U subotu veče u Beogradu, neplanirano sam pogledao film Alena Drljevića, Muškarci ne plaču. Po mom skromnom mišljenju, radi se o jednom od najboljih filmova snimljenih u BiH, a i jednom od najboljih ratnih filmova uopšte, iako je radnja smještena u poslijeratno vrijeme. Zajeban film.
Preživljavao sam lično i vrlo teško svaku scenu, prvenstveno zahvaljujući nesvakidašnjoj uvjerljivosti glumaca. Rijetko dobra podjela uloga, pa glumci funkcionišu kao odlično uigran tim.
Boris Isaković, gromada, bravurozni Leon Lučev, Emir Hadžihafizbegović u jednoj od svojih najboljih uloga u životu, a sam sebi je ogromna konkurencija, sjajni Boris Ler, potrebni Ivo Grgurević, Ermin Bravo u ulozi života... ovi ljudi nisu samo glumili, oni su igrali nas, bolno i katarzično cijedili zaboravljeni i sakriveni gnoj iz naših života.
To je na momente tako dirljivo da ti trnci emocija prolaze kroz kičmu, stežući je tako upleteni do neizdrživosti.
Ljudi koji su do juče pucali jedni na druge, danas se, nakon svih ovih godina, najbolje razumiju međusobno. Prevareni, naguženi barem onoliko puta koliko je od 90-ih do danas bilo izbora. Dali su zemlji u kojoj žive sve, od nje nisu dobili ništa do da svjedoče da su ratnim trgovcima i političkim profiterima omogućili da u potpunosti zagospodare zemljom za koju su bili spremni da poginu, smatrajući je svojom.
Danas, svi ti bivši ratnici postali su višak u sopstvenoj zemlji, na šta pokušavaju povremeno da podsjete mašući protezama i osakaćenim udovima tamo gdje im vlast to dozvoli, da ne smetaju smotri najnovijih modela njemačke automobilske industrije na prilazima mnogobrojnim Vladama. Klinci ih zaobilaze u širokom luku, jer ko će slušat tuđu muku, a Šakira se razvodi, Real pobjeđuje, a novi Iphone izašao ... Ponekad ih pozove kakva NVO da sa njima radi grupne terapije, daju dobre dnevnice. Njihovi predstavnici u boračkim organizacijama ih ne jebu 2%, dobili su auta i vozače i raspored termina u predizbornim kampanjama. Nakljukani tabletama, čija se gramaža povećava sa svakom novom terapijom, otaljavaju svoje dane, srećni i kad mogu zaspati.
U jednoj od TV emisija Buka ugostio sam veterane, predstavnike armija koje su međusobno ratovale na prostoru bivše Jugoslavije. Jedan od učesnika kazao je drugom, nakon što su se sprijateljili kao da su cijeli život proveli zajedno, “znaš, druže, volio bih da smo se znali prije rata, da sam mogao da dođem do tebe da ti kažem da ja nemam ništa protiv tebe, da me se ne bojiš, da ne moramo ratovati, pa vidiš sad da smo isti”... Složili su se kompletno, tako nekompletni, jedan bez ruke, drugi bez obje noge.
Pogledao sam ovaj lijepi film u danu kad je, Kec me podsjetio, u Banjaluci formirana studentska brigada, jedinica djece koja nikad nisu vidjela pušku poslana je u tom trenutku na najžešće ratište, od strane tadašnjeg komandanta. Njegov sin se tih dana brčkao na ovdašnjem bazenu, sve sa tjelohraniteljima. Njih desetine se nikad nisu vratile svojim kućama. Neka budala je nazvala studentski dom po tom idiotu koji je studente poslao ravno u smrt.
Upravo zato, zbog svog tog ološa, ovakvi katarzični filmovi su nam potrebni da shvatimo šta nam se desilo.
Šta je ostalo od nas.
Koliko nas ima.
I na kraju, da shvatimo da rat nije morao da se desi, da je laž da smo morali ratovati i da trebamo biti srećni što smo bili dio tog moranja. I da je laž da ćemo opet morati ratovati, ako treba.
Za ovaj bezobzirni ološ.
Pogledajte ovaj film i shvatićete, pravi Muškarci plaču.
