Kada je 2005. Španjolska, zajedno s cijelom Europom, obilježavala godišnjicu oslobođenja Auschwitza, Marco je održao govor u Parlamentu. Dva-tri mjeseca kasnije bio je najavljen kao glavni govornik na obilježavanju šezdesete godišnjice oslobođenja logora u Mauthausenu, kojem će, kako je bilo najavljeno, prisustvovati i španjolski premijer. Međutim, Marco nije govorio. Rekli su da se razbolio, da bi se tek zatim raširila prava istina: otkriće da je Enric Marco lagao o sebi. Nikada nije bio u Flossenbürgu, niti u jednom drugom logoru. Kao što, uostalom, nije bio ni borac protiv frankizma, heroj Građanskog rata niti časnik republikanske vojske. Sve je to, u mašti i u priči, u preradbi vlastite prošlosti, postajao nakon što bi većina to prihvatila kao poželjnu društvenu normu, te samim tim i poželjan detalj u biografiji.
Javier Cercas napisao je knjigu o Marcu. Godinama je povremeno razgovarao s njim, s onima koji su ga poznavali ili su s njime radili, s njegovom rodbinom i prijateljima, sve pokušavajući da shvati zašto je Marco lagao i da rekonstruira njegov stvarni životopis. Tako je nastao nonfikcionalni roman “El impostor”, u Španjolskoj objavljen 2014, koji tri godine kasnije, pod naslovom “Prevarant”, izlazi i u Hrvatskoj (Fraktura, Zaprešić, prijevod: Silvana Roglić). Enric Marco još uvijek je živ: devedeset i šest mu je godina, živi u Barceloni. Ovo je knjiga o njemu, ali više je od toga knjiga o Španjolskoj u jednome povijesnom razdoblju, knjiga o radikalnom prepravljanju sjećanja, o općem zaboravu kao imperativu društvene harmonije, o fatalnoj i nepomirljivoj razlici između povijesti i sjećanja, o tome kako postoje ljudi većine i ljudi manjine, oni koji govore Da i oni koji govore Ne. “Dakle to je Marco: čovjek iz većine, čovjek iz gomile, čovjek koji, iako je osamljenik ili upravo zato što to jest, iz principa odbija biti sam i uvijek je ondje gdje su svi, koji nikad ne kaže Ne jer se želi svima dopasti i biti voljen, poštovan i prihvaćen (…), čovjek koji laže kako bi sakrio ono čega se stidi i što ga čini drukčijim od ostalih (ili ono što ga, prema njegovu mišljenju, čini drukčijim od ostalih), čovjek kriv za taj ozbiljni zločin da uvijek kaže Da.” I rečenicu dalje: “Marco je ono što smo svi mi ljudi, samo na pretjeran način”.
Da bi se mogao ostvariti prelaz u demokraciju, ili barem u pokušaj demokracije, u Španjolskoj je zaboravljeno ono što se prethodno zbivalo. Najprije, morao je biti zaboravljen dvostruki teror, koji su, kako tumači Cercas, nad neistomišljenicima, nad poraženima u građanskom ratu i nad protivnicima režima u najširem smislu riječi, provodili falangisti i Katolička crkva. Ali kako ni zaborav ne može biti trajan i kako prošlost tek tako ne prolazi, prošlost i ne postoji, nego je samo jedna od formi sadašnjosti, tako je u jednom trenutku, nakon što je na takvim osnovama utemeljena društvena harmonija, a demokracija je konačno formalizirana, sa svih strana počela izbijati svojevrsna moda prisjećanja. Ljevica je počela insistirati na “povijesnim sjećanjima” da bi imala čime ucjenjivati desnicu, koja se zapravo nikad nije sasvim odrekla frankističkog naslijeđa, a Enric Marco se u tome pojavio kao idealna figura, kao Španjolac – ustvari Katalonac, i to vrlo svjesni Katalonac – u kojem je ideal-tipski sadržan prosjek svih španjolskih čežnji. Zato tako dugo i nije bio razotkriven, i zato nikad i ne bi bio razotkriven da nije bilo povjesničara Benita Bermeja (jednog od onih tipova što su vazda spremni reći Ne), koji je zbog raskrinkavanja Enrica Marca na sebe navukao poprilični, a pritom i vrlo raznovrsni bijes. Tako su ga neki ljevičari optužili da radi za desnicu, ali ni obrnute optužbe nisu mogle izostati.
Nije problem u Marcu i njegovoj grandioznoj laži, ustvrdit će u jednom trenutku Cercas, problem je u milijunima onih koji su mu vjerovali i kojima je prijao kič iz njegovih legendi o logorima, o borbi ljudi protiv neljudi, o nepomirljivom stavu prema frankizmu i fašizmu i o svemu drugom o čemu je Marco lagao, a što je uvijek zvučalo tako poželjno i što se tako sjajno uklapalo u sveopću industriju sjećanja. “Što je industrija sjećanja? Posao. Što proizvodi taj posao? Nadomjestak, pojeftinjenje, prostituciju sjećanja; isto tako i prostituciju, pojeftinjenje i nadomjestak povijesti jer, u vremenima sjećanja, ono zauzima veliki dio povijesti. Ili rečeno drugim riječima: industrija sjećanja pravoj je povijesti što i industrija zabave pravoj umjetnosti i, onako kako je estetski kič rezultat industrije zabave, povijesni je kič rezultat industrije sjećanja.” Pritom, naravno, povijesni kič uvijek, ili skoro uvijek, nalikuje istini.
U zbilji Enric Marco bio je republikanski vojnik, ali ne i heroj, u Njemačkoj se tokom Drugog svjetskog rata zatekao kao radnik na privremenom radu u inozemstvu, u sklopu dogovora sklopljenog između Franca i Hitlera, i tamo je dopao nacističkog zatvora, pod optužbom za veleizdaju. Bit će da je negdje nešto lanuo, pa ga je zatvorilo, ali je na suđenju oslobođen. Poslije se vratio kući, i vrijedno radio kao automehaničar. Kada je, krajem šezdesetih, u Španjolskoj popustila režimska stega, a starom se diktatoru primakao kraj, Marco se naglo prenuo, rekreirao je vlastitu prošlost i počeo se vrzmati među oporbenjacima, bivšim anarhistima, sindikalistima i komunistima. Kada je 1975. umro Francisco Franco, a zemlja se već u sljedećem trenutku krenula preokretati na drugu stranu, Enric Marco preobrazio se u junaka iz vlastite mašte. Ta je mašta bila bujna i rudimentarna, kao da i nije mašta jednoga čovjeka, nego kroz nju fantaziraju svi u tom trenutku živi španjolski naraštaji.
On nije zao čovjek: svi koji ga znaju svjedoče da je uvijek i više od svega volio biti ljudima od pomoći. Vrlo je marljiv, skoro hiperaktivan, i vazda spreman na priču. Nije ni koristoljubiv: od svojih laži nije imao materijalne koristi, niti je, uspinjući se na ljestvici društvenog ugleda, unapređivao svoj socijalni status. Ostajao je isti onaj čovjek iz naroda koji je bio i prije, samo što je uživao u ljubavi i pažnji kojim je bio okružen. Nastavio je živjeti nakon što je raskrinkan. Prihvatio je da o njemu snime film. A onda je prihvatio i to da Javier Cercas o njemu piše knjigu. Pisac mu je pri prvom kontaktu pošteno rekao da mu nije namjera da ga rehabilitira, i da to sigurno neće učiniti. Namjera mu je da ga pokuša shvatiti. Enric Marco je u prvo vrijeme pokušavao da manipulira, a onda se pomirio s tim da to nije moguće. I nije odbio dalje sastajanje. Cercas je te sesije snimao kamerom. I to je Marco dopustio. Bilo mu je stalo da se napiše knjiga, iako je strepio kakav će u njoj ispasti.
Je li Enric Marco Alonso Quijano, onaj nevoljnik što je umislio da je el ingenioso hidalgo Don Quijote da la Mancha, pita se pisac, i kroz roman varira tematsko srodstvo između fiktivnog lika što si ga je zadao jedan katalonski automehaničar i fiktivnog lika što ga je kreirao genijalni Cervantes. Jesmo li svi mi Enric Marco? Je li Javier Cercas Enric Marco, lažljivac i prevarant? Ovo zadnje pisac vrlo ozbiljno razmatra, odirući si pošteno kožu sa leđa, da bi onda, pred kraj priče, kada se već moglo učiniti kako se miri sa svojim likom, skinuo s video vrpce jedan od razgovora s Marcom, intiman, ganutljiv, do savršenstva sentimentalan, u kojem Cercas priznaje Marcu da mu se čini kako ga je počeo razumijevati.
Međutim, ni to nije kraj. Općenito, ovaj roman kao da nema kraja. Nastavlja se Cercasovim odlaskom na mjesto bivšeg koncentracijskog logora Flossenbürg, u potragu za jednim dokumentom. Ta potraga će možda biti važna za piščev konačni sud o vlastitom junaku. Njegov čitatelj, međutim, nikako ne zaboravlja napetost s kojom je čitao tih posljednjih petnaestak stranica, bližeći se, žureći kao bez duše kraju, tako da iz obzira prema budućem čitatelju koji bi, eventualno, ovo mogao pročitati, neće reći što se to za vrijeme te potrage zbilo.
Velika i važna – možda najveća i najvažnija – knjiga jednog od meni najvažnijih pisaca današnjice: knjiga koja je, pored svega o čemu je već bilo riječi, i knjiga o književnosti, o pisanju i o razlozima za pisanje, o stvarnosti i o fikciji, i o tome ubija li stvarnost ili ubija fikcija, o sakralizaciji Holokausta, o tome je li istina važnija od oca; naime, Marcove su kćeri, kao i njegova žena, svjesno i do kraja branile i štitile svog čovjeka, ne odbacivši ga, ne razočaravši se u njega, ne optužujući ga što im je tajio istinu. I da, naravno, život je iznad načela. Zato je i Enric Marco lagao. Lagao je da bi živio. To je opravdano, i za to nema opravdanja. I jedno i drugo.
Velika i važna knjiga jednog od meni najvažnijih pisaca današnjice jedna je, istodobno, od onih knjiga uz koje ću drukčije misliti i živjeti. Takvih knjiga jedva da je.
