Prethodnih nekoliko dana, u Banjaluci su održane dvije tematski značajne predstave, Rekvijem za ljubav u Banjalučkom studentskom pozorištu, u saradnji sa Mostarskim teatrom mladih 1974, i Kandilo u rozarijumu u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Ono što povezuje ove dvije predstave je univerzalnost tema kojima se bave, ljubav kao pokretač i strah i mržnja kao kočnica samom životu. Kao autorski projekat Seada Đulića, zasnovan na legendi o Safikadi, Rekvijem nastavlja da se prikazuje, dok je Kandilo sinoć posljednji put izvedeno.
Kandilo u rozarijumu, autora Tihomira Stevanovića, a u režiji Gorana Damjanca, zasnovano je na istinitim događajima, smještenim na planini Rtanj, uoči i nakon okončanja 2. svjetskog rata. U njemu se prepliću sudbine jevrejske porodice Minh, srpskih seljaka i njemačkog inženjera, kao predstavnika trećeg rajha. Aktuelnost teme o suprotstavljenim narodima i interesima, nalik onima u današnjem svijetu, koji izgleda da uvijek i iznova hrli u neki oblik haosa, ipak nije bila dovoljna da ovaj komad još poživi na daskama male scene najvećeg pozorišta RS. Kandilo u rozarijumu, svojevrstan podsjetnik o istoriji 20. vijeka, takođe odzvanja o tome da se istorija ponavlja, a da zlo samo poprima nove oblike i odnosi prevagu nad dobrim.
Koji god da su razlozi u pitanju (možda finansijska opravdanost ili situacija kada treba postaviti veseliji novi komad koji će više mamiti publiku i podilaziti preovlađujućim ukusima), Kandilo se više neće prikazivati, a mnogi će ostati uskraćeni da dožive likove iz nekog drugog doba koji, ipak, tako savremeno zvuče. Ono što je svima prisutnima sinoć bilo jasno jeste da su se glumci s tugom oprostili od ove predstave, dok publika nije prestajala da aplaudira. I ne samo sa tugom, nego i suzama glumaca, mlađih i starijih. Dok je aplauz trajao, glavna glumica Gordana Milinović, koja tumači ulogu postojane i odlučne žene koja po svaku cijenu ostaje pri svojoj odluci i principima ljudskosti, ljubila je i grlila sve glumce redom. Tako se oprostila sa svim likovima Kandila koji su prestali da žive kada su se svjetla na sceni pogasila, a tišina nastupila i potvrdila da je zaista kraj.
Oba pomenuta projekta ispunjavaju, a jedan od njih će imati priliku da i dalje ispunjava, ulogu koju teatar i umjetnost imaju, da pokreću na promjenu u gledaocu, makar i malu. Bilo da je riječ o zabranjenim ljubavima i vječno komplikovanim odnosima između tri naroda u BiH, kojima svjedoči Safikadin duh u Rekvijemu, ili nerazumijevanju tri različite kulturne tradicije kao u Kandilu, predstave su ispunile svoj zadatak. Do kraja čine ono što pravi teatarski poduhvat treba da čini, pokreću na razmišljanje i doprinose bar donekle boljem razumijevanju ne samo drugih, nego i nas samih. Jer, na kraju krajeva, mi smo nekome ti drugi. Kojim god se imenom zvali i kako god prekrojili nazive naselja i ulica, strah, strasti, moć i sve njihove posljedice su nam svima iste. Zajednička svima je i ljubav koja gradi i stvara, poput one kojom su Minhovi svojevremeno gradili sela i gradove u okolini Rtnja. Zajednička svima je i ljubav majke iskazana u uspavanci koju mladi glumci dva ansambla iz dva grada pjevaju na kraju predstave Rekvijem za ljubav.
Uoči izdanja Teatar festa za 2017. godinu, pod motom "glas tišine", ove dvije predstave su banjalučkoj pozorišnoj publici pokazale kako da bolje čuje i prepozna različite glasove i karaktere ljudi koji potresaju i ruše i one koje mire. Premda će Teatar fest nesumnjivo unijeti neophodno osvježenje, djela domaćih pozorišnih timova su ta koja grade publiku i osvješćuju je. Na žalost ansambla i gledalaca, Kandilo u rozarijumu neće doživjeti novu reprizu, a iza njega ostaje tišina, ali i iščekivanje novih komada na čelu sa istim režiserom.
