<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Slovo zakona nedovoljno, uvedena sistemska diskriminacija

Kada je riječ o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, kao posebno osjetljive grupe stanovništva, u Bosni i Hercegovini nema jedinstvenog rješenja i ideje za napredak. Oba entiteta imaju sopstvene zakone u ovoj oblasti, dok Brčko Distrikt potpuno izostaje sa bilo kakvim rješenjem.

07. juli 2017, 12:00

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida Republike Srpske tako, pored definicije profesionalne rehabilitacije, uslova za ovu rehabilitaciju i osposobljavanje, predviđa i zapošljavanje invalida na otvorenom tržištu rada i pod posebnim uslovima. Takođe, ovaj zakon svojstvo invalida priznaje osobama koje imaju civilni uzrok invaliditeta, kao i osobama kojima je invaliditet priznat po drugim specijalnim propisima u boračko invalidskoj zaštiti.

U ovom smislu, posebno je interesantna zakonska diskriminacija među pripadnicima iste populacije, i to u dijelu u kojem je za zapošljavanje uslov invalidnost od 40%, odnosno 70% tjelesnog oštećenja, što znači da u prvom slučaju postoji izvjesna naklonost prema osobama sa invaliditetom kod kojih drugi zakonski propisi predviđaju invalidnost, a mahom se radi o grupi ratnih vojnih invalida. Tjelesno oštećenje, u duhu ovog rješenja, odnosi se na osobe civilnog uzroka invaliditeta. Definicijom invaliditeta, prema ovom zakonu, obuhvaćeni su i korisnici dodatka na tuđu njegu i pomoć, čime se oblast zapošljavanja direktno oslanja na oblast socijalne zaštite.

O manjkavosti ovakvog rješenja moglo bi se raspravljati, budući da osobe sa oštećenjem sluha najčešće ne ostvaruju pravo na pomenuti dodatak, a osobe sa intelektualnim poteškoćama najčešće ne trebaju pomoć i njegu na identičan način kao osobe sa fizičkim invaliditetom.

Ovim zakonom je regulisana i kazna za poslodavce koji ne zapošljavaju minimalan broj osoba sa invaliditetom (jedna osoba sa invaliditetom na 16 radnika), ali, nije dovoljno jasno definisan mehanizam praćenja sredstava koja se po ovom osnovu prikupljaju i služe za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Obaveza uplate sredstava vezana je za iznose bruto prihoda svih zaposlenih, bilo da poslodavci ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, ili ih ne zapošljavaju u predviđenom broju.

Takođe, u javnosti o kršenju ovog segmenta zakonskog rješenja saznajemo samo kada su zloupotrebe postojećeg sistema tolike da dojučerašnji nagrađivani poslodavci postanu predmet istraga pravosudnih organa.

Rješenje koje predviđa zakon iste namjene u Federaciji BiH u velikoj je mjeri slično, s razlikom što je broj osoba sa invaliditetom koje trebaju biti zaposlene postavljen u odnosu na vremenski razmak od donošenja zakona i obaveza poslodavca na uplatu novčanog iznosa ako ne zaposli osobu sa invaliditetom, ali i uplatu posebnog doprinosa vezanog za procenat od prosječne plate u Federaciji, ako ne ispune obavezu upošljavanja. Nešto je drugačiji i procenat invaliditeta potreban za zapošljavanje – pod posebnim uslovima zapošljavaju se osobe sa 60% invaliditeta, odnosno 70% tjelesnog oštećenja, te osobe sa lakom i umjerenom 'mentalnom retardacijom'.

Specifičnost zapošljavanja ratnih vojnih invalida, pored pomenutih rješenja, jeste što ova kategorija, u skladu sa svojim boračkim statusom, zakonima koji uređuju prava u oblasti boračko – invalidske zaštite, u oba entiteta imaju prednost. Dakle, u ovoj oblasti definisana je prednost, a ranije pomenutim rješenjima i mehanizam zapošljavanja.

Ista takva prednost izostaje za osobe sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta jer, kao takva, iako definisana kao prednost pri zapošljavanju kad kandidat ispunjava opšte uslove definisane zahtjevom radnog mjesta, suštinska prednost izostaje.

U Brčko distriktu takođe postoji specijalan zakon u ovoj oblasti, koji na isti način definiše prednost u zapošljavanju.

Valja napomenuti da su obje oblasti specijalne u odnosu na opšte zakonodavstvo, tako da, pored poštovanja odredbi važećih zakona o radu, u primjeni prednost dobijaju odredbe specijalnog zakonodavstva.

Međutim, ni postojeći zakoni o radu nisu gotovo nikako naklonjeni osobama sa invaliditetom. Tako, u ovoj regulativi imamo odredbe vezane za povrede na radu i profesionalnu bolest, ali ne i tretiranje pitanja invaliditeta.

Invaliditet se, istina, pojavljuje u slučaju roditeljstva i zakonom definisanih statusa prema porodičnim zakonodavstvu, i to za roditelje djece sa smetnjama u razvoju.

Interesantno, roditeljski status nije prepoznat u oblasti zaštite majčinstva i porodilja, tako da nema apsolutno nijedne odredbe koja bi majkama, radnicama i porodiljama koje uz ovu životnu situaciju imaju i invaliditet pružila bilo kakvu dodatnu zaštitu.

Imajući u vidu da je najveću diskusiju izazvala odredba o pravu poslodavca na davanje otkaza, određene zaštitne odredbe, kako za osobe sa invaliditetom, tako i za roditelje, a posebno majke djece sa invaliditetom, bile bi značajan napredak u oblasti rada i zapošljavanja. U Republici Srpskoj, neka od roditeljskih udruženja koja se bave radom sa djecom i omladinom sa invaliditetom, u ranijim zakonima bavila su se ovim pitanjem.

Ovakva zakonska regulativa, čak i u dijelovima u kojima je dosta dobro definisana, u krajnjoj liniji ne biva ispoštovana, te sva primjena zakona počiva na dovoljnoj osviještenosti poslodavca o pravu na rad osobe sa invaliditetom i mogućnostima ove populacije.

Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom Diskriminacija.ba