Aleksandar Miladinović, kriminalistički inspektor MUP-a RS, godinama se bavi istraživanjem slučajeva pedofilije i srodnih kaznenih djela. Za BUKU smo razgovarali sa inspektorom Miladinovićem o pedofiliji u našem društvu, prepoznavanju pedofila, mjerama opreza i načinima kako možemo zaštititi djecu na internetu.
Inspektore Miladinović, u posljednje vrijeme slučajevi pedofilije opet su uzburkali javnost, piše se o hapšenju sina poznatog banjalučkog biznismena osumnjičenog za polno nasilje nad djecom. Koliko su ovi slučajevi česti kod nas?
U 2016. godini Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske evidentiralo je ukupno 28 kaznenih djela (KD) protiv polnog integriteta u kojima su žrtve djeca, i to: 4 KD obljuba nad nemoćnim licem, 10 KD polno nasilje nad djecom, 9 KD zadovoljavanje polne strasti pred drugima, 3 KD iskorištavanje djece i maloljetnih lica za pornografiju i 2 KD proizvodnja, posjedovanje i prikazivanje dječije pornografije. U prvih osam mjeseci 2017. godine evidentirano je 13 KD protiv polnog integriteta u kojima su žrtve djeca: 1 KD obljuba nad nemoćnim licem, 7 KD polno nasilje nad djetetom, 1 KD proizvodnja, posjedovanje i prikazivanje dječije pornografije, 2 KD zadovoljenje polnih strasti pred drugim, 1 KD obljuba zloupotrebom položaja i 1 KD polno uznemiravanje. Bitno je istaći činjenicu da su sva ova krivična djela rasvijetljena.
Kvantitativno, udio ovih krivičnih djela u sveukupnom kriminalitetu je neznatan, međutim, iz navedenog ne treba percipirati da su ovo irelevantna krivična djela. Naprotiv, ukoliko se zna da su žrtve ovih djela maloljetnici, često i djeca, te da ostavlja dugotrajne, čak i doživotne posljedice po žrtvu, vidljiva je društvena opasnost od ovih djela i razumljiv je interes društva i institucija da proaktivno, preventivno i represivno reaguju na ovaj problem.
Na koji način se pedofili mogu prepoznati, šta biste mogli savjetovati roditeljima i djeci kao mjeru opreza?
Javnost pedofile često percipira kao bolesnike, na šta utiču i sami mediji. To treba izbjegavati iz razloga što ljudi, oslanjajući se na to, pretpostavljaju da se bolesnici lako mogu prepoznati, te da će se, nakon identifikacije, distancirati od njih. Međutim, relevantna istraživanja, ali i slučajevi evidentirani kod nas, govore nam da pedofili uopšte nisu izopšteni ljudi, neugledni, neupadljivi, asocijalni i slično, već upravo ljudi koji su obrazovani, elokventni, socijalizovani, sa određenim socijalnim ulogama koje im pružaju čak i određeni ugled u sredini u kojoj egzistiraju. Usljed navedenog, veoma je teško prepoznati pedofila i identifikovati listu karakteristika koje bi imale indicijalnu ulogu. Jedna od indicija na koju svakako treba obratiti pažnju, pogotovo roditelji, jeste povećana, neuobičajena, neočekivana zainteresovanost za djecu, dječije aktivnosti, za prisustvo u blizini djeteta, nametljivost u pažnji prema tuđem djetetu, itd. Takođe, treba imati na umu da su pedofili, što potvrđuje i naša praksa, relativno često ljudi iz (naj)bliže okoline djeteta, ljudi koje dijete poznaje, sa kojima ima gotovo svakodnevnu interakciju, pa čak i lica iz porodičnog ambijenta ili iz istog domaćinstva. Svaku okolnost, a pogotovo prijavu djeteta o nedoličnom ponašanju prema njemu, roditelji treba da shvate krajnje ozbiljno i da je provjere, a ako ima osnova i da prijave.
Foto: Inspektor Aleksandar Miladinović, MUP RS
Na društvene mreže uključuju se djeca već u osnovnoj školi. Koje opasnosti nosi Fejsbuk, kao najmasovnija društvena mreža?
Internet, kao i Fejsbuk, donio je mnogo dobrih stvari i koncipiran je sa humanom idejom povezivanja ljudi, međutim, svako dostignuće se zloupotrebljava, pa tako i Fejsbuk. Usljed velikog broja internauta na Fejsbuku, razumljivo je da su mnogobrojni prevaranti, nasilnici, „hejteri“, dileri, seksualni prestupnici i mnogi drugi kriminalci svoje nedozvoljene, kriminalne aktivnosti „preselili“ u ovo okruženje. Ne može se ni Fejsbuk apsolutno amnestirati od toga, iako svakodnevno povećava postavke privatnosti i apeluje na korisnike da povedu više računa o vlastitoj samozaštiti. Međutim, s obzirom na to da je bezbjednosna svijest internauta još uvijek na niskom nivou, opasnosti na Fejsbuku su mnogobrojne i raznovrsne, počev od (po posljedicama) lakših poput kompromitacije identiteta, lažnog predstavljanja, krađe profila, preko hejterskih aktivnosti, sektaškog djelovanja, govora mržnje, gruminga, sekstinga, pornografije i pedofilije, do iniciranja i podstrekavanja (samo)ubistava, vršenja organizovanog kriminaliteta, radikalizacije, vrbovanja terorista i mnoge druge. U suštini, može se reći da sve opasnosti koje postoje u realnom okruženju, mogu ispoljiti i u Fejsbuk, odnosno virtuelnom okruženju.
Na Fejsbuku postoje tajne grupe u kojima se pedofili druže i razmjenjuju informacije. Nedavno je novinarka Indexa iz Hrvatske bila u takvoj grupi i napisala tekst koji je šokirao javnost. Kako tu oblast kontrolisati, imate li uvid u nju?
Činjenica je da postoje zatvorene grupe korisnika Fejsbuka u okviru kojih je komunikacija tajna za druge korisnike koji nisu članovi. Te grupe mogu da egzistiraju pod neutralnim imenima (kojima se ne sugeriše članstvo ili sadržaj interakcije članova), članstvo im se omogućava samo po pozivu ili preporuci. Međutim, činjenica je da postoje i grupe čiji sam naziv ili naslovna fotografija ukazuje na zabranjenu aktivnost i u koje se možete učlaniti praktično jednim klikom. Problem sa zatvorenim grupama je što administratori Fejsbuka sporije provjeravaju te grupe, a usljed zatvorenosti komunikacije, izuzetno rijetko dolazi do prijave od strane drugih korisnika. Policija u okviru svojih preventivnih, proaktivnih i represivnih aktivnosti, u skladu sa zakonom, preduzima određene radnje i mjere u cilju pronalaska i identifikacije tih grupa, kao i članova i kreatora tih grupa, bez obzira na to što se nelegalna aktivnost realizuje u internet okruženju. Naravno, pored samoinicijativnog reagovanja policije koje je uslovljeno normativnim okvirom, kadrovskim i tehničkim resursima i brojnošću internauta sa našeg područja, policija reaguje i na svaku prijavu ovih grupa ili grupa za koje se sumnja da predstavljaju okupljalište pedofila na netu. Usljed navedenog, policija apeluje na građane da prijave sve sumnjive aktivnosti, sadržaje, profile, stranice i grupe na internetu do kojih građani dođu ili za koje saznaju.
A kako zaštititi dijete na Facebooku i drugim društvenim mrežama?
Brojni su modaliteti zaštite djece na Fejsbuku i na drugim društvenim mrežama. Opširno bi bilo sve mehanizme zaštite navoditi, pogotovo za svaku društvenu mrežu, posebno imajući na umu da se ovi mehanizmi svakodnevno unapređuju. Generalno, ono što je zajedničko za bezbjednu digitalnu egzistenciju djece na društvenim mrežama jeste da se pridržavaju pravila privatnosti korišćenja internet resursa, da znaju da bonton ponašanja vlada i u internet okruženju (internet bonton), da znaju da ono što nije dozvoljeno u realnom okruženju, nije dozvoljeno ni u internet okruženju (psovanje, vrijeđanje, lažno predstavljanje, hejtovanje, dijeljenje nepristojnog sadržaja, komunikacija sa nepoznatima, itd.), moraju biti upoznati sa sistemom alarmiranja i prijavljivanja nedozvoljenih ili nepodrazumijevanih internet aktivnosti. Moraju znati šta jeste, a šta nije dozvoljeno u internet okruženju, na društvenim mrežama.
U tom pogledu, značajno je istaći da Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske od 2009. godine u osnovnim i srednjim školama u Republici Srpskoj realizuje Projekat prevencije maloljetničke delinkvencije u okviru kojeg se jedan od potprojekata odnosi na prevenciju negativnosti na internetu i na društvenim mrežama. Samo u toku školske 2016/2017. godine, u okviru ovog projekta, održano je 345 preventivno-edukativnih aktivnosti u 202 škole u Republici Srpskoj kojima je prisustvovalo oko 17.430 učenika, od kojih je oko 7.000 srednjoškolaca. Cilj ovih aktivnosti jeste da se djeca senzibiliziraju po pitanju bezbjednosnih rizika i opasnosti korišćenja interneta, ali isto tako i da se nauče kako da se sami zaštite, odnosno kako da podese zaštitu na vlastitom profilu, te kako i koga da obavijeste kada su u pitanju bilo kakve negativnosti na internetu.
Koliko je važno o tome pričati, kako u kući, tako i u školi, jer su društevene mreže relativno nove, a sa druge strane, nismo svjesni opasnosti za djecu kada se prerano uključe u njih?
Može se reći da su roditelji najmanje svjesni bezbjednosnih rizika i opasnosti koje nosi digitalno prisustvo djece na društvenim mrežama. S jedne strane, roditelji najčešće manje poznaju internet tehnologiju i manje su digitalno pismeni od djece, a s druge strane, roditelji još uvijek vjeruju da djeci manje opasnosti prijete dok su u kući, za radnim stolom, za računarom, nego da su na ulici, što je apsolutno pogrešna percepcija. Roditelji, iako ne poznaju internet tehnologiju bolje od djece, znaju više o životu, i djecu kući trebaju savjetovati o osnovnim životnim vrijednostima, o osnovnim pravilima ponašanja, o komunikaciji, bontonu, bez obzira na to da li se radi o realnom ili internet okruženju, jer su vrijednosti i pravila isti. Takođe, izuzetno je bitno da roditelji djeci ne brane korišćenje interneta (ali i da ne dozvole bespogovorno i neograničeno korišćenje interneta i različitih internet resursa), ali da ostvaruju svojevrsni nadzor na aktivnostima djeteta na internetu, putem vlastitog profila, profila starijih ukućana i drugih lica, u dogovoru sa djecom. Izuzetno je bitno da se sa djecom ostvari pravilan odnos i razumijevanje njihovog korišćenja internet resursa, ali i sankcije u slučaju kršenja postavljenih ograničenja, kojih se treba strogo pridržavati. Škole se uključuju u različite aktivnosti senzibilizacije djece o bezbjednosnim rizicima i opasnostima digitalne egzistencije, međutim, sigurno je da bi trebale biti proaktivnije u tom pogledu, pa čak i da se pojedini segmenti bezbjednog korišćenja interneta uvrste u nastavne sadržaje.
Kada je je neko osumnjičen za pedofiliju na koji način MUP postupa, šta se dešava sa tim optuženim?
Zakonom o krivičnom postupku i Zakonom o policiji i unutrašnjim poslovima su, kao osnovnim aktima po kojima policija postupa u okviru kriminalističke istrage, propisana policijska ovlašćenja, prava i obaveze koje policija ima u prikupljanju saznanja, tragova i dokaza o izvršenim kriminalnim aktivnostima i u pogledu izvršioca tih delikata. Iako je zakonski okvir jednak za istrage svih vrsta krivičnih djela, naučna oblast kriminalistika metodika razlikuje, ali i definiše postupanje u slučajevima internet kriminaliteta, kao i seksualnih delikata. Samo postupanje uveliko zavisi i od konkretnih okolnosti samog prijavljenog ili pretpostavljenog delikta (npr. da li je prijavitelj žrtva). Kada je pedofilija u pitanju, policija nakon saznanja, paralelno prikuplja tragove i dokaze koji ukazuju na to krivično djelo, dok s druge strane preduzima mjere i radnje na identifikovanju svih lica koja su na bilo koji način uključena u tu aktivnost, prije svega identifikovanjem i pronalaženjem izvršioca i saučesnika. Naravno, identifikacija, pronalazak i pravilan pristup žrtvi je takođe veoma bitan segment kriminalističke istrage seksualnih delikata. Nakon preduzimanja svih radnji i mjera, te pronalaskom indicija, tragova dokaza u pogledu djela i izvršioca, izvještaj za konkretno krivično djelo se podnosi tužilaštvu koje, ukoliko procijeni da su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi, protiv navedenog lica podnosi optužnicu ili proširuje istragu prikupljanjem i dodatnih dokaza. Potrebno je reći da sve aktivnosti u okviru istrage, policija preduzima po prethodnom obavještavanju tužioca, često i pod njegovim direktnim nadzorom, a u određenim zakonom propisanim situacijama i na osnovu naredbe suda.
Priča se o javnom registru pedofila kod nas. Kakvo je Vaše mišljenje o njemu?
Normativno regulisanje registra pedofila će svakako imati svoju ulogu u predupređivanju ovih delikata, međutim, treba znati da se u policiji vode svojevrsne operativne evidencije o načinima ispoljavanja različitih krivičnih djela, u kojima se evidentiraju i, između ostalih, seksualni delikti prema djeci. Naravno, ove evidencije su operativnog karaktera, javnosti nisu dostupne, i policija ih koristi kao orijentaciono-eliminacionu indiciju, nikad kao dokaz u pogledu nečije naknadne potencijalne kriminalne aktivnosti.
Postoje li neki pokazatelji kod djece da se može prepoznati da su žrtve nasilja? Kako se uopšte kao roditelj suočiti sa takvom činjenicom?
Indikatori djece žrtve nasilja su mnogobrojni i roditelji, ali i drugi relevantni subjekti (pogotovo škola) moraju da budu upoznati sa njima. To su promjena dječijeg raspoloženja, povlačenje u sebe, izbjegavanje ili zanemarivanje školskih ili drugih dotadašnjih aktivnosti (sportskih aktivnosti, vannastavnih aktivnosti, hobi), pogotovo onih koje je volio raditi (npr., izbjegavanje korišćenja interneta), strah ili nelagoda od pojedinih lica ili prilikom određenog sadržaja razgovora, izbjegavanje određenih mjesta u kući, u domaćinstvu ili u naselju, bezrazložna i nagla promjena raspoloženja, izbjegavanje razgovora o određenoj temi... Roditelji bi trebali da obrate pažnju na ove indicije (koje se nikad ne smiju percipirati kao dokazi) i u slučaju bilo kakve sumnje, trebali bi da to provjere, te u slučaju sumnji da to prijave policiji. Takođe, vrlo je važno sa djetetom još od malih nogu ostvariti efikasnu i sadržajnu komunikaciju o ovom problemu (prilagođenu njihovom uzrastu), da bi i malo dijete shvatilo šta je pedofilija, odnosno šta nije dozvoljeno da se prema njemu ili sa njim radi i da to mora prijaviti. Svaku dječiju prijavu moraju izuzetno ozbiljno shvatiti i posvetiti joj dužnu pažnju. Nedopustivo je da roditelji prema potencijalnoj dječijoj prijavi, bez obzira na to koliko bila neargumentovana ili iluzorna, olako pređu preko nje ili da ništa ne posumnjaju.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
