Momo Nikić – Balkan Express za BUKU: Nekad je rokenrol bio mejnstrim zabava, bio je popularan kao što su to danas narodnjaci

Početkom osamdesetih sa bendom "Neki ljudi" osvojio je prvo mjesto na legendarnoj "Banjalučkoj Gitarijadi" što ga je ozbiljnije uvelo u svijet muzike i rokenrola. Kasnije je oformio bend "Irena" sa kojim je nastavio da niže muzičke uspjehe i u regionu. Danas je frontmen, po mišljenju većine rokera, najpopularnijeg banjalučkog benda "Balkan Express", koji je aktivan dvije decenije i koji iz godine u godinu zvuči sve energičnije i superiornije.

Ove godine ćete biti u žiriju Demofesta. Koliko ste upoznati dosadašnjim radom te manifestacije?

Upućen sam u dosta toga vezano za Demofest, još od onih "porođajnih muka" kada je počinjao. Prošlo je od tada deset godina, a sjećam se kao juče da je bilo kada je gospođa Brankica to pokrenula kao nacrt i ideju. Na kraju je to ispao jedan ozbiljan regionalni i evropski festival. Deset godina izgleda kao dug period, međutim da se napravi takav brend treba i mnogo više godina. Može se reći da je Demofest za kratko vrijeme postao zaista jedna ozbiljna i respektabilna manifestacija. Ja čestitam organizatoru na tome.

Koliko se Demofest razlikuje od sličnih manifestacija koje rade na afirmaciji bendova i koliko je on uspio da pozicionira, osim bendova iz regiona, i našu banjalučku scenu?

Festival znači za banjalučku scenu onoliko koliko u njemu svira bendova iz ovoga grada.Ja sam kao aktivni svirač uvijek za to da što više naših bendova svira na festivalima u drugim gradovima i na taj način promovišu našu scenu. Demofest je dobar za grad iz više razloga, a ne samo promocije rokenrola. U igri je i vrhunska oprema i organizacija, tako da bendovi dobijaju jedno profesionalni iskustvo i stiču usvid kako funkcionišu stvari kada sve štima onako kako treba. Ja sviram već dugo vremena i iz svoga iskustva znam da i mi stariji muzičari rijetko dobijamo priliku da sviramo u vrhunskim uslovima.

Koliko festival takmičarskog karaktera može da izgradi karijeru jednom bendu?

Mislim da ljudi mnogo očekuju od bilo kojeg festivala pa tako i Demofesta, jer to što neki bend pobjedi ne znači da će postati zvijezda. Nema to nikakve veze, to je samo jedan dobar vjetar u leđa, a onaj ko to zna iskoristiti on i može imati neku korist od pobjede. Inače, džaba da bend pobjeđuje svake godine na nekom festivalu neće ništa napraviti. Veliki je plus, naravno, osvojiti neku od nagrada jer dobije se prilika da se snimi materijal u profesionalnom studiju, ili obezbjedi kvalitetna oprema. Druga stvar, veoma bitna, jeste da muzičari mogu da osjete puls bendova iz regiona i saznaju šta se dešava po drugim muzičkim scenama. Sve u svemu nije zadatak festivala da od nekoga napravi zvijezdu, on samo može pomoći grupama da se koliko toliko afirmišu.

Šta će biti presudno da kao član žirija date svoj glas za neki bend? Da li je bitno samo sviranje ili ima još neke stvari koje su podjednako važne?

U suštini najbitnija je pjesma, ali ima tu još nekih faktora koje su važne. Jedan od njih je uvježbanost, profesionalni pristup i ozbiljnost na sceni. Po meni je pjesma ta koja je presudna, a pogotovo je potrebno da postoji i energičnost, jer ipak se radi o rokenrol muzici. Ja ne volim taj takmičarski karakter jer teško da se tu i može biti objektivan. Sjećam se da su me jednom pozvali da budem u žiriju na festivalu gdje su se birali najbolji gitaristi. Pošto sam ja bluz gitarista naravno da mi se više sviđao stil onih muzičara koji su preferirali bluz. Isto tako, oni koji su više bili u metal fazonu glasali su za gitariste koji su više pripadali tom žanru. Kažem, teško je tu biti objektivan.

Da li si ti učestvovao na nekom festivalu takmičarskog karaktera u početku svoje karijere?

Jesam sa grupom "Irena" na gitarijadi u Subotici 1985. godine gdje smo uzeli prvu nagradu publike a drugu nagradu stručnog žirija. Nagrada je podrazumjevala snimanje materijala i objavljena nam je pjesma na kompilaciji koju je objavio PGP RTS. U to vrijeme gitarijade u Subotici i Zaječaru su bile najjače u bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se da je sljedeće godine u Subotici prvu nagradu odnio banjalučki "Basdans". Osim nas među poznatijim grupama svirale su grupa "Radio", "Dinar". Početkom osamdesetih postojala je jaka banjalučka gitarijada. Na njoj sam sa tadašnjim bendom "Neki ljudi" podijelio prvo mjesto sa jednim bendom iz Siska. Tada sam prvi put i ušao u studio i snimio demo materijal u legendarnom studiju PLAZMA koji se nalazio na tvrđavi Kastel. "Plazmu" su držali Boro Dražić i Zoran Todorović. Todorović je kasnije jedno vrijeme imao studio i u Los Anđelesu, a sada je prešao da živi u Kanadu. Ujedno "Plazma" je među prvim privatnim studijima u bivšoj Jugoslaviji, tada ih je takvih bilo oko pet-šest. Zanimljivo je spomenuti da je Boro Dražić jedno vrijeme kao ton inžinjer radio i u studiju Brajana Adamsa.

Može li se napraviti neka paralela između bendova osamdesetih i ovih današnjih?

To je veoma teško uporediti jer iskreno rečeno u to vrijeme je rokenrol bio mainstream zabava. Bio je popularan kao što su to ovi današnji narodnjaci. S druge strane bilo je teško doći do televizije i medija. Snimiti spot bila je naučna fantastika. Ali zato kad se pojaviš jednom na televiziji bio si popularan skoro u cijeloj državi. Za Banja Luku je uvijek konkretno bio problem što su bendovi mogli doći do jednog praga napredovanja poslije čega su muzičari, da bi nastavili s uspjehom, morali otići u neke veće gradove poput Zagreba, Sarajeva ili Beograda. Danas je problem i što je rokenrol publika podjeljena u sto pravaca. Prije je publika slušala ili narodnjake ili rokenrol, a poneki oboje. Danas takozvana urbana muzika ima hiljade podžanrova i svako ima neka svoja interesovanja koja ne želi da širi na druge muzičke pravce.

Danas postoji mnogo televizija i radio stanica, ali opet slabo se daje prostora novim autorima i bendovima?

U naše vrijeme nije ni bilo televizijskih kuća u Banjaluci. Sjećam se da je naše prvo pojavljivanje na televiziji bilo u jednoj sarajevskoj emisiji zanimljivog naziva "Brazde" (smijeh). Ali pojavljivanje i na jednoj takvoj emisiji bilo je dovoljno da su svi već znali za nas. Nažalost, kao što sam rekao, ovdje je uvijek bio problem da si mogao napredovati do jedne granice poslije koje si morao ići u veće sredine, ako si, naravno, htio da imaš ozbiljniju muzičku karijeru. Ali to je u neku ruku i logično jer isti je princip i u drugim zemljama. Svaka od država ima svoje kulturne centre. Naprimjer, i u Engleskoj se sve vrti oko Londona, ili u Americi oko Nju Jorka i Los Anđelesa.

Da li je Banjaluka premala da bi muzičarima pružila mogućnost profesionalnijeg bavljenja muzikom?

Ja sam uvijek Banja Luku poredio sa Nišem, koji je iznjedrio odlične bendove poput Galije ili Kerbera, ili Novim Sadom koji ima fantastičnu muzičku scenu a po broju stanovnika je tu negdje kao i Banja Luka.Mi se ne možemo porediti sa centrima poput Beograda ili Zagreba, ali bi mogli da se okrenemo iskustvima Novoga Sada i Niša. Mislim da bi od tih gradova mogli mnogo toga da naučimo.

Banjaluka ne manjka toliko bendovima i muzičarima, koliko je u deficitu sa infrastrukturom koja bi trebala da pomogne autorima da zasjaju punim sjajem.

Mi imamo zaista odličnih bendova, kao što su Sopot, Tanker i drugi, ali prava promocija tih bendova je kada sviraju po drugim gradovima i tamo pokažu čime naša scena raspolaže.

Kako bend da dođe do drugih gradova ako nemaju nekog menađera koji bi im organizovao nastupe? Ipak je za tako nešto potreban neki izdavač koji stoji iza muzičara?

Prvo, da naglasim, ovdje nema pravih producenata koji imaju viziju kako bend treba da zvuči i u kojem smjeru treba da ide. Oni su ti koji stoje iza benda da bi bend bio ozbiljan i originalan, oblikuju ga i omogućavaju mu da uđe u tu neku tržišnu utakmicu. Poslije producenta rade menadžeri kad već imaju upakovan proizvod.

Šta je sa izdavačkim kućama?

Izdavačku kuća postoji na javnom servisu RTRS-u i njih bi trebalo malo pritisnuti da generalno budu nosioci kulture uopšte, ne samo rokenrola. Oni su dotjerali politički program do zavidnog nivoa i on se ne razlikuje ni po čemu od onog u regionu. Ta produkcija je po kvalitetu ista kao i ona u većim centrima, međutim produkcija vezano za kulturu je katastrofa. Dužnost javnog emitera bi bila da pogura i kulturni sadržaj.

Trebalo bi više muzičkih i kultirnih emisija?

Pokrenute su neke emisije na kanalu RTRS plus ali je problem što se one mogu pratiti samo preko kablovske tv, pa su mnogim građanima nedostupne. Ja ne mogu da se miješam u uređivačku politiku javnog servisa ali mislim da bi razvoj kulture trebao da bude, između ostalog, i politički projekat. Mi zaista imamo mnoštvo kvalitetnih muzičara, i umjetnika uopšte, i šteta je da im se ne da medijski prostor.Uostalom, u 24 sata programa trebalo bi da postoji barem sat vremena nekog muzičkog programa, pa bi se nekako moglo urediti da se to vrijeme ne koristi za puštanje pjesma tipa Ekstra Nene od prije dvadeset, trideset godina, već na promociju muzike naših autora koja se stvara danas.

Problem je što ni privatne tv kuće ne daju mogućnost promocije novih domaćih autora?

Dobro, to je tačno ali oni su privatni mediji i mogu da ne puštaju muziku uopšte. Javne emitere građani, ipak, plaćaju, pa bi i trebali da imaju raznovsniji i bolji sadržaj.

Razgovarao Ernest Bučinski