<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Hod po rubu svemira: Student iz Gradiške o svom putovanju biciklom kroz Kavkaski kalifat

Nemanja Lendić

Donosimo Vam Nemanjin putopis iz Kavkasog kalifata, za koji su mu svi savjetovali da ga je bolje zaobići. Nemanja ga nije zaobišao, već je i nama pružio priliku da se, čitajući ove retke, prošetamo po „samom rubu svemira”.

02. novembar 2017, 12:00

Provjeriti granice sopstvene izdržljivosti, doživjeti svijet i ljude iz prve ruke, obići mjesta koja nisu ucrtana ni na jednoj karti, usude se tek rijetki. A jedan od rijetkih je i student Nemanja Lendić iz Gradiške, koji već preko četiri mjeseca pedala  Evropom. Na svojoj koži osjetio je kako je to danima se boriti sa hladnoćom u Ukrajini, vjetrom  u ruskim stepama, ili kako je voziti bicikl na 50°C  u okolini Safranbola, u Turskoj.

Donosimo vam njegov putopis iz Ingušetije, Čečenije i Dagestana, takozvanog Kavkaskog kalifata.

Na moje spominjanje Kavkaza, Ingušetije, Čečenije i Dagestana kao jednih dijelova moje putešestvije biciklom po Evropi i Aziji, svi ljudi iz moje okoline su čuđenjem i zaprepaštenjem reagovali. Komentari su bili slični jedni drugima:"Tamo je opasno, ubiće te jer nisi musliman, kidnapovaće te, itd." Sa obzirom da se radi o Balkanu, trenutnom stanju svijesti običnog čovjeka i medijskim reportažama iz skorije prošlosti o građanskom ratu na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, uzimao sam sa rezerverom komentare sugrađana  i poznanika.

Da stvar bude gora, dok sam prolazio kroz Tursku, svi moji "novi" prijatelji, domaćini i generalno ljudi koje sam upoznao putujući, savjetovali su me da zaobiđem taj dio svijeta, jer za njih kao muslimane je opasan rejon. Priča se ponavlja, kako prelazim granice i kontinente, svi me upozoravaju na opasnost u tim republikama Ruske Federacije. Kulminacija mog sopstvenog straha od "realnosti" opasnosti jeste se desila, nakon prelaska gruzijsko - ruskog granicnog prelaza na Kavkazu, neposredno poslije grada Stefansmidu. Prolazeći na godišnjicu komemoracije kroz Beslan, poznatiji kao Grad Anđela, u kojem je 01.09.2004. ubijeno u terorističkom napadu na školu približno 400 djece, daje osjećaj realnosti u šta sam se tačno upustio.

Moja prva noć u Rusiji se desila u Vladikavkazu, glavnom gradu ruske republike Sjeverna Osetija. Bio sam gost kod treće generacije jermenskih izbjeglica u Rusiji. Na njihovo pitanje, "Koja mi je sledeća destinacija nakon Krasnodara?", odgovorio sam da ne idem na Krasnodar, nego na Ingušetiju, Čečeniju i Dagestan.

Moje riječi kao da su probudile strah i neželjena sjećanja iz prošlosti, nakon kratke šutnje, otac od djevojaka koje su me ugostile počeo je da me moli da promijenim rutu, jer je zaista opasno putovati u taj dio Rusije. Prećutah  njegovu molbu, jer nisam htio da sa upuštam u svađu i da kvarim gostoprimstvo, i dalje stojeći čvrsto pri odluci da posjetim te regije. 


Čak jedna od najvećih putničkih internetplatformi sugeriše da je putovanje "u Ingušetiju, Čečeniju i Dagestan, ravno hodanju na rubu svemira bez svemirskog odijela".


Buđenje u zoru, nakon doručka sa domaćinima, spremim se na pedalanje od oko 100 kilometara koliko iznosi Vladikavkaz - Grozny. Nakon svega dvadesetak kilometara od Vladikavkaza, postavljen je prvi vojni punkt, sve sa oklopnim vozilima, bunkerima, vojskom, kamerama i skenerima. Prilazeći punktu, duge cijevi patrola i stražara su me pratile, moguće zbog mojih torbi - crne torbe na biciklu, savršeno upakovane, pomalo podsjećaju kao da nešto sumnjivo prenosim. Nakon detaljnog raspakivanja stvari i legitimisanja, pušten sam da nastavim iz Osetije u Ingušetiju.


Mala republika koja se u širinu prostire na svega 40 kilometara između Sjeverne Osetije i Čečenije. Kako sam pedalao lagano kroz Ingušetiju, zbunjivala me reakcija i ponašanje ljudi, daleko od onog što sam očekivao, kultura u saobraćaju fascinantna, ljudi obazrivi, nema prestizanja dok je gužva. Pomalo nevjerovatno zvuči, ali takvo ponašanje u saobraćaju nakon Gruzije koja je katastrofalna, dalo mi je malo samopouzdanja i euforije za nastavak dalje. Pred kraj Ingušetije, napravim pauzu za ručak, parkiram se pokraj puta i bacim se na spremanje. Nakon svega par minuta, zaustavlja se jedan Inguš Boka, koji insistira na pozivu u njegovu porodičnu kuću na ručak. Moj ruski jezik, a ni njegov engleski nisu bili dovoljni da mu objasnim da sam u žurbi i da me prijatelj već čeka u Groznom.  Ovakve sitnice su zaista male, ali dovoljno govore o svjesti naroda i kulture prema putnicima, i napokon sam imao osjećaj da sam siguran, a babske priče ostavio iza sebe u prašini točkova, gdje i pripadaju.


 Prolazak pored drugog vojnog punkta automatski je značilo da sam ušao u Čečeniju drugu republiku u sastavu Ruske Federacije, i takozvnog imaginarnog Kavkaskog kalifata. Moderni putevi, vidno novi i bez ikakve deformacije, na nadvožnjacima i svim drugim mogućim mjestima, zastave Čečenije i Ruske Federacije zajedno se viore, a osim zastava tu su slike Ramzana Kadirova današnjeg predsednika Čečenije i sina bivšeg predsednika Ahmata Kadiorva. Pored Ramzanovih slika, tu su takođe slike i Vladimira Putina.




Pred samim Groznim, zaustavi me jedan Čečen, Aslan. Koji mi je dao flašu vode i čokoladu, osim toga ponudio mi je smještaj u njegovoj porodičnoj kući u Groznom, koliko god hoću. Zahvalio sam mu se mnogo i objasnio da imam već prijatelja koji me čeka. Insistirao je da uzmem njegov broj i za bilo kakvu pomoć ili problem dok sam u Čečeniji, da mu se obratim.

Dolazak u Grozni u poslijepodnevnim časovima. Sam grad Grozni me šokirao,  dok sam pedalao, kroz glavu su mi prolazile slike Groznog iz prvog i drugog čečenskog rata, očekivao sam haos, međutim sam grad potpuno čist, infrastruktura na nivou bilo kojeg zapadno-evropskog grada, moderne građevine, arhitektura mješavina stilova i kultura. 

Foto: Stara fotografija iz ratnog perioda, preuzeta sa Interneta

Moj domaćin u Groznom bio je Abdulah Bokov, koji vodi turističku agenciju i koji mi je zaista puno informacija iz prve ruke prenio u vezi sa ratom i uopšte istorijom. Sama ideja Kavkaskog kalifata je potekla iz drugog čečenskog rata, kada je Islamska internacionalna brigada, na čelu sa Shamilom Bazajevim i Saudicem  Ibn-Al Khatabom, izvršila invaziju na susjednu republiku Dagestan, nadajući se da će im većinsko islamsko stanovništvo pružiti podršku da zajedno ustanu i protjeraju ruski uticaj  skroz sa Kavkaza, obuhvatajući teritoriju od Crnog Mora do Kaspijskog.    Nakon osvajanja jedanest sela u Dagestanu, efekat koji su priželjkivali nije se desio. Lokalno stanovništvo i vlada Dagestana su pružili otpor i pomogli Crvenoj armiji da se obračuna sa istima. Sam kontektst religijskog rata je ispario onog momenta kada su Dagestanci pomogli Crvenoj armiji u borbi protiv Islamske internacionalne brigade. Ujedno, to je i jedan od razloga zašto je ideja Kavkaskog kalifata samo slovo na papiru. Nakon 2009.  godine, Doka Umarov, lider Kavkaskog vijaleta, ideolog i  emir organizacije Kavkaski kalifat, nakon neuspjele ideje kalifata, početkom sukoba u Siriji, seli se sa svojim saborcima u Siriju i Islamsku Državu Iraka i Levanta, gdje je 2013. godine poginuo.    U Groznom sam ostao dva dana, upoznavajući grad i kulturu.  Velika većina Čečena drži do tradicionalnog islamskog izgleda, neki bi to nazvali vehabizmom, mada je daleko od toga. Kratka kosa, obrijani brkovi i velike brade, ono što je zanimljivo, žene ne pokrivaju lice, niti nose burke. Više blage marame koje čak ne pokrivaju ni kosu do kraja.  Glavna ulica u Groznom se naziva ulica Vladimira Putina. Postoje posebne tablice na autima koje  imaju tri slova RAK, što predstavlja puno ime i prezime današnjeg predsjednika Čečenije Ramzana Kadirova, u autu sa tim registracijama je njegova porodica, on ili neko njima blizak.

Samo mišljenje o Ramzanu i njegovoj poridici je podijeljeno u Čečeniji, mnogi ga smatraju  izdajnikom zato što surađuje sa Rusima, dok ga takođe mnogi smatraju dobrim vođom koji je donio ekonomski prosperitet u Čečeniju.


Nakon odlaska iz Groznog, pravac prema Dagestanu i njegovom glavnom Gradu Mahačkali. Zaustavio me jedan Čečen srednjih godina da se uslikamo, na pitanje ko sam i odakle sam, pokušao sam mu objasniti Bosna, Srbija.  Gledao me začuđeno, kao da ne zna o čemu pričam, nakon spomena Jugoslavije počeo je da uzvikuje:" Jugoslavija, Tito, Belgrad!".  Nakon čega je izvadio 2000 rublji i poklonio mi za  nastavak puta.



Dan vožnje iz pravca Groznog prema Dagestanu, i zvanično ulazak u Dagestan, potpuno drugačiju republiku od Čečenije, iako im je zajednička samo religija, i to dosta varira.



Dagestan, osim infrastrukture, i ekonomski neuporedivo lošije stoji nego Čečenija. Lošiji putevi, napuštene zgrade i objekti, ruinirani usljed zuba vremena, čitava sfera Dagestana se prebacila na Mahačkalu, dvomilionski glavni grad Dagestana, osim ekonomsko socioloških razlika između  Čečenije i Dagestana, razlikuju se i po reljefu i prirodi. Dagestan, za razliku od Čečenije koja je pokrivena zelenilom, nalazi se potpuno u stepama. U Dagestanu postoji jedan kulturološki fenomen, da kao narod nemaju zajednički jezik, nego koriste ruski jezik kao oficijalni i da bi se mogli sporazumjeti jedni sa drugima, u Dagestanu postoji preko 400 različitih jezika, tako da postoje slučajevi da čak i obližnja sela ne mogu komunicirati jedni sa drugima ili primjer gdje postoji svega samo par ljudi koji govore jedan od jezika, ne dijalekata, nego jezika.


Konstantne vojne patrole, oklopna vozila i tenkovi, vraćaju s vremena na vrijeme u realnost, ali moje lično iskustvo sa svim ovim narodima stvorilo je tako jaku vjeru u običnog čovjeka da uopšte nisam ni pridavao previše pažnje vojsci i patrolama.     Dva dana boravka u Mahačkali kod CouchSurfing domaćina i sljedeća dva dana pedalanja prema Astrakhanu su obilježili moj boravak u tzv. Kavkaskom kalifatu, pred ulazom u samu regiju Astrakhana, posljednji vojni punkt, sve sa svim mogućim vrstama detektora i skenera, uključujući kontrolu pasoša, kao da se radi o međudržavnom prelasku granice, a ne granice dvije regije unutar Ruske Federacije.


Ljudi nevjerovatno gostoljubljivi, kulturni, mahom i obrazovani, jer engleski jezik ili njemački nisu rijetkost na ovim prostorima, najbitnije otvorenog su uma,  željni upoznavanja različitosti i drugih kultura, što može samo da svjedoči u korist ovih naroda i njihove budućnosti. Iskreno, drago mi je da nisam nasjeo na balkansku floskulu o sveopštem znanju svega i svakoga, nego da sam posjetio te regije, upoznao ljude i kulture.

Ovaj članak sam pisao isključivo u humanitarnu svrhu pomaganja porodice Kostadinović iz Banja Luke, Stefana i Darija koji boluju od distrofije mišića.  Ko želi da pomogne porodici Kostadinović, može uplatiti novac na žiroračun majke Stefana i Darija. 1613000066997470  Slađana Kostadinović