Masovnim ubistvima smatraju se ubistva koja podrazumevaju četiri ili više žrtava. Takva ubistva dešavaju se gotovo svakodnevno u SAD, ali malo njih dospe na naslovne strane novina. Polovina ubica pogine tokom čina.
Da, mentalna oboljenja su značajan okidač za masovno ubistvo, prema
rečima dr Majkla Stouna, psihijatrijskog forenzičara sa Univerziteta
Kolumbija, u bazi od 350 masovnih ubica samo jedan od petoro pati od
psihoze.
Ono što je zanimljivo jeste da ostali nemaju nikakve
ozbiljne psihičke poremećaje. Iako je bio nasilan prema ženi, Omar Maten
koji je ubio 49 ljudi u noćnom klubu u Orlandu nije imao nikakve
ozbiljne mentalne poremećaje. Nije ni Stiven Pedok, koji je hladnokrvno
ubio 58 ljudi iz svoje hotelske sobe u Las Vegasu. Isto je i u slučaju
Dilana Rufa, rasiste koji je pobio devetoro Afroamerikanaca u Južnoj
Karolini 2015. godine, kao i Kristofera Harpera-Mersera koji je iste
godine lišio života devetoro ljudi na koledžu u Oregonu.
Ništa u
slučaju ovih masovnih ubica nije moglo da predvidi da će tako nešto
učiniti. Ono što im je zajedničko jeste da pripadaju grupi nezadovoljnih
i “oštećenih“, čiji su se bes i namere potiskivali i nakon nekog
uočenog poniženja pretvorili u nasilje.
“Svi masovni ubice su
maštali o tome, a što su više maštali to im je stvaralo veće
zadovoljstvo. Onda su se i spremali da tako nešto počine, ali tek kada
su se okolnosti namestile bili su u stanju da ispolje sav svoj bes“,
kaže Kevin Kameron, direktor Traumatološkog centra u Kanadi.
Prema rečima stučnjaka, masovne ubice prolaze kroz evoluciju racionalno i
logično. Nezamislivo postaje zamislivo, a onda i nepovratno.
Ono što najviše zabrinjava jeste da 65 odsto masovnih ubistva nije imalo
nikakve prethodne mentalne poremećaje – 22 odsto je patilo od psihoze,
halucinacija koje karakteriše šizofrenija ili depresije. Na primer, Adam
Lanc koji je 2012. godine ubio 26 ljudi u školi Sendi Hok patio je od
ekstremne paranoje, a nekoliko meseci pre nego što je počinio zločin bio
je zatvoren u svojoj sobi.
“Većina masovnih ubica su bili
uzorni radnici, dobri partneri koji su emotivno reagovali na nepravdu, a
nisu bili mentalno bolesni“, kaže dr Stoun u svom istraživanju.
U analizi sprovedenoj 2016. godine i koja je obuhvatila 71 samostalnog
teroristu i 115 masovnih buica, otkriveno je da je samo 20 odsto njih
imalo mentalno oboljenje. Zanimljivo je da je 48 odsto njih imalo
problem sa anksioznošću i hiperaktivnim ponašanjem, ali i problemima u
učenju i depresijom.
Dve trećine njih je patilo od hroničnog
stresa, kao što su problemi u obrazovanju, strah od gubljenja posla,
posttraumatski stres. Skoro polovina njih je konzumirala alkohol,
marihuanu ili neku drugu drogu.
Konačno, Džej Rajd Meloj,
psiholog koji radi za FBI identifikovao je ono što im je svima zajedičko
i predstavlja veliku pretnju - “paranoični spektar“. Dakle, svima im je
zajedničko da za uvrede i propuste u svom životu, koje smatraju
nepravdom, krive ne samo jednu osobu već čitavu grupu ljudi!
“Ljudi koji imaju paranoidnu liniju, imaju osećaj da ih drugi proganjaju
godinama, stoga osećaju intenzivnu potrebu da spreče da ih drugi
maltretiraju i zaustave taj progon“, kaže dr Meloj – “To se možda nikada
neće desiti. Većina nikada neće zaista učiniti nešto po tom pitanju.
Ali, kada to učine, obično postoji pokretački događaj. To je gubitak u
ljubavi ili radu – tada nešto počinje da otkucava u njima i onda počinju
da sprovode svoja akulumulirana razmišljanja u delo“
Stručnjaci se slažu da lečenje može da spreči samo jednog od pet
masovnih ubica. Prevencija je možda moguća u samo nekoliko drugih
slučajeva, na primer, ako potencijalni ubica preti i ako neko prijavi te
pretnje. Ali, i nešto drugo ima veze sa težinom zločina.
“U
mojoj bazi podataka ako gledate deceniju po deceniju shvatate da je broj
ubijenih bio daleko manji do šezdesetih godina. Od tada brojka samo
raste, a to se može povezati sa pojačanom proizvodnjom AK-47 i
Kalašnjikova i moderog arsenala oružja koje je lako postalo dostupno“,
zaključuje dr Stoun.