<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

VELIKI INTERVJU! Profesor Refik Šećibović: Tajkunizacija obrazovanja je na svom vrhuncu

Buka intervju

Profesor Refik Šećibović u intrevjuu za Buku kaže da su promjene moguće samo ako srušimo ovaj sistem visokog obrazovanja i na njegovo mjesto postavimo novi.

11. oktobar 2017, 12:00

Profesor Refik Šećibović osnivač je Visoke škole za turizam i menadžment iz Konjica i jedan od najboljih poznavalaca stanja u obrazovanju u regiji. Profesor Šećibović bio je pomoćnik ministra prosvete Srbije u Vladi Zorana Đinđića, a tokom njegovog mandata, započeta je reforma srednjih stručnih škola u Srbiji, po prvi put je uveden elektronski upis u srednje škole, izrađena je i usvojena Strategija za razvoj stručnog obrazovanja u Srbiji. Jedan je od osnivača Beogradske otvorene škole BOŠ (1993).

Profesor Šećibović za Buku u velikom intervjuu analizira situaciju na univerzitetima u BiH i regiji, generalno stanje u obrazovanju, onome što izjeda visoko obrazovanje.

Profesore Šećibović, pošto se bavite obrazovanjem kako na teorijskom, tako i na praktičnom nivou i pratite tu oblast moram Vas pitati kakvo je, prema Vama, stanje u obrazovanju u BiH?

Stanje je, formalno gledajući, depresivno i haotično, sa ubrzanom tendencijom urušavanja institucionalnog sistema obrazovanja, kao jedinog modela pristupa tržištu rada i nauci. Kriza se produbljuje sa nedostatkom ideja, odnosno kako da rešimo povezivanje adekvatnog vrednovanja znanja sa društvenim potrebama. Posledice su već vidljive, kroz odliv najboljih đaka na strane univerzitete, kroz prazne domaće univerzitete, institucionalno omalovažavanje posla profesora, tajkunske pritiske na akademske slobode, kriminal i prodaju diploma.  

Na koji način se situacija u obrazovanju, prije svega visokom obrazovanju, promijenila u odnosu na ranije godine, na vrijeme prije 10-15 godina i na vrijeme kad ste Vi bili student?

Kakva je slika našeg obrazovanja? Dovoljno je da organizujete takmičenje u retorici i filozofiji nauke vlasnika privatnih i rektora javnih univerziteta i sve će vam biti jasno. Videćete intencije onih koji obrazuju omladinu i građane.

Omasovljenje studija donelo je korupciju i jačanje nekompetentnih ljudi u rukovodećim strukturama. U visokom obrazovanju u regiji imate dva paralelna i povezana procesa, tajkunizaciju među privatnim univerzitetima (sa časnim izuzecima) i na javnim univerzitetima jačanje partijske oligarhije (opet sa časnim i dobrim primerima). Tajkunizacija obrazovanja je sada na svom vrhuncu. Ulazak tajkuna u sistem  doneo  je jačanje obrazovnog  formalizma i vulgarnog tretiranja vrednosti učenja i učenih ljudi. Institucije ne vrše više svoju ulogu, zatvaraju se u sebe, počinje pad kvaliteta i to dovodi od masovnog odlaska mladih iz zemlje i cvetanja neobrazovanosti, te površnog rešavanja društvenih problema. Masovni odliv mozgova je sasvim normalna reakcija na politički odnos jednog društva prema znanju.

S druge strane, globalno povezivanje sistema visokog obrazovanja, učinilo je da su naši stručnjaci  zaduženi za visoko obrazovanje potpuno dezorijentisani, zanemarili su sve one obrazovne alate koji se odnose na vrednovanje u visokom obrazovanju, a koji su bitni za ostvarivanje njegove društvene funkcije (kompetencije, ishodi učenja, fleksibilnost, stepenasti kurikulum) i tako su odvojili visokoškolske ustanove od društvene zajednice. A to su jedva dočekali univerzitetski oligarsi, koji su preuzeli i zatvorili javne institucije, zloupotrebivši pojam autonomije, tako da one danas služe samo uskom krugu njihovih istomišljenika (partijskih i univerzitetskih ) i onemogućavaju ukupan društveni razvoj. Ozbiljni profesori su obespravljeni, na ivici gladi i generalno potcenjeni, oni su pretvoreni u nemoćne posmatrače sunovrata svog posla.

Političari su tim profesorima samo dosuli so na ranu, te su svojom nezainteresovanošću prepustili sistem već pomenutim grupacijama.  To je dovelo do sloma osnovnih funkcija sistema visokog obrazovanja, tako da su mu danas osnovne karakteristike da je dosadan, težak, neefikasan, nefleksibilan i nepovezan sa praksom.

S druge strane, u visokorazvijenim državama Evrope domaćih studenata je sve manje, pa se našim mladim ljudima nude masovno mesta u Austriji, Nemačkoj, skandinavskim zemljama itd., sa mnogo boljim uslovima za lični razvoj. Pa, mi smo se vratili u doba Vuka Karadžića, jer bolje je učiti (i lakše, i kvalitetnije, i jeftinije) i studirati u Beču, nego li u ovim našim glavnim gradovima. A pri tom vas kao studenta i poštuju, pa će takav odnos prema mladima privući još više naših mladih ljudi i svesti državne institucije na prazne i formalne organizacije bez nekog smisla. Zato je danas jedino rešenje da srušimo ovaj sistem visokog obrazovanja i na njegovo mesto postavimo novi.

U vreme kada sam bio student i motivacija i standardi su bili na visokom nivou, tako da je to sa današnjim stanjem teško uporedivo. Međutim, i tada je bilo opstrukcije univerzitetskih lobija. Na žalost, i u vreme socijalizma političari su sa njima pravili kompromise, mada mnogo manje nego danas. Zato smo sada na ovom nivou.

Živimo u vremenu velike ekspanzije kako privatnih, tako i državnih fakulteta i univerziteta. Na koji način se sve ovo odražava na kvalitete nauke i obrazovanja?

Prvo nema ozbiljnog investiranja ni u nauku, ni u obrazovanje. Drugo, univerzitetsko podzemlje, koje je i u bivšoj Jugoslaviji postojalo, ali bilo je na periferiji sistema, danas je zauzelo (zahvaljujući prodaji diploma) ključna mesta u obrazovanju i počelo da teroriše profesore i studente. Treće, nema ozbiljnih strateških dokumenata, koji bi ubacili alate i oblike merenja u obrazovanju, pa bi se time kriminalni i koruptivni sloj oligarhije izbacio iz obrazovanja. Četvrto, položaj akademskih sloboda i socijalnog položaja profesora je na takvom nivou, da ih bez problema tajkuni i oligarsi mogu ucenjivati, a da ih niko neće ukloniti iz sistema, niti zaštiti ucenjene.

Zaštita  autonomije i akademskih sloboda mora takođe izaći iz institucija, položaje profesora i studenata moramo zaštiti na više načina i nivoa. Danas više guše akademske slobode oligarhije na univerzitetima, nego državni i politički organi. Zato kada mi krenemo da tražimo otvaranje univerziteta, oni nas napadaju i blokiraju.  To već doživljavam 25 godina.

U Srbiji univerzitetska oligarhija je preuzela sistem i pokušava preko plaćenih novinara i kvazi stručnjaka da ubedi javnost da profesori treba da upravljaju Nacionalnim savetom za visoko obrazovanje kao stručnim telom, a u stvari uloga tog tela je sasvim drugačija. Nacionalni savet je savetodavno telo na kome se sučeljavaju mišljenja i stavovi zainteresovanih partnera u visokom obrazovanju (države, poslodavaca, profesora, studenata). Ako hoćete da dobijete veća sredstva morate imati partnerski odnos sa svim akterima i dati im pravo da kontrolišu gde ta sredstva idu i kakav je ukupni efekat obrazovanja. Zato je ovaj novi zakon šansa je za poslodavce i profesore i studente da se oslobode rektorske oligarhije. Zato sam javno podržao Zukorlićeve amandmane, jer nas jedino on saslušao i pročitao šta predlažemo. I postoji još jedna veza sa Zukorlićem kao osnivačem univerziteta, a to je njegova posvećenost filozofiji (isto kao kod Đinđića), zato ga ovi lobiji ometaju u dobijanju akreditacije.

Bili ste pomoćnik ministra prosvete Srbije u Vladi Zorana Đinđića, ali ste odlučili da se povučete u Konjic i tu pokrenete Visoku školu za turizam i menadžment. Zbog čega je došlo do ovog Vašeg povlačenja iz Beograda?

Jednostavan je odgovor. Ubistvom Zorana Đinđića izgubila se ona energija koja je dovela do kritičkog mišljenja prema obrazovanju. Javnost je korumpirana palanačkim predstavama o akademskim slobodama, a u suštini monopol je preuzela vrlo nekompetentna grupa profesora sa Beogradskog univerziteta (koji su vladali Rektorskom konferencijom i Nacionalnim savetom), čiji je bio glavni cilj onemogućiti ozbiljne promene (pročitajte uvodnik Gaše Kneževića iz 2004. godine u knjizi Visoko obrazovanje koje izdala Akademska alternativna mreža).

Počeo je prikriveni progon nas, koji se bavimo radikalnim zahtevima za otvaranjem i demokratizacijom sistema . Gde god sam se pojavio bilo je jasno da će mi zatvarati vrata za rad, jer sam jedan od saradnika Gaše Kneževića i Zorana Đinđića. Prijatelji su me više puta upozoravali da se određenim krugovima ne dopada moje pisanje i stavovi. Zato sam odlučio da sve to posmatram sa strane i da im uzvratim. Tako su nastale knjige Tvrđava lovaca u mutnom i Tvrđava dosade.

Odavno sam svestan da u ovoj borbi mediji su na njihovoj strani, jasno i zbog čega, ali bitka između tajkunsko-profesorskih grupa i nas koji zagovaramo rušenje ovog sistema tek je na početku. I to u čitavoj regiji. Bosna i Hercegovina mi je omogućila da mirno ovih par godina analiziram ponašanje u regiji, razvoj procesa tajkunizacije, a da se ne bavim formalističkim raspravama o tzv.reformama. Sada sam prihvatio angažman u Novom Pazaru sa idejom da dokažem kako se može napraviti odlična institucija i bez pomoći već pomenutih lobija, ali to je moja obaveza prema pokojnim Đinđiću i Kneževiću. Njihova razmišljanja su mi osnov za dalja istraživanja, uz stalne analize stanja obrazovanja u inostranstvu, ali mi pomaže mnogo i naučna misao sa ovih prostora (radovi Slavoja Žižeka, Branka Milanovića, Đure Šušnjića, Radomira Konstantinovića, Đokice Jovanovića i dr.)

Prvi cilj nam je otvaranje kancelarija za akademske slobode i da počnemo da ubeđujemo  javnost i političare da će ih lobiji sa javnih univerziteta odvesti na dno. Čak nam nije bitno da li su ti političari na vlasti ili u opoziciji. Ako mislite da će mediji (naročito ovi slobodni) objaviti naše stavove? Grdno se varate, jer to ne odgovora ni ovima na vlasti, ni opoziciji, to znači otvoreni sukob sa monopolistima. O ovoj ideji razgovarali smo sa mnogim organizacijama, pisali na društvenim mrežama, ali su nas demokratski mediji i nevladin sektor ignorisali i odbili. Čak su nas više puta odbili na konkursima različitih fondacija, pod uticajem profesora univerziteta, sa ciljem da nam se ne otvara prostor za rad.

Na koji način ste svoje ideje o visokom obrazovanju uklopili u Koledž u Konjicu, za koje ideje se u nastavi i nastavnom program zalažete?

Najviše kroz kurikulum, osnovna ideja mi je bila da napravim fleksibilni sistem sa kombinovanjem kompetencija. Još uvek imam tu puno posla, ali prvi rezultati su ohrabrujući. Moji studenti su počeli da razmišljaju o svojoj karijeri, to je ključna stvar. Postoji još uvek bojkot koji polako prevazilazimo, zatim podmetanja i ucene tajkunskih plaćenika, ali sve nam je to pomoglo da očvrsnemo. Spasilo nas je to što smo mala institucija. Ono što mi je osnovni cilj u Konjicu,  je ostvarivanje ideje obrazovanja za karijeru, umesto za zapošljavanje. Kad tu ideju pretočite u program i organizaciju onda se suočavate sa stvarnim problemima mladih u njihovom obrazovanju. To je teška borba sa formalizmom i površnošću u čitavom društvu.

Naši fakulteti su, bez obzira na usvajanje “bolonje” ostali stubovi tradicionalnih obrazovnih principa, profesori bez komunikacije sa studentima, slaba praksa, još su tu upletene društvene pošasti popust korupcije i nepotizma. Na koji način se sve ovo odražava na mlade studente i na obrazovanje?

Nije to samo naš problem, to je globalni problem. Međutim, naše institucije i privatne i državne urušiće se brže nego što vi to vidite. Jer je raslojavanje među profesorima je počelo, mali broj nastavnika može da opstane u ovim uslovima rada univerziteta. Siromaštvo i nemogućnost naučnoistrživačkog rada opredeliće mnoge profesore da se bore za alternativne programe i oblike. Ovakva organizacija institucija “pojela” je i studente i kreativne nastavnike. Oligarhijske strukture velikih univerziteta na prostoru bivše Jugoslavije su u suštini uvek u panici kad se u vlasti ili stručnim organima pojavi neko kreativan, kao Boris Jokić u Hrvatskoj, koji svojim idejama i stvaralaštvom može da poremeti njihov monopol nad obrazovanjem.

Međutim, država će ovakve univerzitete još jedno vreme podržavati, a onda će uraditi kao i Tramp - smanjiti dotacije. Na žalost, taj udar najviše pogoditi poštene i časne obične nastavnike i saradnike, koji će ostati bez posla ili dobiti mizerne plate od kojih neće moći da prežive (što se već događa u SAD).

Foto: Buka

Tada ćemo morati da u sistemu  stvorimo uslove za prave radikalne alternative. Zato uvek ističem, što je gore na sadašnjim univerzitetima, to je bolje za mlade i društvo u celini. Kako bi rekao Kolakovski čir će pre pući i tada će moći ozbiljno da se razgovara o onome što predlažemo. Zato je bitno da znate šta mi zagovaramo:

1.  Profesori su slobodno zanimanje, koje odgovara za svoj rad instituciji (ugovorom o angažmanu) i akademskoj zajednici (statusom i izborom u akademskoj komori). Borimo se da institucije više nemaju monopol kada je u pitanju nastava i istraživanja univerzitetskih profesora. One mogu da budu samo prostori i organizacije, gde se susreću profesori i studenti, prema programima koje su izabrali. Profesori moraju da imaju pravo da predaju gde hoće, kada hoće i koliko hoće, bez obzira na godine, na osnovu svoje  licence i nacionalnog izbora koji reguliše akademska komora, čija je zakonska obaveza da štiti profesorska prava i akademske slobode.

2. Time bi se dobila fleksibilnost institucija i smanjio broj zaposlenih i otvorile mogućnosti za podizanje kvaliteta nastave. Studenti bi postali u stvari, glavni akteri obrazovnih institucija i imali bi mogućnost da prave različite kombinacije učenja i prakse, te da kreiraju svoju karijeru kroz više zanimanja i to od obuka, preko praktičnih sertifikata, do diploma kao ishoda visokoškolskog obrazovanja. Za ovaj sistem nam je potrebno da razvijamo različite nivoe programe iz filozofije nauke i obrazovanja, kao deo obuke nastavnika za novi sistem..

3.  Potrebno je ukinuti fakultete, departmane, odelenja i druge organizacione oblike univerziteta. Osnovni oblik univerzitetske nastave je fleksibilni studijski program, preko koga zajednički deluju i nastavnici i studenti. Pomoćni oblici univerzitetske organizacije su inovativni centri koji povezuju univerzitete sa privredom i naučnim institucijama, gde se odvija drugi deo (praktične) nastave. U tim centrima studenti zajedno sa profesorima rešavaju praktične probleme za konkretne privredne organizacije i preko njih dobijaju posao i počinju profesionalnu karijeru.

4. Preko inovativnih centara u univerzitet se uvode društvene strukture, jer su osnivači centara poslodavci i lokalne zajednice. One dobijaju udeo i u upravljanju univerzitetom i zajedno sa menadžmentom univerziteta (koji čine profesori koje angažuje osnivač) kreiraju politiku kada su u pitanju ciklusi obrazovanja i naročito karijerno vođenje.

5. Formiraju se na nivou države akademske komore na kojima se ostvaruju procesi napredovanja profesora, dobijanje licenci za nastavu, i odbrana akademskih sloboda, integriteta, i obavljanje akademskih poslova vezanih za naučno istraživački i pedagoški rad, ali i odbrana kritičkog mišljenja prema društvenoj situaciji.

6.  Stvaranje državnih samostalnih doktorskih i postdoktorskih studija sa upravom koju čine država, akademska komora i akademija nauka. U ostvarivanju programa angažovani su samo profesori po pozivu(koji mogu i na drugim mestima predavati), ti profesori mogu da provedu najviše 6 godina na ovim studijama, pod uslovom da imaju doktorante i da ih mentorski vode. Državne doktorske studije su osnov da neko upravlja visokoškolskim ili naučnim institucijama.

7. Licenciranje, akreditaciju, sertificiranje morale bi da rade posebne agencije sa mišljenjem stručnjaka iz oblasti obrazovanja. One isključivo ocenjuju dva aspekta - diplomske atribute studijskih programa i kompetencije profesora i studenata. Agencije isključivo obavezuju osnivača da ispravi propuste u radu institucije.

Vidite to je potpuno novi sistem. Eksperti Ernst Young kompanije iz Australije bili su potpuno u pravu u svojoj analizi, ovo je kraj visokog obrazovanja koje poznajemo, fleksibilno visoko obrazovanje je budućnost, sa mnogo više atraktivnosti nego što ih imamo do sada. Finci već daju neke odgovore kako napraviti novi sistem, ali i oni još su na početku, pažljivo povezuju formalno i neformalno obrazovanje sa praktičnom nastavom. Škoti takođe, tu su i Danci, i Estonci. To je nesporno pravi put.

Koliko je intelektualna elita, mislim na same profesore kriva zbog stanja u kojem se nalaze mnoge visokoškolske ustanove?Možda su se profesori trebali pobuniti protiv ovakvog stanja, možda su nešto trebali uraditi…

Profesori su krivi jer su se uplašili “mangupa u svojim redovima” koji su postali tumači obrazovnih istina. Tumači obrazovnih istina imaju ogroman prostor u medijima gde svašta pričaju, uglavnom govore o ugroženosti autonomije, a i dalje profesori u Srbiji ( i ne samo u njoj) imaju apsolutnu većinu  nad univerzitetskim upravama (većinu u svim organima), očito je da se prilično boje da se otkrije istina o radu univerziteta.  A sve je to suprotno od preporuka Jerevanskog kominikea ministarske Bolonjske konferencije iz 2015. godine, koji upravo zagovara otvaranje ka društvenim potrebama.

Tumači obrazovnih istina su sprečili, uz pomoć politike i medija, da se istina o evropskoj ideji  visokog obrazovanja (ako hoćete i o pravim ciljevima bolonje) raširi u javnosti, jer bi se na taj način ugrozila njihova vladavina, o čemu smo već pričali, a to je kombinacija socijalizma i akademskog kapitalizma, gde bogati pojedinci vladaju visokoškolskim ustanovama kao palanačkim sredinama terorišući osiromašene profesore i još siromašnije studente. I onda ko da se pobuni! Mladi se jednostavno okreću evropskim prostorima i beže od toga.

Vaša knjiga “Tvrđava dosade” osvrt je na stanje u obrazovanju u regiji. Koji su, prema Vama loši obrazovni primjeri, a koji su dobri?

Trenutno najveću vlast unutar univerziteta u čitavoj regiji imaju lobisti (tumači obrazovnih istina) koji urušavaju reforme, i vladaju najvećim univerzitetima u glavnim gradovima regije od Slovenije do Makedonije. Svi ti univerziteti pate od rigidnog (zastarelog) upravljanja institucijama, koji, kako bi ih opisao Ronald Barnet pate od siromaštva ideja, pa zato koče modernizaciju univerziteta, a samim tim i društva. Svoj uspeh na nekim rangiranjima više treba da zahvale kreativnim pojedincima i kvalitetu njihovih radova koji su citirani u svetu (kao što su Slavoj Žižek, Stojan Radenković, i dr).  Zato ovaj pojam naučne citiranosti je relativan pokazatelj rada univerziteta, jer niko nam ne odgovora kakav je društveni značaj univerzitetskog rada (treba dobro pogledati stavove bivšeg ministra obrazovanja Slovenije Pavela Zgage). Šta mladi imaju od toga što je neko po citiranosti u svetu među 200 univerziteta, ako su poslodavci nezadovoljni njihovim znanjem i neće da ih zaposle. To je problem.

Savremena društva traže inovacije i rešavanje problema, a ne društvenu izolovanost i zahtevanje finansiranja već prevaziđenih programa i to bez ikakve odgovornosti. Najveći šampion u inovacijama i u modernosti je Sveučilište u Rijeci, tu su mu uz rame Fakultet za elektrotehniku i računarstvo iz Zagreba, Vern u Zagrebu, Univerzitet u Mariboru, Elektrotehnički fakultet iz Beograda, Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu, ostali uglavnom bljesnu, ali samo za kratko. I to se vidi kroz njihovo finansijsko stanje i učešće u evropskim projektima.

Živimo u vremenu kada je, da tako kažem, popularno pohađati fakultet, pa će mnogi upisivati fakultete koji ih i ne zanimaju, a sa druge strane odumiru svi mogući zanati. Kako naći balans u ovome, kako mlade zainteresovati i za zanate?

Već Evropa otvara kratke praktične studije, povezuje formalno i neformalno obrazovanje, a u Finskoj počinju da se razvijaju univerziteti primenjenih studija sa fleksibilnim formama (slično se događa i u Velikoj Britaniji). Zanati će se inkorporirati u sistem visokog primenjenog obrazovanja i to je naš problem, mi to ne želimo da uradimo, jer tu su prepreka profesori univerziteta (Mađari istražuju primenu dualnog sistema u visokom obrazovanju). I dok se mi natežemo, u svetu će nove tehnologije uticati da se razviju fleksibilne forme obrazovanja, povezane sa praksom i obrazovanjem na radnom mestu. Mislim da treba prestati sanjati univerzitete sa nekim amfiteatrima, LCD monitorima, velikim učionicama za stotine studenata u kojima se satima predaje ex catedra.  

Stari zanati treba da postanu turistička atrakcija. Novi zanati biće sve više u sferi prelaska iz srednjeg u visoko obrazovanje. Mladima nije potrebno nuditi nešto čemu prolazi vreme, treba ih u srednjoj školi široko obrazovati i onda kratkim programima i kroz tehnološko osposobljavanje usmeravati na određene poslove. Današnji srednjoškolac u Evropi će za 10 godina menjati 5 do 8 zanimanja u svojoj karijeri. Zato nam trebaju univerziteti primenjenih nauka, koji će biti izjednačeni sa naučnim univerzitetima. Zato sam govorio o obrazovanju za karijeru, fleksibilno tržište rada, pa i za ovaj novi kapitalizam (kognitivni kapitalizam). 

U knjizi “Tvrđava dosade”  govorite i o akademskom kapitalizmu, a čini mi se da sve sve manje kod nas govori o nauci, a više o novcu i zaradi. Gdje je nestala ta zaljubljenost i zanesenost naukom? Studenti su već od početka studija zaraženi tom kapitalističkom idejom, a mladalačka zanesenost naukom više skoro i ne postoji?

Akademski kapitalizam je posledica neprihvatanja izvornog koncepta bolonje i tajkunizacije. Mi danas u regiji imamo i tu jednu posebnost, a to je vulgarni akademski kapitalizam, koji smo čak uneli i u zakone (recimo bankovna garancija za otvaranje institucija, što je tipičan primer da u stvari nikoga ne interesuje kvalitet i mladi, već samo novac i eto vam tajkuna u sistemu). Kako se danas može očekivati da će postojati zanesenosti naukom u društvu koje ne ceni znanje. Mi smo zaraženi, kako bi rekao Paolo Freire bankarskim konceptom obrazovanja, a to znači važnija nam je zarada pojedinca i profit univerziteta,  nego stvaranje sistemskih pretpostavki za naučni razvoj i očuvanje ljudskih resursa. Eto šta su nam uradili tumači obrazovnih istina, u stvari pomogli su strancima da nam odvuku mlade i postanemo zemlja bez mladosti. Trebaće nam 150 godina da se oporavimo od odlaska ovih generacija od 91. do danas. Mi smo došli do kraja ovakve logike u obrazovanju! Tvrđava obrazovanja se ruši, vreme je da gradimo novu!

I za kraj, može li se situacija u obrazovanju promijeniti. Sigurna sam da imate bar nekoliko dobrih savjeta na ovu temu.

Može. Prvo moramo da obrazujemo političare (u stilu Zorana Đinđića, kada ih je terao da uče i to sam najviše voleo kod njega, kad smo sarađivali), a da oni sruše konzervativne institucije i da proteramo tajkune iz visokog obrazovanja. A onda u sistemu napraviti podelu na univerzitete  i univerzitete primenjenih nauka.

Drugo, moramo se vratiti uvođenju nastave filozofije u obrazovne institucije (i na  srednjoškolskom nivou i na univerzitetu), i to naročito moramo se posvetiti razvoju filozofije nauke. Nikako ne bi trebalo dozvoliti da imamo nastavnike, koji nisu prošli detaljan kurs iz filozofije nauke.  Jačanje programa filozofije je ključ današnjeg modernog obrazovanja!!!

Treće formirati timove koji će se baviti obrazovnim politikama, pre svega u oblasti visokog obrazovanja. To je put stvaranje sistema merenja (kompetencija i ishoda obrazovanja) na tržištu rada, oslobađanje profesora od robovanja tradicionalnim univerzitetima,  nastavnici na svim nivoima moraju imati mogućnosti da dobro zarade boreći se za kvalitet obrazovanja. Država treba da finansira programe prema kvalitetu, a ne prema političkoj podobnosti i kvantitetu.  

Četvrto, obrazovne alate kao što je akreditacija uspostaviti kao društvenu ocenu kvaliteta obrazovanja koja je zasnovana na merenju ishoda obrazovanja i odnosa prema studentima. I u tom smislu rangirati i škole i univerzitete i omogućiti najboljim najviše sredstava. Unutar institucija odvojiti poslovni deo od akademskog , ali i formirati akademsku komoru na nivou država, koja će se ozbiljno baviti i akademskim slobodama, integritetom, etikom obrazovanja, izborima i položajem akademskih radnika u društvu. Uz to, visoko obrazovanje treba da postane neprofitni sistem, čiji je glavni ishod karijera pojedinca.

 Što u prevodu znači, moramo ovaj sistem srušiti i posvetiti se odgovornom obrazovanju, koje će biti fleksibilno i okrenuto pojedincu. Ishod toga da će te najzad i vi, u medijima,  dobiti neke analitičare za obrazovne politike,  a ne samo analitičare za politiku, vojsku i kriminal.

Razgovarala Maja Isović Dobrijević