<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Japanovanje jedne Vanje

Buka u zemlji izlazećeg sunca

Nakon 15 sati leta, a 19 sati puta, erbas A380- kondor među gvozdenim pticama konačno nas je spustio u zemlju izlazećeg sunca. Uzbuđenje nam briše umor, a vremenske zone sate - pomijeramo sat sedam sati unaprijed i naš boravak u Japanu može da počne. Pred nama su dvije sedmice, dva glavna centra - Kjoto i Tokio, koje povezujemo preko tri manja grada, i sto velikih želja i još većih očekivanja.

16. oktobar 2017, 12:00

KJOTO

Prvo što radimo idućeg jutra, upućujemo se ka najvišoj manifestaciji Zen budizma- Hramu Rion Ja. Nastojimo da se pojavimo odmah po otvaranju, kako bismo zaobišli moguće gužve i u miru pogledali jedno od najautentičnijih mjesta japanske kulture i duhovnosti. Mi smo tačni u minut, ali su Japanci pretačni, pa tamo već zatičemo grupu uniformisanih školaraca. Nekadašnja vikendica Zen majstora, posthumno pretvorena u hram, već je decenijama pod zaštitom UNESCO-a. Ulazimo u jednostavnu i prijatnu unutrašnjost hrama. 


Kameni vrt prostrt pred nama u svojoj minimalnosti i apstrakciji dobija oličenje modernog, iako je nastao prije 500 godina - 15 kamenova, različite veličine, neravnomjerno poredanih na moru bijelog pijeska. U poređenju sa bujnom i raskošnom prirodom oko hrama, nekako prazan. Praznina ovdje pak nije ništavilo, kako ih druge kulture često izjednačavaju, nego prostor da spoznamo sebe i istinu. Tako prostran i nepomičan, kao vječnost, vrt poziva na razmišljanje o dubini njegovog značenja. Hm!?! I dok se vrtiš tako u beskonačnosti tajanstvene simbolike, shvatiš da si sjeo, zaledio sebe u vremenu, i pustio misli da ti odlutaju vrtom. Shvatiš da ništa nisi shvatio, ali da ti je duša nekako smirenija i ljepša. Shvatiš zašto se ovaj hram zove hram Mirnog zmaja i zašto važi za savršen Zen pejzaž za meditaciju. Oficijelno objašnjenje za simboliku ovog vrta ne postoji, kažu - jedan Zen vrt i ne treba da ga ima. Ipak, postoji jedna verzija koja mi se mnogo dopala. Sa promjenom ugla posmatranja, mijenja se i broj vidljivih objekata, maksimalno 14 - svih 15 nikada nije u vidokrugu posmatrača. Odnosno, da bi spoznao istinu, moraš je posmatrati iz raznih uglova, a potpuna istina, zapravo, nikada nije ni saglediva… 

Narednih dana se prepuštamo magiji Kjota. Carski grad, sa oko milion i po stanovnika i preko 2000 hramova, pored Rima, Pariza i Londona važi za jedan od gradova koje svako u svom životu bar jednom treba posjetiti. Drugačiji od ostalih dijelova Japana i veoma, veoma drugačiji od svega ostalog, ovaj grad pruža perfektan uvid u srž i suštinu onog japanskog. Kolijevka ili dom zen budizma, samuraja, gejši, sumo rvača, čajnih ceremonija, kabuki teatra, origamija, ikebana, bonsaia i svih onih magičnih i fantastičnih stvari sa dalekog istoka koje su golicale tinejdžersku maštu mojih generacija. Ovaj grad je svijetu poklonio i višegodišnjeg nesuđenog Nobelovca Haruki Murakamia.


Obilazimo Zlatni i Srebrni paviljon, Carsku palatu, stari dio grada Gion, Put filozofa, željeznicku stanicu, Kjoto toranj, zatim Fushimi Inari hram sa svojom zmijom od crvenih Torija- jedna od lokacija zbog kojih sam prešla 14 000 km. U Kjotu se pruža i prilika da se provozate Šinkansenom ili „metak vozom“. Onima slabijeg želuca, preporučuje se da ne gledaju kroz prozor ili bar da imaju tablete protiv mučnine pri ruci. 


O enormnoj tačnosti ovog voza govori podatak da u slučaju kašnjenja od 15 sekundi mašinovođa mora da dostavi pismeno obrazloženje, a u slučaju kašnjenja od jednog minuta mora da ide na doškolovavanje. Što se tiče japanskih delikatesa, preporučila bih sve moguće. Ipak, prije nego napustite Kjoto, obavezno probajte sladoled od susama i Yatsuhaschi, kolače od riže i cimeta - po prvom je Kjoto uveliko poznat, a drugi možete samo ovdje naći.

Put od Kjota do Tokija premoštavamo preko tri manja grada- KANAZAVA, TAKAJAMA I NAGANO. Kanazava i Nagano su lijepe simbioze tradicionalnog i savremenog Japana, a Takajama je zahvaljujući svom, brdima izolovanom položaju ostala autentična. Ono što na ovom mostu ka Tokiju već uviđamo kao nepisano pravilo jeste da u Japanu nema frustracije, nema nervoze, nema zastoja. Sve teče kao na traci i to nadasve učtivo i ljubazno - od ulaska u zemlju, hotela u kojima vas dočekuju na vratima sa već spremljenim ključevima vaše sobe i kartama grada, do korištenja javnog saobraćaja, ručavanja u restoranima, posjeta znamenitostima - sve je savršeno organizovano, spremljeno i pripremljeno za svaku moguću situaciju. 


Kad već spomenuh hotel - u Japan ne morate nositi pidžamu, jer će vas u svakom hotelu dočekati jedna, ali će vam možda zatrebati upustvo za korištenje wc šolje. Ono što takođe primjećujemo je da, bez obzira na mnogoljudnost, na ulicama i javnim mjestima, izuzev turističkih lokacija, susrećete iznenađujuće malo ljudi. Šta rade svi ti ljudi?! Pa, rade. Ima ona scena u filmu “Tesna koža” kada profesor engleskog, zvani Japanac, objašnjava đacima da Japanci imaju samo jedan praznik, a i tada rade! Nije baš tako, bar ne više, ali nije ni daleko od istine. Japanci imaju 15 dana godišnjeg odmora, ali rijetko kada iskoriste sve. Na početku karijere je u ovoj zemlji uobičajno da svoje slobodne dane sačuvaš i na kraju godine pokloniš svom šefu. 


Time ukazuješ veliko poštovanje ka nadređenom. Takođe, Japanci po odlasku u penziju najčešće nalaze novi posao. Naciji koja se u velikoj mjeri identifikuje kroz svoj rad teško pada da nakon radnog vijeka imaju dane bez radnih obaveza. Zato u penziji počinju da čiste parkove, usmjeravaju saobraćaj, rade na parkinzima i sl. Kažu da za Japance rad nikada nije sramota, pa su ljudi koji obavljaju takve poslove nerijetko doktori nauka ili bivši direktori preduzeća. 


Za razumijevanje japanskog mentaliteta nama su pripomogle činjenice o uslovima njihovog života. Naime, na Japanskom arhipelagu, otprilike veličine Njemačke, živi oko 130 miliona ljudi (oko 50 miliona više nego u Njemačkoj). Pri tome je samo trećina navedene površine obradiva i naseljiva. Uz sve to, žive na geološki najaktivnijem dijelu planete Zemlje, na vatrenom spoju četiri tektonske ploče - odatle česte erupcije vulkana i još češći zemljotresi. 

Shodno tome, naučeni su da žive u skladu sa mnogobrojnim sunarodnicima, nepredvidivom prirodom i negostoljubivim tlom, pa je poštovanje ka drugome, spremnost na različite situacije i pomirenje sa prolaznošću i promjenljivošću života duboko utkano u njihovo ponašanje. Uz sve to, oni su narod kome su bol i smrt sastavni dio životnog ciklusa, a dug i naporan rad uobičajen dio života. Bez obzira na sve to, Japanci imaju najduži životni vijek- žene žive u prosjeku 87 godina. 


Od nabrojana tri grada izdvojiću TAKAJAMU. Grad poznat po svojoj vještini obrade drveta, proizvodnji sakea i uzgoju Hida krava. Zahvaljujući svojoj geografskoj ušuškanosti, jezgro grada iz Edo perioda je ostalo u potpunosti sačuvano i nepromijenjeno- uske ulice, male kuće sa prodavnicama tradicionalnih rukotvorina i restoranima, muzej, zgrada opštine. Slušamo japanski rok bend na trgu i nagrađujemo čulo ukusa Hida stejkom. Zatim posjećujemo proizvodnju sakea - vina od riže. 


Sake time. Na prvo probavanje, grč na licu guram u grlo i pokušavam uljudno da složim facu – pa, i nije tako loše. Pokušali su mene ljubazni vinari da ubijede da je neka voćna sorta, pa neka hladna, a i ona orginalna, bolja od one prve, ali džaba! Možda mi je ukus zaista razmažen čulnošću i bogatstvom evropskih vina. Mislim da rasi koja u velikom procentu genetski ne podnosi alkohol nije mogla da se desi bolja stvar od alkohola po imenu sake. Možete zamisliti da vam je pred nosom fini i elegantni Cabernet Sauvignon iz Bordoa ili intezivna i mirisna Rioja iz Španije, a vaš organizam ne može da ih podnese i svari. 

Ovako lijepo sake, a iskušenje ti u minusu. Sve u svemu, moje prijateljstvo sa sakeom se u ovoj fabrici i završilo. Ipak, preporučujem posjetu jedne od fabrika- ako ne baš sake, osmijeh će vam razvući vesela atmosfera i nadasve ljubazni vinari. I kome sake ne prija kao napitak, sigurno će mu prijati za njegu lica. Već 50 godina određene kozmetičke kuće iz Japana koriste Piteru, esenciju nastalu fermentacijom rižinog vina, kao glavni sastojak svojih kozmetičkih proizvoda. Japanke, poznate po porculansko čistom tenu, kunu se u ove proizvode, a oni radoznali koje interesuje da li ovi čudesni preparati zaista čuda i čine moraju izdvojiti oko 100 eura za jedan od proizvoda. 

Naveče posjećujemo onsen- izvor vrele vode. Čistoća svega, pa i tijela, ovdje je kult, a onseni imaju i duboko kulturno i socijalno značenje. Pravila ponašanja su veoma stroga i već znamo da ih se čvrsto moramo pridržavati. Muškarci i žene - odvojeno, dobro prati šta domicilni rade i to ponavljaj. Ukratko- tišina, umirujuća atmosfera, bazen sa vodom temperature 45 stepeni (treći put sam brže izašla nego ušla), detaljno ribanje prije nego što kročiš u nju, najdetaljnije ribanje tijela. Kao i kod svih termalnih voda, praviš krugove - vrela voda, hladno tuširanje, izuzev što se ovdje svaki put iznova sapunaš i ribaš- 4 do 5 puta u roku od sat vremena. Ljepota posjete onsenu je posvećenost Japanki sebi i svom tijelu u tim momentima, taj, skoro ceremonijalni ritual koji su napravili od nama banalnog kupanja i njege tijela, a koji se odvija pred tvojim očima. Prelijepo!

TOKIO

I taman kada smo pomislili da smo od Japana nešto vidjeli i razumjeli- stigli smo u Tokio. Tokio već decenijama nosi titulu najmnogoljudnijeg i najgušće naseljenog grada na svijetu (34 miliona ljudi sa okolinom, 13,5 miliona živi samo u centru). Na samom ulazu u grad, betonski divovi, tek par centimetara udaljeni jedan od drugog, jasno stavljaju do znanja da ulaziš u košnicu ljudi, da je Japan koji slijedi drugačiji od onog do sada viđenog. Megagrad! 


Veče je i krećemo ka Šibuji, najprometnijoj raskrsnici na svijetu. Tokio nema centar, zapravo ima ih deset, ali ako bi postojao onaj jedan jedini, bila bi to Šibuja. Izlazimo iz metroa i pafff…kao da smo pali na drugu planetu. Bombardovanje šarenim plakatim, svijetlećim reklamama, neonskim svjetlima, stampedo ljudi, tempo, sve vrvi, vika…totalno prenapregnuće utisaka. Robne kuće, prodavnice, restorani, pubovi, kafići, karaoke barovi, Game centri. Ovde prvi put nailazimo na Love i Kapsula hotele. 


Na ovom najdragocjenijem prostoru na zemlji, usljed nedostataka privatnosti u stanovanju, mladi parovi svojih par intimnih sati nalaze u Love hotelima. Kapsula hoteli, sa druge strane, namijenjeni su za samce, obično poslovne ljude koji su zakasnili na posljednji voz. Šibuja njeguje i divnu priču o vjernosti. Priču o psu Hačiku, japanskoj akiti, koji je na ovoj stanici svakog dana ispraćao i dočekivao svog gazdu da se vrati sa posla. Gazda se jednom nije vratio, doživio je infarkt na poslu, a Hačiko ga je narednih deset godina uporno na istom mjestu i dalje čekao. Istinita priča po kojoj je prije par godina snimljen film. I vjernost je, čini se, veoma cijenjena osobina u Japanu: vjernost ka porodici, ka prijatelju, ka timu, ka šefu, ka naciji. 


Tokio nudi toliko toga, pa nam dani lete kao ludi. Meiji hram sa prelijepim parkom, elektronski kvartovi Harajuku i Akihabara, šoping ulica Ginza gdje skromnost Japana nestaje, pa nadaleko poznata riblja pijaca, Kabuki teatar, aktuelna Carska palata, stari Senso Ji hram, najviši parlament na svijetu itd. Kretanje po gradu je neočekivano jednostavno. Japanci njeguju vizuelnu komunikaciju, pa iako ne poznajete pismo, svoje puteve pronalazite zahvaljujući bojama, simbolima, slikama, fotografijama i vašoj logici. U slučaju da vas svi navedeni izdaju, Japanci su više nego susretljivi i spremni pomoći. Veoma rado pričaju engleski, nažalost veoma nerazgovjetno, ali objasniće oni vama rukama, nogama, odvešće vas na mjesto gdje trebate stići, trknuće da vam odštampaju novu kartu, odnosno učiniće sve da vam pomognu. Naposlijetku će vam se još i zahvaliti što ste im ukazali povjerenje. Za dvije sedmice boravka u Japanu čula sam više puta hvala, nego za nekoliko mjeseci života u Evopi.


Posljednje veče Tokio nas ispraća na veličanstven način- sunce se sjetno oprašta od nas, a stidljiva planina Fudži nam se otkriva. Najviša planina Japana Fudži je rijetko vidljiva od oblaka, pa je dobila epitet- stidljiva. Naposlijetku posjećujemo još Tokio toranj, najviši toranj na svijetu- jedno od onih mjesta gdje se osjetiš mnogo mali. I kao šlag na torti dobijamo, na naše čudo, mali live koncert za priloženi bakšiš u sladoledarnici- u Japanu bakšiš nije običaj, čak umije da bude i uvreda.

Ako je Kjoto tradicionalan, otmjen, miran, mračan i mističan, Tokio je futuristički, ekscentričan, glasan, neonski i nadrealan, a Japansko čudo upravo ta harmonija, spoj i ravnopravnost i jednog i drugog. Mi ga napuštamo presrećni zbog svih iskustava i sa nadom da ćemo ponovo da mu se vratimo. Kada smo odlazili u Japan, imali smo utisak da odlazimo na kraj svijeta. Sada, kada se vraćamo, imamo utisak da upravo tamo svijet i počinje, u zemlji izlazećeg sunca.