Željko Kusić (1984) je arhitekta koji trenutno živi i radi u Banjaluci. Po završetku Arhitektonsko-građevinskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, sa fokusom interesovanja na projektovanju, praktično znanje stiče u nekoliko renomiranih projektantskih biroa kao što su: „ A+B arhitekti“ (2010-2011) i „Ars studio“ (2011-2013), nakon čega se odlučuje za samostalno djelovanje.
Upravo u samostalnoj praksi nastoji izaći iz skučenih okvira, koje nam kulturološki nameće ovo podneblje, te prevazići već mnogo puta viđene forme i oblike. Takav stav, sam po sebi dosta neizvjesan, urodio je plodom, budući da je stvorio prepoznatljiv „arhitektonski rukopis“ kako u funkciji, tako i u estetici, prepoznat u našoj zemlji i zemljama regiona.
U svom radu polazi od pristupa da svaki objekat treba da bude jedinstven, a s druge strane da poštuje kontekst i tradiciju, istovremeno ostavljajući pečat vremena u kome je nastao.
Željko Kusić je jedan od učesnika događaja Dani arhitekture – Banjaluka koji se održavaju od 29. maja do 4. juna.
Sa Kusićem smo za portal Buka razgovarali o njegovom radu, arhitekturi, problemima u Banjaluci kada je arhitektura u pitanju i drugim temama.
Željko, kad pomislimo na naše kuće uglavnom mislimo na standardne kuće sa spratom ili dva, klasičnim balkonima i prozorima, ali tvoj rad u posljednje vrijeme pokazuje da se i kod nas mogu praviti moderne kuće koje možemo vidjeti u zemljama Zapadne Evrope, Amerike ili šire? Kako si se ti zainteresovao za ovaj koncept gradnje?
Znate kako, u suštini svaki arhitekta bi trebao da izađe iz tih okvira koje nameće podneblje i da napravi iskorak ka nečemu novom i drugačijem, pri tom poštujuci tradiciju i kontekst u kom stvara i gradi. Zašto u 21. vijeku raditi arhitekturu, koja je bila prije 40 i više godina. Nažalost, kod nas se tek unazad 10-ak godina javlja želja da se pređe na taj koncept, dok u svijetu on živi skoro čitav vijek. Možda najbolji primjer je Fallingwater house, Frank Lloyd Wright-a , koju smatram da većina čitaoca poznaje. Izgrađena je 30-tih godna prošlog vijeka, a i danas stoji rame uz rame sa aktuelnom arhitekturom. To je primjer koliko je arhitekta bio ispred svog vremena, ali i investitor koji je imao hrabrosti da to prihvati, jer takav pristup je bio nov i neistražen.
Porodična kuća u Čelincu
Koliko su naši ljudi zainteresovani za ovaj koncept modernih kuća i gdje ih možemo vidjeti uživo?
Zainteresovani jesu, ali često možete da čujete komentare da je to lijepo, ali i da nije za naše podneblje. Mislim da je glavni problem nedovoljno poznavanje materije, strah od novog, ali i strah od napuštanja tradicije koja podrazumijeva već viđene i naslijeđene oblikovne forme, način gradnje i primjenu materijala. Po mom mišljenju, arhitekta treba da edukuje investitora i bude istrajan na ideji koju želi da realizuje, sto naravno podrazumijeva dosta odricanja, strpljenja i vremena. Kod nas takve objekte možete vidjeti , ali u veoma malom broju. Većina ih je ostala u pokušaju, jer nisu realizovani do kraja kako su bili zamišljeni. A polovičan proizvod nikad ne može biti kao onaj koji je doživio svoj potpun sjaj. Tako da i oni koji su imali potencijal da to postanu, nisu iz razloga svojstvenih samo nama.
Ljudi angažuju arhitektu, plate ga, a onda na kraju u većini slučajeva odrade nešto mimo projekta, vjerovatno ne shvatajući da tim korekcijama uništavaju arhitekturu objekta. Na taj način sav proces od angažnovanja arhitekte do tog momenta gubi smisao. Ali naravno, ima i svjijetlih primjera saradnje gdje investitor jednostavno ukaže povjerenje do kraja i rezultat je uvijek pozitivan na obostrano zadovoljstvo. Neke od takvih objekata u okolini Banja Luke, možemo vidjeti u Slatini gdje se nalazi i jedna od kuća koju sam projektovao, a koja u svojoj realizaciji ispunjava sve uslove projekta.
Porodična kuća, Slatina
Kako ti radiš, kako nastaje jedna ovakva kuća?
Sve počinje od prvog razgovora i upoznavanja investitora, kao i zahtjeva koju ta kuća treba da ispuni. Kako Boris Podrecca kaže, svaki investitor očekuje ''odjelo po mjeri'', kuću koja odgovara njegovim željama i potrebama. U stvaranju takve jedinstvene arhitekture, i sam arhitekta može da izrazi svoju kreativnost i pomjeri već viđene granice, stvarajući objekat koji nastaje upravo iz razloga te posebnosti.
Vjerovatno će mnoge čitaoce zanimati koliko je njihova izgradnja skuplja od klasičnih kuća?
To je možda i najveća zabluda prisutna kod nas. Kod ljudi se stvara utisak da su objekti ''ravnih linija'', bez krova u nagibu, (dvovodni i četverovodni krovovi), enormno skuplji, sto naravno nije tačno. Cijena izgradnje objekta zavisi od mnogo faktora, tako da i jedna takva kuća može biti i jeftinija od kuce izgrađene u tradicionalnom stilu i obrnuto.
Šta je za tebe arhitektura? Kada si odlučio da ćeš se baviti sa njom i zašto?
Za mene, arhitektura je inteligentan kompromis, koji nastaje između onog ko stvara i onog ko je plaća. To zvuci malo grubo, ali u suštini je tako. Uspješna arhitektura je ona koja je pomirila obe strane, a pri tom nije izgubila na svom smislu i onom što treba da predstavlja. Mislim da je uspjeh arhitekte posebno danas u vremenima recesije ili post-recesije, da u ograničenim uslovima stvori nesto prepoznatljivo i dobro. Mislim da su vremena ''starachitect-a'' prošla i da se danas više cijeni inteligentan pristup zarad dobrih rješenja, nego narcisoidne arhitekture koje su enormno skupe i koje slave prvenstveno arhitektu i njegov rad. To se može sagledati i po posljednjim laureatima Prickerove nagrade, kao što su Alehandro Aravena, Shigeru Ban, Souto de Moura i ostali, koji upravo imaju taj pristup.
Moja odluka da postanem arhitekta došla je nekad krajem osnovne škole, kada sam već odustao od želje da se bavim slikarstvom. Razlog je bio taj da sam arhitekturu tada vidio kao konkretniji i opipljiviji vid kreacije. Arhitektura ima crte umjetnosti, ali ona ipak nije samo umjetnost.
Stambeno poslovni objekat, Beograd
Kako ti vidiš arhitektonski razvoj Banjaluke? Koje su pozitivne, a koje su negativne strane grada?
Nažalost, ja ga trenutno ne vidim. Na ovakav način strukovnog djelovanja, odnosno nedjelovanja, o razvoju ne možemo pričati. Puno je propusta i grešaka, tako da mislim da su neki od najljepših dijelova grada uništeni objektima, koji ne komuniciraju sa okruženjem i ne opravdavaju postojanje na tim lokacijama. Naravno, tu u većini slučajeva krivicu ne snose projektanti i arhitekte. Genealogija tih grešaka počinje u mnogo ozbiljnijim institucijama, koje snose odgovornost za takve stvari. Najveća greška nas arhitekata u gradu je ta što smo postali previše inertni i sa stavom da ne možemo ništa. Fali nam optimizma, hrabrosti i volje da nesto mijenjamo, utičemo i radimo. Nepojmljivo je da nemamo zakonodavno tijelo preko koga možemo da djelujemo. Dok u zemljama regiona imate saveze koji aktivno djeluju i koji imaju visok kredibilitet u državi, mi trenutno nemamo ni jednu takvu instituciju.
Posebna stvar koju bih izdvojio i koja vjerujem u mnogome utiče na stagnaciju arhitektonskog razvoja grada je nedostatak konkursa.
Neshvatljivo je da kapitalni objekti javnog karaktera, koji se planski nalaze u centru, dobijaju svoja rješenja mimo toga. Posljednji konkurs u gradu je bio za zgradu Centralne banke BiH prije 10-ak godina, i mislim da se tu vidi pomak. Ovih dana je aktuelna tema oko mogućeg trga u centru grada. Iskreno se nadam će biti sproveden konkurs, jer sve mimo toga bi bilo jako neozbiljno i neprofesionalno. U susjednim zemljama mjesečno imate bar jedan ili više, što opet govori o nivou na kom smo u odnosu sa komšijama.
Porodična kuća, Krupa na Vrbasu
Koja je za tebe najljepša zgrada u gradu i zašto?
Teško je govoriti o jednoj najljepšoj zgradi. Mnogo je objekata iz različitih perioda koji se svojom arhitekturom, urbanim kontekstom i funkcionalnošću ističu. Od svih, izdvojio bih zgradu Narodne skupštine, zgradu Gimnazije (objekat koji je u vrijeme Jugoslavije dobio Borbinu nagradu za najuspješniju realizaciju u godini kada je izgrađen), zatim stambeni objekat u blizini Galerije – djelo profesora Branislava Stojanovića i do skora stari dio KBC Banja Luka, ali on nažalost ovih dana doživljava jednu, ako tako možemo reći, nesrećnu sudbinu. Profesor Radivoj Mandić i Vedad Hamšić su napravili sjajnu arhitekturu koja je izgleda postavila visoke standarde i danas.
Spomenuo si Klinički centar. Naime, najavljena je i rekonstrukcija ovog objekta, na što si ti javno reagovao. Možeš li nam reći svoje mišljenje na ovu temu?
Po meni je ta ustanova jedan od najuspješnije realizovanih objekata u našem gradu sto se tiče pojma moderne arhitekture i svakako jedan od najreprezentativnijih javnog karaktera. Rekonstrukcija je odlična stvar i pozitivno je to sto se ušlo u jednu takvu investiciju. Međutim, način na koji se to radi je neshvatljiv, zabrinjavajući i krajnje obeshrabrujući. Ako jedan takav svijetao primjer arhitekture narušavamo i uništavamo, onda ne znam kako očekivati bilo kakav pomak.
U Banjaluci nastaju mnoga nova naselja, neka od njih nemaju ni malo zelenila. Kako kometarišeš takav razvoj, treba li se uvijek zelenilo žrtvovati zbog računa investitora?
Tu nema potrebe za bilo kakvim komentarom, jer dovoljno je da vidimo stara naselja u Boriku, Novoj Varoši i Starčevici , koja imaju sjajan zeleni pojas oko objekata i da shvatimo koliko danas idemo u pogrešnom pravcu.
U maju će biti održani Dani arhitekture 2017. koji će se ove godine fokusirati na gradove i prostore po mjeri djece. Možeš li nam reći nešto više o ovoj temi?
Tema ovogodišnjih dana jeste na fokusu gradova, odnsono razmjere grada, ali i razmjere kao pojma uvijek prisutnog kod arhitekata.
Mnogi objekti, kako sam već rekao, nisu u razmjeri ili mjerilu. To znači da ne odgovaraju potrebama korisnika a ni okruženja kom pripadaju. Taj problem se može posmatrati od ličnog do urbanog prostora. Cilj Dana jeste da kroz prikazane projekte ukaže na problematiku prostornih konflikata, ali isto tako da se sagledaju mnoga inteligntna rješenja kojima je prava razmjera ostvarena. Fokus ce takođe biti na maloj razmjeri i mjerilu djece, njihove percepcije prostora i njihovih potreba. Ali takođe i na sve prisutnijem problemu urbanih cjelina grada, a to je upravo odsustvo i nedostatak prostora namjenjenih djeci.
Koji grad je po tvom ukusu, koji je najljepši i zašto?
Po mom ukusu su gradovi koji imaju dušu. A dušu čini atmosfera grada, dok atmosferu stvaraju ljudi. Mišljenja sam da su ljudi jako bitni za grad i za njegov život. Recimo, mnogi gradovi koje sam posjetio su arhitektonski lijepi, uredni, bez vidljivih mana i koji djeluju nestvarno u odnosu na naše gradove. Ali pored toga su jako hladni i pusti. Ovdje prvenstveno mislim na gradove srednje i zapadne Evrope. Takvi gradovi su za mene samo otvoreni muzeji, gdje mogu da sagledam lijepu arhitekturu. Ljepota grada se ogleda u tome kako grad živi. Možda je to previše subjektivno sagledavanje i možda je kultuloroški uticaj u kom sam odrastao, ali je tako. Od svih izdvojio bih Barcelonu. To je jednostavno takav grad, koji živi ...diše, gdje je velik protok ljudi, gdje se osjeća ta romantika Mediterana i gdje pored svega možemo da sagledamo i vrhunsku arhitekturu.
Stambeno poslovni objekat, Nova Varoš (Banjaluka)
Na koji način se ljudi koji nisu iz struke mogu malo više informisati o arhitekturi, šta ti preporučuješ?
Definitivno putem društvenih mreža. Danas i najveći biroi i imena u svijetu arhitekture imaju svoje Facebook i Instagram porfile. Tako da je to najbrži i najlakši način da pratite i vidite šta je aktuelno. Sad naravno tu treba biti selektivan, jer kao u svemu imate i mnogo toga lošeg, tako da bi moja preporuka bili portali koji se bave modernom arhitekturom – Dezeen i Archdaily.
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno radim na više poslova koji uključuju porodične kuće i manje javne prostore.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
