Nikako Milorad Dodik nije mogao provesti jedan vikend, a da se ne oglasi i ne zatalasa olovno medijsko nebo nad nama. Eto, tek tako, iskoristio je priliku da uvede svoje jastvo u spor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine oko izgradnje Pelješkog mosta. Dabome, posve očekivano, rekao je kako Hrvatska ima pravo graditi isti.
Hrvatski jastreb, Milorad Dodik
Bez pretjeranog poznavanja materije, bez znanja o plovidbenom pravu, bez ikakvog iskustva u ovakvim sporovima, opalio je Dodik jednu vikend-frljoku:
"Pravo Hrvatske je da gradi most. Ono što nas boli u odnosu sa Hrvatskom je most na Savi, a Hrvatska godinama zavlači to pitanje, što nije ni fer ni korektno", opalio je Mile.
Dabome, zaboli njega donji dio leđa za Pelješcem i Pelješkim mostom. Trebalo je udariti repliku Bakiru i «njegovim», koji se protive izgradnji ćuprije, trebalo je pokazati solidarnost sa Draganom Čovićem, zabosti nož u leđa Bošnjacima, samopromovisati se i to sve o jednom trošku. A, kud ćeš bolje prigode od Preobraženja, slave grada Trebinja.
I da je sva šteta u ovoj jednoj izjavi, koja će upasti u onaj ogromni tabulator besmislica, koje ne dnevnom nivou spipa Predsjednik Republike Srspke, Milorad Dodik.
Ima tu druga stvar. Primjetan je cvileći, molećiv i klecajući stav prema Hrvatskoj, ne bi li se kako nategao taj most preko Save u Gradišci.
A, njega ko ni lanjskog snijega. Pa je tako, slušajući glavnog Baju, kako podvižnički moljaka za izgradnju mosta, glumeći hrvatskog lobističkog jastreba moguće donijeti ishitren zaključak kako je hrvatska država najkrivlja što i dan danas vijugava kolona kamiona, automobila i pješaka vrluda centrom Gradiške.
A, nije tako!
Asfaltiranje Lijevče Polja i ostali herojski poduhvati
Jer, dok je Dodik pravio autoput od Telekomovih, a poslije lihvarskih para od Banjaluke do kukuruzišta, nije razmišljao o mostu pretjerano. Tad je autoput, nepotrebna i preskupa demonstracija sile, ostao je prazan poligon sa par tunela i nekoliko odomorišta kojim se vozi NIKO i par automobila dnevno. Eto, to je taj autoput, autostrada od 2,5KM a i to je narodu preskupo za jedan đir po istoj. Nema narod para za bacanje. To vam je jedan burek, druže predsjeniče. I taman mu je takva i svrha mosta. Bezdan i nepostojanje.
Pa mjesto da prvo namiče sredstva za kvalitetan i najpotentniji granični prelaz ka EU iz Bosne i Hercegovine u Gradišci sa pratećim mostom, Dodik je asfaltirao lijevče polje i ostavljao entitet u glibu. Preciznije u kukuruzištu.
Ali, hej, ko to pamti? Valja naprđivati i filozofirati o Pelješkom mostu. Jer, mogao bi se kakav bandit i domaći izdajnik, koji je, pogađate strani plaćenik dosjetiti kako je baš ovog vikenda Vlada na čelu sa premijerkom Cvijanoviće mučki prevarila javnost. Znate kako, deficit budžeta RS nije 45 već 175 miliona maraka! Dobro, doduše šta djeca i plebs znaju šta je 130 milona maraka manjka, ali svejedno je trebalo uputiti taj trebinjski spin.
I južni vetar u vidu u celofan umotanog pelješkog mosta, trebao je valjda oduvati puku činjenicu, koja veli da je Escrow račun Vlade RS opustošen, da treba vratiti 87 miliona samo iz 2016.godine. Pojednostavljeno rečeno, pare od prodaje Telekoma su pojedene. Nema više. Konkretno, nema više 1,5 milijardi maraka. Mnogo kume, mnogo! Rekao bi narod-pojela maca, ali ovdje je riječ o stoci krupnijeg zuba. O stoci, koja je u posljednjih desetak godina izjela živote gradjana «manjeg, a prosperitetnijeg BIH» enitteta. I opet će, ako bude (ne)sreće od 2018. godine.
Pa je tako podrška gradnji Pelješkog mosta, zapravo metafora svih Dodikovih Potemkinovih sela. Od autoputa u kukuruzištu, preko aerodroma u Banjaluci koji postoji, ali ne radi, do aerodroma u Trebinju koji ne postoji, ali je do nedavno radio.
I bi LED svjetlo!
I dobro, velim, narod niti pamti, niti je bitan u Dodikovom bahaćenju. Problem su uvijek misteriozni «strani investitori i povjerioci», koji hoće svoje pare natrag uz kamatu i koje takođe zaboli briga za Pelješkim mostom. Primjera je u nedogled. Taman koliko i načina za otimanje para od naroda.
Da sam kakav savjetnik ekonomski u Vladi, predložio bih, šta ja znam, recimo ukidanje obaveze dnevnih svjetala u saobraćaju uz upotrebu naravno LED osvjetljenja, koje će plebs naravno morati imati zakonski i za koji će izdvojiti novac.
Ups!
Poslušaše dušmani! Muštuluk narode!
«BANJALUKA, SARAJEVO - Upotreba kratkih svjetala na vozilima tokom dana u BiH mogla bi biti ukinuta do kraja godine.» najvaljuju banjalučke Nezavisne Novine.
Kako vele, sastaće se i posebna komisija, koja, pretpostavljate treba da utvrdi besimslenost dnevnih svjetala. Istih onih koja su bila smislena i za čiju ste neupotrebu plaćali kazne. No, opet znate, neće se stati na tome. Svjetla trebaju, ali nova LED. I na kraju krajeva, to je obavezna oprema od supersportskog audija ministra Maleševića, do privatnih automobila svakog guzonje. Imaju ljudi nova kola, a nova kola, imaju LED dnevna svjetla pod mus. Logično.
Nego, šta ćemo sa tobom rajo, koja vozaš olupine od dvedeset i kusur godina? Ima lijeka, ima lijeka. Kako se veli po «simboličnih 90 maraka» i vaša beštija od golfa dvojke će zabljeskati LED-om u po bijela dana.
I novo deranje može da počne. Daš državi 100 maraka za LED svjetla na olupini, oprostiš joj što te kažnjavala za istih tih 100 maraka što nisi koristio sada već ukinuta dnevna svjetla i onda možeš sitorinjo komotno da se zaputiš punom brzinom preko jednog od dva fantomska mosta. Onog novog na Savi ili Pelješkog. ista sudbina te čeka u tamnim dubinama vodenog bezdana, pa ti izaberi, kao što s i do sada birala, o sirotinjo.
