Kada se na Božićnom prijemu kojeg je krajem prošle godine organizirao
Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, od inozemnih diplomata
pojavio samo ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Peter Ivancov, to je
ocijenjeno kao "nedvosmislena poruka" koju su organizatoru, Čoviću,
uputili oni diplomati koji su propustili odazvati se na njegov poziv.
Međutim, koliko je indikativno bilo prisustvo Ivancova, isto toliko je
bila znakovita "izočnost", nedolazak, Ivana Del Vechija, veleposlanika
Hrvatske u BiH. Del Vechia, dugogodišnjeg karijernog diplomatu, isto
večer moglo se vidjeti na Božićnom koncertu kojeg je u sarajevskom
Narodnom pozorištu upriličilo Hrvatsko kulturno društvo "Napredak".
U
diplomatskoj komunikaciji i praksi neodazivanje stranih diplomata na
važne društvene i državne događaje u zemlji u kojoj su akreditirani
tretira se kao čin koji nije samo u sferi nepristojnosti i (ne)kulture,
nego i ozbiljan skandal. U slučaju bojkota Čovićevog domjenka očito se
radi o nečemu drugom- čitkoj, preciznoj poruci, prije svega evropskih i
drugih zapadnih zemalja upućenoj Čoviću i onom što on i njegova politika
danas reflektiraju. Hrvatski veleposlanik samo je slijedio primjer
drugih u BiH akreditiranih diplomata iz zemalja članica Evropske unije,
koji su prešutno, ali čvrsto, stvorili nevidljivi diplomatski koridor
oko predsjednika HDZ-a. "Čović je izgubio povjerenje naše diplomacije
kao nevjerodostojan i nepouzdan partner i sljedeći koraci će ići prema
njegovoj potpunoj izolaciji", kazat će ovih dana u neformalnom razgovoru
ambasador u BiH jedne velike i važne evropske zemlje.
BRZIM PREKO HERCEGOVINE
Desetak
dana ranije različito se komentirao, u BiH, ali i Hrvatskoj, nedolazak
Dragan Čovića (kao i bilo koga dužnosnika HDZ BiH) na komemoraciju
osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Zagrebu. Ono što je
uglavnom promaklo je to da se samo dva dana prije tog događaja Čović u
Sarajevu sreo sa američkim povjerenikom za Srednju i Jugoistočnu Europu
Brianom Hoyt Yeeom i vrhom američke diplomacije u BiH. Koliko je taj,
svjedoci kažu vrlo neprijatan razgovor utjecao na Čovićevo
nepojavljivanje na komemoraciji Praljku, teško je spekulirati, ono što
je vidljivo jeste da je nakon njega bitno "spustio loptu" i omekšao
retoriku glede haških presuda. (Isto se može reći i za "naglu" promjenu
retorike i ponašanja državnog vrha Hrvatske) Nije uopće čudno što su čak
i hrvatski državotvorni novinari nakon što je ambasador Yee nedavno
pomenuo "korumpirane političare u BiH, koji ometaju proces reformi",
odgonetnuli da je ciljao na lidera HDZ-a.
A sve je sa Draganom
Čovićem i njegovim međunarodnim ugledom i proevropskim statusom samo
prije dvije godine izgledalo potpuno drugačije. Sredinom februara 2016.
kada je u Briselu predao zahtjev za prijem Bosne i Hercegovine za ulazak
u EU, Čović je stihijski raspirivao nerealan, ali u osnovi neškodljiv
optimizam. "Sredinom naredne godine otvorit ćemo pregovore sa EU, a do
kraja 2017. preteći ćemo Srbiju i Crnu Goru na europskom putu",
najavljivao je Čović, dok je oko njega nebo nad Mostarom parao raskošan
vatromet. "BiH je u Draganu Čoviću dobila svog Roberta Schumana",
euforično je svog nekadašnjeg stranačkog šefa promovirao profesor
mostarskog Filozofskog fakulteta Zoran Tomić. Propagandni strojevi (ipak
je Čović doktor strojarstva!) u Mostaru i Zagrebu patentirali su
ispraznu mantru prema kojoj su Hrvati jedini u BiH "promicatelji
europskih vrijednosti", za razliku od Srba oslonjenih na Rusiju i
Bošnjaka koji su se predali u naručje Turske.
Svako ko išta zna o
tehnologiji i medotologiji evropskih integracija, odnosno iscrpljujućoj
dinamici pregovora sa EU, Čovićev galopirajući, neosnovani optimizam
odbacivao je kao besmislicu. Jedino je dilema bila da li se kod člana
Predsjedništva BiH radi o elementarnoj neupućenosti i nesnalaženju, ili
svjesnoj igri poznatoj kao "pila naopako" zasnovanoj na brutalnoj
razlici između proklamiranog i suštinskog. Tu je dilemu precizno
prozreo, otklonio Bodo Weber, njemački profesor, izvrstan poznavatelj
balkanskih politika i političara kada je potkraj godine "Čovićevo
igranje sa datumima (početka pregovora sa EU) nazvao "lažnim vremenom".
Weber je otišao korak dalje pa je Hrvatsku, koja se po nekom teško
provjerivom "aksiomu" trudi ubrzati evropski put BiH ocijenio kao
"trojanskog konja proširenja koja šteti zagovornicima približavanja BiH
Evropskoj uniji".
KO JE OBEZVRIJEDIO "EUROPSKE VRIJEDNOSTI"?
I
sam Dragan Čović je ovih dana rezignirano i nevoljko priznao kako je
poces ispunjavanja Upitnika Evropske komisije bio tragično spor
(usporen) jer je uvjetovan promjenama Izbornog zakona na kojima
inzistira HDZ BiH, odnosno on osobno. Nije to Čović morao ni priznavati,
i bez toga bi bilo jasno da je, ne samo oko Upitnika, nego i nekih
drugih bitnih pitanja iz evropske agende, on opstruirao, odugovlačio,
prolongirao koliko god je mogao. A mogao je, vidi se sada, mnogo.
Dovoljno se prisjetiti njegove nervozne reakcije iz ljeta 2016. kada je
poput uvrijeđene seoske mlade reagirao na dogovor Milorada Dodika i
Bakira Izetbegovića o uspostavi ključnog preduvjeta za pregovore sa EU-
Mehanizma koordinacije. "Protiv sam razgovora samo dvije stranke", kazao
je Čović, koji je prije toga i nakon tog imao desetine što javnih, što
privatnih "bilaterarnih" susreta sa Dodikom.
Dejan Jović,
zagrebački profesor, autor nedavno objavljene knjige "Rat i mit",
opovrgavajući širom bivše države uvriježeni stereotip kako je "Zapad
razbio Jugoslaviju", podsjeća da je tadašnja Evropska komisija (putem
svog predsjednika Jacquesa Delorsa) nudila zadnjem predsjedniku Vlade
SFRJ Anti Markoviću bezuvjetan ulazak SFRJ u svoje članstvo, plus
bespovratnu pomoć od pet milijardi dolara. Taj je prijedlog odbijen na
zahtjev Slovenije čije se rukovostvo plašilo da će uđe li Jugoslavija u
Evropsku Uniju, Slovenija izgubiti izglede da se osamostali. Jović pravi
analogiju sa današnjom Bosnom i Hercegovinom, pa djelovanje Milorada
Dodika poredi sa onim slovenačkim: Dodik ne želi BiH u Evropskoj uniji,
jer će time entitet RS trajno ostati unutar BiH. Zbog toga, smatra
Jović, "zajednički ulazak BiH i Srbije u EU je ključni za opstanak BiH".
Dragan
Čović je, kao i u svemu drugom bitnom i strateški projiciranom i ovom
slučaju uskladio svoju, odnosno politiku HDZ-a sa Dodikom, odnosno
Srbijom, to jeste Rusijom. Neuvjerljive tvrdnje kako tome baš nije tako,
nego je suprotno, mogu proći tek kod onih koji, recimo, vjeruju, da su
Praljak i Prlić otvarali logore u Hercegovini da "bi sklonili civile od
ratnih djejstava", odnosno "da su iskreno bh. Hrvati prihvatili ukidanje
Herceg Bosne i integriranje u Federaciju BiH".
Možda je, a da to
niko ni primijetio. Dragan Čović, zaista, iskreno, žurno i tvrdoglavo
vodio svoju stranku i sebe putem euroatlanskih integracija, prema
Briselu i Washingtonu. Ali je na tom putu produžio i završio na drugom,
istočnog kraju globusa, u Moskvi, odnosno naftnim poljima Sibira!