Palestinac je kazao: „Jer smo kukavice“).

Profesor  Andrés Velasco, bivši ministar financija Čilea koji je osmislio penzijsku reformu iz 2008, smatra da je čilski sistem u krizi jer su mnogi izvan tržišta rada. K tomu još, mnoge žene i mladi su izvan formalnog tržišta, barem često izvan njega, pa ne mogu redovno uplaćivati u fond. A i stopa izdvajanja je svega 10% mjesečne plaće, doba penzioniranja prilično nisko (65 godina za muškarce i 60 za žene), pa se malo izdvaja za penzije, posebice u slučaju žena. Uplaćivanje svega 15 godina (aktualni prosjek za žene) ne može osigurati solidnu penziju za 30 godina. To bi mogao osigurati jedino visok prinos na sredstva fonda, što je nerealno, posebice u doba niskih kamatnih stopa u razdoblju poslije 2008-2009. Pad dugoročne kamatne stope s 4 na 2 posto smanjuje penziju skoro za petinu.

Postojeća privatni fondovi su dopunjeni i obveznim temeljnim univerzalnim pravom za one koji nemaju privatnu penziju – i to se financira porezima. Napravljen je dakle državni penzijski fond, što je, barem za siromašno stanovništvo, povratak u doba Allendea, prvog demokratski izabranog marksističkog predsjednika.

Cista na penzijskom

Slijedeći primjer 11 latinoameričkih zemalja i nekoliko je zemalja centralne i istočne Europe uvelo koncem 1990-tih i početkom novog milenija čilsku vrstu privatnih penzijskih fondova (tzv. drugi stup penzijskog sistema), primjerice Mađarska (1998), Poljska (1999), Latvija (2001), Bugarska (2002), Hrvatska (2002), Estonija (2002), Makedonija (2003), Slovačka (2005) i Rumunija (2008).


Pri tome je dio obveznih socijalnih doprinosa (u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj do trećine) preusmjeren iz državnih fondova (iz prvog stupa) u obvezne, privatne fondove (u drugi stup). Istodobno je i prvi stup reformiran tako što su mu promijenjeni ključni parametri (povećana donja i gornja granica kvalificiranosti za penziju, izvršen prelaz sa indeksacije plaća na indeksaciju cijena radi „usklađivanja“ penzija s troškovima života).

No, formiranje drugog stupa i preusmjeravanje radnika i doprinosa u drugi stup, ostavilo je rupu u prvom stupu. Rupa zvana „tranzicijski troškovi“ pojavila se u svim zemljama centralne Europe. U Poljskoj je 2010. iznosila 2.4% bruto domaćeg proizvoda (BDP) dok je ukupan deficit prvog stupa dosegnuo skoro petinu BDP, oko trećine ukupnog javnog duga Poljske. Na ovo su se  nadovezale, kao i u Čileu i drugim zemljama s privatnim penzijskim fondovima, visoke naknade upravljača fondovima iz drugog stupa tj. visoki administrativni troškovi.

Sve je to, u uvjetima ograničenja za javni dug (60% BDP) i budžetski deficit (3% BDP), učinilo drugi stup neodrživim u Poljskoj, pa je, kao i Češka, omogućila dobrovoljno sudjelovanje u drugom stupu te omogućila liberalnije investiranje fondova da poveća konkurenciju i smanji visoke naknade upravljača fondova.

Uvođenje stupova penzijskog sistema snažno je podržavala te tehnički i financijski podupirala World Bank. Tvrdila je da će to doprinijeti povoljnom ekonomskom ambijentu, omogućiti „smještanje jaja u više korpi“, povećanje nacionalne štednje, razvoj tržišta kapitala i bolje djelovanje tržišta rada. No, zadnjih godina došlo je do zastoja, a u nekim zemljama i do obratnih procesa tj. do ponovnog uvođenja ili jačanja državnih fondova. Mađarska je renacionalizirala drugi stup tj.  vratila privatni mirovinski fond pod okrilje države. Odlučila je da se stopa doprinosa od 8% za drugi stup više ne uplaćuje i da se preusmjerava u državni fond.

 “Svoji” na svom

Odnos broja osiguranika i broja penzionera u komunističkoj BiH iznosio je 2.8:1 tj. skoro tri radnika na jednog penzionera. U kapitalističkoj BiH odnos je 1:1 tj. jedan radnik na jednog penzionera (preciznije, odnos je 1.13:1 - broj penzionera iznosi 661,127 a broj radnika 749,566, Komunistička BiH je skončala s preko milion zaposlenih i 0.38 miliona penzionera dok je kapitalistička BiH dogurala 2017. na 0.7 miliona penzionera. Matematički, 300,000 hiljada  radnika je prebačeno u neradnike (penzionere).

U BiH se godišnje penzionira oko 10,000 radnika, pa treba barem 20.000 dodatnih radnika  odnosno 80,000 za četiri godine da spriječe propadanje penzijskih fondova. Naime, kad odnos radnika i penzionera padne ispod 2:1, pali se crveno. Sada je omjer onih koji stvarno doprinose penzijskim fondovima i penzionera 0.98:1 jer se za barem 100,000 radnika ne uplaćuju doprinosi.

Broj građana u penzionerskom dobu koje prima penziju u odnosu na ukupan broj građana te dobne skupine iznosi kod zemalja u razvoju 44.3%, zemalja svijeta 51.5%, zapadne Europe 92.4%, centralne i istočne Europe 94.3%.  Očito BiH je ispod prosjeka svake skupine zemalja kad se radi o starosnim penzijama. No, kad se uključe mlađahni penzioneri tj. oni koji nisu punili penzione fondove do starosne granice odlaska u penziju, BiH „popravlja“ poziciju.

U FBiH izdaci na obiteljske penzije čine četvrtinu ukupnih izdataka na penzije, dok je svjetski prosjek desetina. To povlači manji udio starosnih penzija koje čine 59% ukupnih izdataka, dok je svjetski prosjek tri četvrtine.  Interesantno je da udio invalidskih penzija u BiH iznosi 16% dok je svjetski prosjek 15%.  Ako bismo bili ironični, mogli bi kazati da je dobro za FBiH se starosne penzije „prevode“ u obiteljske - prosječna starosna iznosi 415 KM, a prosječna obiteljska 325 KM.

EU otvori se

BiH ne može riješiti penzionersku krizu bez snažnog povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru. No, nema strategija zaposlenosti ni na jednoj razini vlasti, a kamoli instrumenata njenog provođenja.

Od tri formalno zaposlena u BiH dva su zaposlena u privatnom a jedan u javnom sektoru. Pošto je norma 15-20% zaposlenih u javnom sektoru od ukupnog broja zaposlenih, BiH treba prepoloviti broj zaposlenih u javnom sektoru. Glede privatnih poduzeća, ona ne služe stvaranju radna mjesta niti takvo što postoji u tržišnoj ekonomiji. Stvaraju radna mjesta tek koliko im to služi povećanje profita.

Ako su nekog zabrinuli ovi reci, može ga/ju se lako utješiti. Povećanje akciza na gorivo od 15 feninga samo što nije usvojeno. Kako ističe predstavnik EU u BiH, to je „sezame, otvori se“ „za priliku od milijardu eura“ (koja samo što nije džaba). To će napraviti veliko gradilište u BiH, pa će porasti zaposlenost. Porašće i stopa ekonomskog rasta, jer kako kažu World Bank i IMF.

Tako će BiH povećanjem akciza pretvoriti viciozni krug u virtuozni. Još fali da Friedman ustane iz groba i vidi što vidio nije - da se kriza rješava povećanjem nameta. Jedino što čudotvorci ne misle na mlade. Stoga ih oni nikada neće zaboraviti. A piscu ovih redaka, kad se pridruži Friedmanu, mogu zapaliti svijeću, neku digitalnu ili kakva već bude tada, jer ih se barem sjetio.