<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: Kosovski ciklus- BOGOJAVLJENJE U LAPLJEM SELU

IZ SRBIJE SREDOM

24. januar 2018, 12:00

Braćo i sestre, na Kosovu je konačno vaspostavljen Novi Nebeski Poredak, a vaspostavi ga, naravno, naš Alek Svemoćni. Umesto Ibra, ispod mosta u Kosovskoj Mitrovici počeše da teku med i mleko, a ptice selice doleteše pre vremena sa toplog juga i počeše da pevaju pravoslavne molitve širom Srpskog Kosova.

Albanci počeše masovno da se raspituju gde i kako se mogu preobratiti u Srbe, na svim automobilima koji do tada behu bez tablica pojaviše se zlatne tablice na kojima lično Bog ispisa „Kosovo je Alekovo“, dok na olupinama spaljenih automobila stadoše bujati najlepši kosovski božuri, u sred zime, kad im vreme nije. Ni manji incidenti, poput recimo onog s Oliverom Ivanovićem, ne mogahu umanjiti veličinu Alekove Kosovske Pobede.

U Bogojavljenskoj noći, tačno u ponoć, otvori Mali Alek prozor na najvišoj kuli svog dvorca u junačkim Jajincima. Nebo se, naravno, otvori, te mu se odatle obrati Bog lično: „O, obožavani moj Aleče“, reče, „dobro slušaj šta ću ti reći. Idi o Svetom Jovanu na Kosovo ravno. Još konkretnije, u Laplje Selo. Obrati se narodu, koji te tamo žudno čeka. Nagradi ih svojim nežnim osmehom i toplim rečima. I ponekim traktorom i prasetom. Kao nagradu, Svetog Jovana ukidam, a umesto njega uvodim novi praznik – Bogojavljenje Malog Aleka Živog Svetitelja.“

Pošto pusti suzu, dve, ganut ispravnom Božijom percepcijom njegove veličine i moći, krenu Alek na  Kosovo, sam samcit, go, kao od majke rođen. Nije prešao ni metar, a jedan mu pokloni naskuplje odelo. Tek što izađe iz dvorca, drugi mu pokloni blindiranu limuzinu sa ličnim šoferom. Kako prođoše kroz kapiju, treći mu pokloni još nekoliko vozila u pratnji, četvrti mu dade svojih devet sinova, devet naoružanih Jugovića, da šenluk čine kad mu dođe vreme, a pred samim Kosovom, Aleka Božijeg Prisnog Prijatelja dočeka dobri srpski narod, koji se samostalno organizovao i autobusima doputovao iz Vranja, Pirota i Leskovca.

Usput ga zvaše Haradinaj Paša, Alekov pobratim po časti i poštenju. „Mili moj brate Aleče, da li bi mogao da me, kao fol, pitaš za dozvolu da dođeš na Kosovo, čisto da i ja ponekad ispadnem šmeker pred mojima, a ti ćeš ispasti veliki u svojoj pobedi. Seti se kako smo dobro odradili ono sa vozom.“ Tu je Alek meka srca bio, te uz vragolast osmeh „zatraži“ dozvolu da na Kosovo dođe, Haradinaj mu dozvolu „dade“, a onda se zajedno preko skajpa jedan s drugim smejahu, jer se dobro zna da Aleku Probojnom ne treba nikakva dozvola za bilo gde. Kud Alek naumi, tuda i krene - stene i kamenje mu se puta sklanjaju, a kako neće nedostojni retardi, koji smo svi ostali što nismo On.

Kako Alek stupi na Srpsko Kosovo, tako tamo stade padati sneg - jasan simbol Alekove nevinosti i čistote. Topli slatki sneg, mio i veseo, skoro kao onaj što ga Željko Mitrović i Vulin Kapetan u nosove guraju. Samo besplatan. Čist, Božiji, Srbski Sneg. Ode do mesta na kome, kako trenutno stoje stvari, Ivanović Oliver upuca samoga sebe u leđa, te tu položi venac, za šta dobi zasluženi aplauz prisutnih masa, jer je Alek u svojoj pobedi toliko veliki da vence stavlja čak i na mestima gde njegovi zakleti neprijatelji, poput Đinđića i Ivanovića, ispustiše dušu. Kakva natčovečna veličina.

Onda ode u Laplje Selo, gde pred okupljenima održa besedu u Sali, u kojoj ih obavijesti da su slobodni, neka se raduju. Javiše se nekoliko njih, sa sitnim i nikakvim problemima, šta će, mučenici nerazumni i alavi, da traže od Gospodar Aleka materijalna dobra. No Alekova dobrota ne poznaje granica. „Gledajte sad ovo!“, uskliknu Alek razdragano.

Na usta mu počeše ispadati, prasići, jagnjići, kokoške, traktori, trista neverovatnih pravoslavnih čuda! Narod se stade dostojanstveno i ćutke veseliti, vrišteći iznutra od radosti. Tek poneki od njih, na Alekovu molbu, naheriše šajkaču, kao što to rade dobri domaćini, u srećnim i berićetnim sredinama, poput Srpskog Kosova.

Krenuvši nazad ka slavnom Na Vodi Beogradu, Alek po golubu pismonoši pozdravi svoja tri najmilija kosovska junaka, velike hrabrosti, a stidljive naravi, bez kojih bi sve ovo teže išlo, a koji ne želeše da za sebe uzimaju formalne zasluge, dovoljno je što ih narod među sobom prepoznaje kao najveće srbske heroje. To su Veseli Zvonko, čije ime dopire van granica Srbije, a za njegova junačka dela se čak i FBI raspituje, ne bi li se iz njih naučili čojstvu i junaštvu; Dobri Zeljo, duše mekane kao pliš i s osećajem za pravdu kao u Njegoša; te Radojičić Milan - Veliki Radojica - s kojim svako ko na Kosovo dođe mora porazgovarati, jer on poput Kerbera na vratima pakla, u stvari, poput Svetog Petra na vratima raja - stražari i odlučuje o sudbinama smrtnika koji se tu zatekoše.

Na kraju, ne mogaše od silne miline i sreće Alek da se smiri, jer on je navikao na gomile problema koje mora da rešava, te se odluči  na svoju omiljenu razonodu: pozva samoga sebe na megdan, za sudiju odabra Ćiriličnog Bogu Milog Marić Milomira, a za publiku odabra vascelo Srbstvo! Navali Alek na samoga sebe, pa se uspešno odbrani. Onda udari na sebe s boka, graknu iznenađen, ali ovaj kontranapad uspešno suzbi. Zatim krenu na samoga sebe golim zubima, od čega jedva nekako uteče, da bi zatim samome sebi uzvratio nogama, rukama i poganim jezikom i tako ceo zimski dan do ponoći. Klonuše i Marić Milomire i publika sendvičarska i gledaoci kraj malih ekrana posustaše, a Alek se i dalje protiv samoga sebe bori, čak i kad se kamere isključe.

Ono što je sigurno, Kosovo je srpsko, Alek je pobijedio, a i mi zajedno sa njim. Dok pišem ove pojakničke redove, Alek Gospodar se u novu avanturu sprema, kreće na davoske dvore, gde će mu skute ljubiti Tramp, Putin, Angela Merkel i ostale belosvetske ništarije.

Ali o tome, u nekoj drugoj bajci.