<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ludilo narodnjaci

Nekada davno, za osamdesetih godina, svake druge sedmice na drugom programu tadašnje zagrebačke televizije, u međurepubličkoj programskoj razmjeni, emitirana je emisija beogradske televizije Folk Parada.

05. mart 2013, 12:00

Sjećam se brodvejskih kulisa u studijskim spotovima, jarko našminkanih pjevačica i pjevača u sprovod-odijelima. Ljudi srednjih godina uživali su da gledaju emisiju i, mada sam bio u najbalavijim godinama, čini mi se da je ista muzika imala dostojanstvo i kod ljudi izazivala poštovanje. Ne znam, možda nisam u pravu, ali nedvojbeno je da se tadašnje i današnje vrijeme ne mogu porediti. Tada smo imali, pretpostavljam, jaku scenu tzv. zabavne muzike (čitaj - pop za odrasle) i sve je to bilo izbalansirano. Pred kulminaciju svega i svačega početkom devedestih godina dolazi i do neprirodnog rasta popularnosti tada već uveliko upropaštene scene tzv. folk muzike. Na radiju veliku popularnost doživljavaju emisije tipa želja i čestitki gdje obično stupidnu poruku ili pozdrav prati isto takva pjesma. Vrag je izgleda odnio šalu.

Na božić 1991, kada je otac ponudio da me odvede rano izjutra pred crkvu (siguran sam da je to i njemu bilo prvi put) da vidimo kako sve to izgleda i šta mi Srbi sve treba da radimo da se spasimo od onih koji nas ne vole, vidio sam gomilu uglavnom pijanih ljudi kako se tiskaju da uđu u malu crkvu dok su tri bakice stajale sa strane. Jedan od njih reče: "Vidi sad ovo Stano, pa juče smo samo nas dvije pjevale u crkvi, a sada ne možemo ni da uđemo?". Iz okolo nepropisno parkiranih auta treštali su narodnjaci. Kasnije su svi igrali kozaračko kolo. Vrag je odnio šalu.

Zbrisavši pred ratnim igrama u Hrvatskoj u Beograd, našao sam se u čudu. Izgubljen i ljut što moram da napustim svoju kuću i navike, došao sam u Bg sa najnegativnijim mogućim stavom prema životu. Tamo je priča bila sasvim drugačija. Mi konji iz krajine okupljali smo se ispod jednog ogromnog zelenog konja u nastrožijem centru Beograda, jer za ostale dijelove grada nismo ni znali. I odjednom sam u čoporu sa ostalima krenuo put Kalemegdana gdje se održavalo nekakvo poselo za što sam je mislio da je u krajnju ruku okupljanje ljudi iz mog kraja i nekakvo druženje. Šta sam tamo vidio nije potrebno komentarisati, ali sam se više iznenadio kako su se ponašali neki moji poznanici koji su izgleda ljeto 1991. proveli kod baba i djedova na "pobunjenim teritorijama" danonoćno slušajuci program radija sa Petrove Gore, srpskog prosvjetitelja, pokazali zavidno poznavanje repertoara golišavih seksi pjevacica i njihovih ružno obucenih muskih kolega. Sama atmosfera bila je totalna ludnica, toliko upečatljiva da sam pomislio da im je nadolazeći grunge ukrao ideje. Tolika manifestacija energije rijetko se viđala. Isti su dogadjaji zabilježeni na stotinama video i audio kaseta tako da nostalgični mogu da se podsjete. Sve se promijenilo preko noći, a možda i ranije, samo što ja nisam primjećivao. Nisam više znao šta da radim, pa mi se kao najlogičnije rješenje učinilo da se poslije dvadesetak dana čuđenja pokupim i vratim kući, pa kako mi bude. Tamo me ipak čeka moja kuća, soba i bitne stvari moga života.

U gradu manje-više upropaštenom ratom nije bilo mjesta za izaći dok se neko pametan nije sjetio da u vatrogasnom domu, na bezbjednoj udaljenosti od fronta, organizira zabavu. Termin zabava vukao se u mom sjećanju još od prije rata, kada sam putujući kod bake na selo primjećivao plakate na kojima je masnim crnim slovima pisalo ZABAVA, a ispod toga flomasterom vrijeme, mjesto i cijena ulaznice.

Plakat je stigao i u grad (mada je posljednja imenica više laskanje nego geografski pojam). Otišao sam tamo sa nekim prijateljima i, premda smo stigli malo kasnije, od zvaničnog početka unutra nas je dočekala ludnica. Nikada prije nisam vidio da toliko ljudi pleše i pjeva, da bend ne pravi pauzu, ali nisam ni vjerovao da će poselo doći toliko daleko. Pije se, lupa, razbija, urla, grli, ljubi, vata, tuče, psuje, udara, gura, štipa, pipa, povraća, slini, znoji, skida, puca - EKSTAZA NEVIĐENA. I onda se to sve ponavljalo uz večeri u večer, pa tako do dana...

Nastavak ovog novorođenog fenomena učestalo je počeo da se prezentira i na svadbama. Običaji su se izvitoperili koliko je god to bilo moguće, a ni ljudi nisu zaostajali. Brakovi su ušli u modu i često su me pozivali na svadbe, tako da sam uspio da shvatim i uočim jedinstveni model bendova (tzv. muzika) koju su za dobre pare nastupali na pomenutim manifestacijama. Pjevač je prirodno najeksponiraniji član, po pravilu preemotivan i patetično slizan sa većim brojem pjesama sa repertoara. Krase ga tragičan osmjeh, šarena košulja i upečatljiv zlatni lanac bilo da je u pitanju masivni Cartier ili jebačka tanka ogrlica. Uglavnom sakriven iza intrigantnog smiješka panično pokušava da se sjeti neke kretnje svojih etabliranih kolega. Na kraju ili propleše kukovima kao Čolic - Bubamara ili neizbježno gestikulira sviranje nekog od instrumenata. Svi ga vole i smatraju da je on šef. Dobar sluh nije naveden u opisu radnog mjesta.

Bubnjar je obično muzički najlimitiraniji od svih, ali njegov posao od njega ne zahtijeva previše. Potrebno je da nauči jedan ritam, da ga dobro uvježba i da se kada popije kontrolise, kako ne bi oštetio svoj instrument. Ljudi su rijetko i svjesni da postoji, pogotovo kada mu asistira sintisajzer. Do savršenstva je doveo prva četiri udarca kojim bendu daje ritam. Cool i nezainteresiran tip.

Harmonikaš - zvijezda. Počeo da svira u drugoj godini života, samouk, i poslije odličnog uspjeha u prvom osnovne od tetke iz Njemačke tražio srebrnkastu dugmetaru. Non stop je nasmijan i uvijek spreman da izvede neku solažu, postepeno se savijajući u koljenima. Iza njega je duga karijera koju je počeo kao solista svirajući NOB stvari po školskim priredbama. Danas od prve skida kompletan patriotski repertoar. Ima noćne more od sintisajzera i voli unplugged nastupe na lokalnim televizijama. Muzika je smisao njegovog života.

Basista - bubnjarev brat blizanac. U stanju je da svira i čita Dostojevskog (sa razumijevanjem). Često je šef benda i veliki zaljubljenik u Malu Aziju i njeno bogato muzičko naslijeđe. Nije uspio kao gitarista, pjevač ili harmonikaš, pa je morao da se zadovolji basom. Često svirucka i ostale instrumente liječeći frustraciju što svi trpaju pare ostalima, a samo ne njemu. Sanjar.

Čovjek iza kalvijatura - čovjek je od tehnike. Svoj instrument rastura i pravi je inovator kada treba izmisliti zvuk nekog utopijskog instrumenta. Secesionista je i uvjeren da je one-man-band prava forma njegovog samostalnog uspjeha. Nije zadovoljan pažnjom koju prima od publike, te sa pjevačem lobira da se harmonikaš odstrani kao tehnološki višak. Nedavno je kupio i kompjuter, a sviđa mu se i tehno.

Gitarista - najtužniji dio priče. Još kao klinac znao je mnogo rifova Deep Purpla i pokoju Iron Maiden solažu. Njeguje svoju dugu kosu i zatvara oči pred surovom stvarnošću. Ne može da se otarasi sjećanja da je prije 1991. bio na pravom putu da postane zvijezda sa svojim multinacionalnim bendom koji se iste godine raspršio po jadranskim terasama i kafanama po unutrašnjosti. Sada mu je jedina radost u životu kada sviraju neku pjesmicu gdje možda ima malo rokenrola i pokoji dobar rif ukraden of Hendriksa. Ježi se kada čuje svoje kolege kako soliraju na jednoj žici i muka mu je kada na svadbi oko ponoći poslije harmonikaša mora da odsolira svoju turu Žikinog kola, dok gosti ne popadaju od umora. Kući ima veliku i vrijednu kolekciju ploča koje počinju da mu se gade. Užasava ga pomisao da se pretvorio u montruma, ali pun džep mu smiruje grižnju savjesti. Sa ostalim članovima benda slabo se druži, a i oni njega trpe jer im navodno treba. Nije mu jasno kakvu to novu neobičnu muziku sviraju klinci i misli da je to bez veze. Ne razmišlja o svojim godinama i polako se rješava teksasa na račun svilenkastih komotnijih stvarčica.

Ono što me je uvijek oduševljavalo kod ovakvih bendova jesu njihova službena imena. Radi zaštite njihovih autorskih prava i besplatnog reklamiranja neću ih spominjati, ali pogledajte šta piše po plakatima i dobro ćete se zabaviti. Folk underground je živ.

U augustu 1995. naše narodnjake su zamijenili njihovi tamburaši i mediteranski plejboji, a mi smo organizirano plemenski preko rijeka i dolina otišli na daleki put. Šala je prestala. Konačno smo stigli u zavičaj kulturnog fenomena i došli u prilku da se do kraja upoznamo sa istim. Biznis je vidno uznapredovao i sada su tu bile već blještave televizije, grandiozni showovi, turneje pa inostranstvu. Baš ove posljednje najzanimljivije su pogotovo kada mlade tete najavljuju svoja gostovanja po gasterbajterskim diskotekama "kod čika Mice u Grudebrudenmajjstrajhtu gde se vrlo rado vraćaju jer je publika divna", a sigurno da ih i čika Mico malo štipne i da koju marku. Opozicija i grlati protivnici ovakve folk scene kakva je danas odavno su položili oružje i patetično su počeli da pišu čak i knjige, nazivajući sve to sociološkim fenomenom. Kojekakve heroine urbanog underground života uspoređuju folk androide sa pop kraljicama MTV scene, pričaju sa njima i izvode neke zaključke o životu i bitisanju. Njihova industrija danas kontroliše medije, izdaju zavidnu količini visokotiražne žute štampe, emitiraju se preko satelita. Angažirali su i gorile da napadaju sirotinju koja po blatnjavim i prašnjavim cestama živi od prodaje piratskih kaseta. Jadni, gladni i poniženi glumci za koricu hljeba nastupaju po emisijama lokalnih Opri Vinfri, smiju se njihovim šalama i komentarima. Političari rado rasipaju svoje bedastoće i programe u društvu polupijanih pjevaljki i nekulturnih voditelja, a svi zajedno ostavljaju utisak dobro uhodanog visoko profitnog konglomerata, dajući sjajan primjer nadolazećim generacijama.

Najtužnije u svemu je što isti nemaju alternativu (isto kao i mir). Kancerogeno su se proširili od Vardara pa do Triglava, pa sve do zadnjeg pedlja naseljenog dijasporom. Prijete većim monopolom nego što je Microsoftski, okupirali su više resursa nego bilo tko drugi. Gutaju i asimiliraju bezdušno i bez pardona. Lijeka nema nego se treba nadati da sve ima svoj kraj. Pa i ovaj tekst.

Arhiva BUKE