Draško Sikimić je čovjek iz Ljubinja. Ima trideset tri godine i uvijek pogledom isprati let ptice, i pita se da li ona ikada, ali stvarno, da li ikada pogledom isprati njegov hod. Hiljadu puta je pomislio kako bi sebe smatrao boljim čovjekom kada bi saznao da ga je neka ptica pogledala, baš kao što se osjeti važnim svaki put kad se pas lutalica zaustavi i zagleda u njega.
Nada se, takođe, da su životinje srećnije zbog naših pogleda koje im upućujemo, pa zato nikad ne propušta priliku da im posveti koji minut očima.
Sa Draškom za BUKU razgovaramo o njegovom književnom radu, njegovim knjigama, mladima u BiH, životu u Ljubinju i drugim temama.
Draško, iza tebe su već dvije knjige, „Smotuljci“ i „Ogrebotine“ koje su našle put do publike i ljubitelja pisane riječi. Kada si ti otkrio književnika u sebi?
Onog trenutka kad sam odlučio da zapišem ono što vidim i osjećam. Onda kad sam svoje doživljaje "snimljenih" trenutaka počeo da zapisujem u raznim oblicima, a onda sam, nekad usput, očigledno, odlučio i da mi se to sviđa. Dakle, više je riječ o odluci nego o otkriću. Ali bolje je da me ne zovemo "književnikom", zvuči kao da moram da nosim uniformu i poštujem pravila. Preozbiljno je to, za mene.
Smotuljci se ne drže književnih formi, tu imamo kratke aforizme, kratke priče i nešto što bih nazvala umotvorine. U kojem književnim obliku se ti najviše pronalaziš?
Mislim da misao sama zahtjeva formu, ja tu ne utičem mnogo. Kakve su ti misli, takva ti je forma. (haha) Hoću da kažem da se forma odluči tokom pisanja, bukvalno. Osim ako pišeš dužu priču, ili roman, onda je to nešto u čemu živiš i nema skretanja. Za sada je kod mene dosta toga u kratkoj formi jer mi se ne sviđa kad počnem da kružim oko onoga što sam pošao da kažem. Često brzo završim sa pisanjem i onda gledam u to i pokušavam da shvatim je li to za kantu ili bih mogao da ga osposobim za život. Dosta toga sam napisao u formi pjesme, jer tako mi je zvučalo dobro, ali ne smatram sebe pjesnikom, niti taj književni oblik smatram sebi bliskim.
Kako u čitanju, tako i u pisanju zna da dođe do zasićenja određenim žanrom i formom, pa su potrebne pauze i slijedi potraga za nečim što će ti biti udobnije.
Smotuljci su posebna priča koju neću ponoviti, to je bio početak, eksperiment koji smatram uspjelim, ne zato što su ga ljudi prepoznali, nego zato što se meni dopao taj rusvaj pod tim naslovom.
Koliko ti je bilo teško izdati knjige, imajući u vidu da živimo u društvu u kojem se pisana riječ ne cijeni dovoljno i gdje se ne ulaže u mlade književnike?
Ne mislim da je toliko teško objaviti knjigu, naprotiv, činjenica da ima jako mnogo izdavača i jako mnogo objavljenih knjiga govori dovoljno o tome. Ono što je tu teško jeste da objaviš u nekoj od uglednijih kuća. Moje iskustvo je bilo takvo da sam potpuno sam krenuo u potragu za izdavačem iz Srbije, što je u nekim trenucima izgledalo baš kao sizifovski posao, jer teško je očekivati da te neko od tih izdavača uopšte uzme u obzir, tako samog i nepoznatog. Ali, nisam odustao od namjere i preko interneta sam pokušao da vidim kom izdavaču ne bi bilo glupo i uzaludno da se javim, sastavljao sam mejlove i slao, čekao odgovore, slao, zvao... i onda kad te odbije njih pet-šest, pitaš se gdje si to krenuo uopšte. Knjigu je najlakše objaviti preko nekoga, neke preporuke, a posebno na nekom lokalnom nivou, preko nekog udruženja i tako dalje, ali ja ništa od toga nisam imao, jer nisam želio ništa od toga da imam. Tako mislim i sada: ako ja i moj rukopis nismo u stanju sami da izdejstvujemo interesovanje za objavu knjige, onda nismo ni vrijedni. Ne znam koliko bih još odbijanja izdržao; srećom, izdavač Nova Poetika je prihvatila Smotuljke i oni se sad kotrljaju, ovog mjeseca će u peto izdanje da se zaviju.
Tvoju knjigu Ogrebotine izdala je poznata književna kuća LOM iz Srbije. Kako je došlo do ove saradnje?
Da bi se javio LOM-u, treba čovjek misliti da zaista ima nešto konkretno da im ponudi, jer kad pišeš mejl toj izdavačkoj kući, imaš na umu kakva je ona, šta objavljuje, kakve sve odlične knjige tu izlaze, i bukvalno moraš da paziš da svojim rukopisom ne "uvrijediš" sve te godine napornog i sjajnog rada. Dugo sam se premišljao da li ja imam šta da im pošaljem, pa i kad sam poslao, opet sam bio nesiguran i postiđen. Dakle, uspio sam nekako da osvojim interesovanje za to što šaljem, sastavio sam mejl i zakačio rukopis, poslao i čekao; Flavio je odgovorio: objavićemo. Sad smo eto tu i Ogrebotine jako fino izgledaju.
Koja tema te najviše inspiriše, kojoj se najčešće okreneš kad si u naletu inspiracije?
Nemam omiljenu temu. Ako u mom pisanju preovladava nešto, kao što sada u Ogrebotinama, čini se, ima najviše stihova o ljubavi, to je sasvim slučajno. Hoću da kažem, nisam birao to, nisam se tome okrenuo, nego me, razumije se, okrenulo. Ne mogu sebe da vidim kako se okrećem nečemu, kao što nažalost danas još uvijek imamo one koji će da napišu pjesmu o Milošu Obiliću. Miloš je, naravno, samo primjer, kao nešto što je suviše daleko, ali mi ipak imamo te koji će čak i danas tome da se okrenu i skroz ozbiljno da pišu, ozbiljnije nego što ja pišem o onome što mi je danas izbilo rebra oko srca.
Mrak je odlična inspiracija, tamo se vidi mnogo toga što dan sakriva, mrak je strašan ali divan. Često legnem rano (oko ponoći) da bi mi došao život koji sam propustio da vidim po danu, i mnogo puta se onda ustanem, usred noći, i zapisujem to što mi je mrak priznao. A pošto sam se jako dugo bojao mraka, sigurno do svoje petnaeste godine, u to vrijeme, kada god bih se našao u mraku, uvijek sam doživljavao kao da me nešto pogađa, bukvalno bih pred očima imao sliku kako me nešto pogađa u glavu; a sada mu se rugam, mraku i svemu što me pogađa u njemu, rugam se i životu kojeg sam se isto bojao. I sve to što zapišem tokom noći, bez obzira da li je teško i bolno, ili nešto divno i ljubavno, to mene mora da nasmije, inače ne valja. Dakle, skoro sve što pišem mora da me nasmije. E sad, to što se ja smijem i onim stvarima koje nekoga rasplaču, to je druga tema. Pokušavam, dakle, da ugodim sebi, pišući samo ono što me zabavi.
Pišeš o ljudima, o društvu i problemima u kojima se većina ljudi može pronaći. Koliko je, za tebe, važno govoriti o društvu u kojem živimo?
Važno je govoriti, ali važnije je na koji način se govori. Međutim, problem je, čini mi se, i u tome što se, generalno gledajući, zapravo previše priča o svemu. Previše je mjenjača svijesti i svijeta. Kao da je postalo trend da se osniva nešto za borbu protiv nečega, a u stvari se samo traži sklonište u pripadnost nekoj grupi, gdje nećeš da se osjećaš usamljeno u svom "pogledu na probleme". A da ne spominjem to kako se zapravo jako često ne upire u pravo mjesto, u pravi izvor problema.
Društvo je previše pritisnuto sa svih strana, svi žele da mu određuju pravac, ljudi u takvom društvu su postali izgubljeni, paranoični, i zato imamo raznorazna pucanja. Ljudima se stalno govori šta treba da misle, šta treba da rade, koga da mrze, kome da vjeruju, ali ljudima se nikada ne daje dovoljno vremena da shvate šta je šta i ko je ko, ne da im se vremena ni da shvate šta oni sami od sebe žele i šta mogu uopšte.
Kao najsvježiji primjer pogrešnog govora o društvu i lošem stanju u državi, imamo ove posljednje izbore u Srbiji, gdje je opozicija i svi koji su bili na njihovoj strani, ma koliko oni bili u pravu, radili su sve potpuno pogrešno i napravili su svojim napadačkim govorima više štete nego koristi. To je skroz vidljivo. Takve stvari se ponavljaju otkad nam je demokratija pala u ruke. Zato sam, još uvijek, protiv svih demokratskih izbora, jer to je, po meni, učinilo da društvo i država stoje u jednom mjestu već 20 godina. Nikada se nećemo navići na demokratiju, uvijek ćemo je švercovati, jer uostalom, iz rata smo svi izašli kao šverceri ovoga i onoga, da bismo preživjeli, i takvi smo ostali a da nismo ni svjesni toga. Postalo je sasvim normalno prodati glas, mišljenje, stav, sve to je u cjenovniku demokratije naše drage. I zato se ne može očekivati od ljudi kojima je to normalno, da se promijene jer je neko napisao tekst kako to ne valja. Ne pitajte me gdje je rješenje. Pisanjem o tome pokušavam prvenstveno da pomognem sebi da ne pravim slične greške.
I, da se ne zavaravamo, mislim da je postalo previše očito da se današnja kritika u većini pretvorila u posao, svela se bukvalno na rad kojim kritičari društva i sistema zapravo samo zarađuju za život. Mislim da je takvo pisanje skroz oslabilo kritičku misao, otupile su olovke od silnog piskaranja. Nemam problem sa time što neko zarađuje za život pišući takve stvari svake sedmice, ali svakako da mi je žao što vidim da se to svelo samo na to - na posao. Počeo sam više da cijenim tekstove koji uopšte nemaju za cilj nešto da kritikuju, i kod njih često nađem više snage da nešto zaista promijene nego kod ovih kojima je to cilj.
Koji su po tebi najveći problemi koji more mlade ljude u BiH, kako se sa tim suočiti?
Teško je to pitanje, i ovo i ono prethodno. U suštini volim da razmišljam o svim problemima, ali ne volim da pričam o njima tek tako. Jer ko god kaže da zna rješenje za probleme u društvu, taj laže i voli da pametuje. Ali pokušaću da moje pametovanje makar ne bude previše invazivno. Dakle, mlade ljude treba osloboditi straha, treba im dozvoliti da misle drugačije i da pitaju, treba im dozvoliti da kažu šta misle, da izraze nezadovoljstvo, bunt. Jako često mislim i da mnoge mlade ljude treba spasiti od njihovih roditelja i ostalih "učitelja", jer oni ih vežu svojim željama, vežu ih svojim neznanjem, vežu ih prošlošću sa kojom mladi nemaju šta da rade u današnjem svijetu. Tu ima mnogo spornih tačaka, jer postati roditelj ne bi smjelo sa sobom da povuče i gubitak svijesti o tome kako je biti dijete i mlad, a posebno u ovom vremenu.
Mladima treba dati osjećaj prihvaćenosti u društvu (i prihvaćenosti u sopstvenoj kući, a tu ne mislim na krov nad glavom i hljeb, kao što se često misli da je to sve što treba pružiti nekome). Danas se jako često može čuti da "današnja djeca imaju 'sve' što neki mi nismo imali u nekom drugom vrmenu", a ja na to kažem: imati "sve" ne znači da imaš išta; i citiraću jednu rečenicu iz Star Treka: After a time, you may find that having is not so pleasing thing as wanting.
Hoću da kažem, mlade ne treba ignorisati, ne odbacivati ih sa "današnja omladina je ovakva i onakva, nikakva"; to su tako otrcane fraze koje se stalno vuku. Mladima treba dati osjećaj da ih razumijemo, ako smo u stanju da im to damo. Znam zasigurno da smo u stanju da im se useremo u život svojim ličnim porazima.
Ono što je još očito je i da je mladima dosadno, jako dosadno, a za tako nešto smatram odgovornim sve osim njih. Ne pitajte me zašto.
Kakav je život u Ljubinju, u gradu u kojem živiš?
Miran, jedva primjetan. Naviknuti smo da nema nikakvih događanja i spremni smo za to da sutra možda neće biti ni onoga što ima danas. Nestajanje je ovdje postala rutina.
Uskoro će malo da živne, kao i uvijek kad otopli, da nas zavara kako u njemu još ima ljudi i svega; ali Ljubinje je, u stvari, kao što sam to jednom negdje napisao: kao jedno od onih staraca što umiru i kažu "ma nemoj me slikati ovakvog." A mi koji volimo fotografiju, trudimo se da nađemo kadrove iz kojih je još "sve dobro".
Ne treba se mnogo žaliti, jer nije ovo država koju zanima šta se dešava između neka dva brda na jugu, ima da ćutimo i dostojanstveno popunimo ovo groblje na kome, na svu sreću, ima mjesta za sve. (haha) Ali upravo ovih dana pokušavamo da učinimo nešto da ne posjeku jedan veliki kesten u parku, taj kesten je počeo da mi izgleda kao posljednja linija odbrane Ljubinja; ako to drvo padne - gotovo je.
Da bi se pisalo, mora se i čitati, a šta ti Draško voliš da čitaš, koje knjige bi izdvojio i zašto?
Ono što čitam se stalno mijenja, ali trenutno sam okružen sa nekoliko knjiga, kad sam kod kuće, ogradim se njima kao zavjetrinom: intervjui i pisma Bukovskog, to je nešto jako zanimljivo, bolje od njegovih pjesama i romana; tu je i odlično napisan Borilački klub Čaka Palahnjuka, počeo sam da čitam Komo Srđana Valjarevića, i spremam se da upoznam malo Hamsuna. Sve to ide malo sporije u posljednje vrijeme, jer nije uvijek vrijeme za obilno čitanje.
Prije toga sam pročitao dvije knjige Vladimira Tabaševića, Tiho teče Misisipi i Pa kao. Bio sam lud mjesec dana nakon čitanja tih knjiga, jedva sam se odupirao želji da potrošim sve pare koje imam na te knjige, da ih poklonim bukvalno svakome koga sretnem. To je nešto što se mora pročitati.
Ono što je meni potrebno da uvijek imam u blizini je filozofija, to mi je potrebno kao začin, kao antibiotik, uvijek je tu negdje Niče, ili Šopenhauer, njihove rečenice me izvlače na površinu.
Pošto filozofiju i psihologiju smatram tako bitnima, najbolji kontakt sa time se ostvaruje čitanjem svih knjiga Irvina Jaloma.
Epska fantastika mi je jako važna. Prije nekoliko godina sam bio u Beogradu u nekoj od knjižara i izvadio spisak koji sam sastavljao godinu dana. Za sat vremena sjedio sam u rođakovom autu, zatrpan knjigama epske fantastike. Na putu do njegove kuće zaustavili smo auto da se javimo nekom njegovom komšiji, nekom koji "voli knjige", i on je provukao glavu kroz prozor da vidi čime sam se zatrpao, uzeo je jednu knjigu i samo je malo zagledao i užasno snishodljivo rekao "ah, laka literatura", i bacio knjigu na gomilu. Kunem se da je nije spustio nego bacio. Trebalo je tad da ga prebijem, kao i sve koji se tako odnose prema tom plemenitom i veoma važnom žanru.
Kakvi su ti planovi kad je pisanje u pitanju, vjerujem da ide promocija Ogrebotina, ali šta će se „kuhati“ dalje?
Haha, da, ovo neizbježno pitanje me nekako stavlja u poziciju porodilje koja je taman izašla iz porodilišta i na vratima joj pogledaju bebu u naručju i kažu: aham, dobro, a kakva će biti sledeća beba? Međutim, evo odgovora: ja sam lopta koja je bačena sa sedmog sprata i sada pepam, kad se primirim, vidiću gdje ću da se ispucam ponovo. A tu negdje postoji neki lonac u koji sam ubacio neke sastojke, samo još da saznam tačan recept i uključujem šporet.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
