Slađana Nina Perković je rođena 1981. godine u Banjaluci. Diplomira je novinarstvo u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. Živi i radi u avionima i vozovima na relaciji Francuska – Balkan. Ona je nedavno izdala roma „Kuhanje“, a čitatelje osvaja već dugo svojim blogom Priroda i društvo.
Sa Slađanom Perković, koja je i saradnica Buke iz Pariza, razgovamo o njenom romanu „Kuhanje“, životu u Parizu, književnosti i drugim temama.
Kuhanje. Zbirka priča kuhanje je potpuno drugačija od naziva, ali i od onog na šta nas korice knjige mogu asocirati. Oni koji malo bolje poznaju tvog blog znaju da ti pišeš o lijepim stvarima, ali priče iz Kuhanja ostavljaju ukus gorčine. Kako je Kuhanje nastalo?
Moja ideja je bila da naslov zbirke priča «Kuhanje» bude u smislu nešto se opasno sprema, ali većina to ipak nije tako protumačila i ljudi uglavnom misle da sam zapravo napisala kuharicu. Taj nesporazum ide do te mjere da mi se dešava da dobijam čestitke na račun mojih kulinarska umijeća ili da prodavačica u knjižari traži moju knjigu pored kuharica Jamies Olivera. A desi se i da me novinari pitaju šta se to fino krčka u mojim pričama. To me uvijek nasmije, mada je odgovor na ovo pitanje malo teže svarljiv – glava jednog muža koji je puno nervirao svoju ženu.
«Kuhanje» je, inače, nastajalo tokom pet godina, možda čak i više. Priče sam pisala po bibliotekama, kafićima, kad bih ulovila nešto slobodnog vremena i one su bile neka vrsta stilskih vježbi koje nisam namjeravala objaviti. Sticajem okolnosti, upoznala sam Borisa Maksimovića koji tek što je osnovao izdavačku kuću «Imprimatur». On je tražio autore, ja sam rekla da ja tu i tamo nešto pišem i poslala sam mu rukopis «Kuhanja» i tako se sve zakuhalo.
Ova zbirka priča govori o likovima i ljudskim odnosima o kojima se u našem društvu nerado priča, to uglavnom ostaje unutar četiri zida, ne iznosi se porodični prljavi veš u javnost. To je česta društvena stvarnost u kojoj mnogi parovi žive. Kako se nositi sa činjenicom da nisu svi sretni, zaljubljeni, kako živjeti sa nekim koga ne volimo...?
Glavnu ulogu u mojim pričama imaju žene. To su različite žene, koje pripadaju različitim generacijama, ali ono što je svima njima zajedničko jeste da one nisu žrtve, već žene koje se, kako znaju i umiju, nose sa stravom i užasima svakodnevice. Neke su već u godinama, dočekale su penziju, djeca su odrasla i otišla živjeti u inostranstvo, a one su se našle, u četiri zida sa čovjekom, koji im je muž, ali koga slabo poznaju i koji ih više nervira nego bilo šta drugo. Ali u mojim pričama, žene nisu tu samo da skrate muža za glavu. One isto tako kuju paklene planove da te iste muževe spase iz blatnjavog rova. U nekim pričama muževi su potpuno odsutni i moje junakinje muku muče sa dosadnim, nametljivim majkama, ratovima koji nisu njihovi i koje im ne daju da dišu i kćerkama koje nemaju pametnija posla nego da u igri išaraju zid i tako im preliju već punu čašu.
Naravno teško je živjeti u zajednici sa osobom koju ne volimo, koju ne možemo više trpiti ili kada, kao u slučaju izbijanja rata, izgubimo kontrolu nad sopstvenim životom i budemo stjerani u granice koje su nam drugi nametnuli, ali isto tako nema ništa gore nego živjeti u sopstvenoj koži koju ne volimo i sresti se sa sopstvenim odrazom u ogledalu. To je tema priče “Susret”. O tome da je nekada najteže obračunati se sa samim sobom.
Na koji način se tvoje junakinje nose sa teškim životima, sa problemima, a u kojem trenutku se raspadaju, shvataju da nešto nije onako kako su očekivale?
U “Priči o Crnoj i Sijedoj”, dvije žene sjede ispod stogodišnjeg hrasta i razglabaju o svemu i svačemu, o paklu i raju, o pokojnim muževima, korupciji u zdravstvenom sistemu, o ratovima i konstatuju da su najbolje godine njihovog života završene kada su imale dvadeset godina, u momentu kada su vjerovale na život tek počinje. Jedino što im je ostalo, zahvaljujući čemu mogu da se nose sa tim saznanjem i da kažu “život je ipak lijep” je njihovo prijateljstvo. Pravo, iskreno, dugogodišnje prjateljstvo između dvije žene je nešto toliko posebno i dragocijeno.
Međutim, kada više nema ni tog prijateljstva, kada život prestane imati svakog smislila kao u priči “Novogodišnji ugođaj” kraj nije baš veseo. Ipak, neću vam otkriti šta se na kraju desilo.
Kako se boriti sa unutrašnjim demonima koji čuče u svakom ljudskom biću?
Kada bih samo znala odgovor na ovo pitanje! Znate kako je, život baš nema pretjerano smisla, ali ga bar zato treba živjeti punim plućima. Mislim da je ovo rekao Albert Camus. Nisam sigurna. U svakom slučaju, to je moj životni moto za borbu sa mojim unutrašnjim demonima.
Foto: Privatna arhiva
Šta je za tebe književnost, koliko dugo pišeš, radiš li na nečemu drugom nakon Kuhanja?
Pišem oduvijek. Dnevnik vodim od ljeta 1989. godine kada su mi glavna zanimacija bili tuneli koje sam brojala na putu za more, igranje ispred zgrade sa mojim drugarima i čitanje “Doživljaja mačka Toše”. I sad vodim dnevnik, ali pazim šta zapisuem u njega. Volim se šaliti sa da će jednog dana biti objavljeni u nekoliko tomova i da moram obratiti pažnju na sliku koju dajem o sebi budućim generacijama.
Inače, trenutno pišem nešto što bi trebalo biti roman, ali i nove priče i jednu knjigu za djecu. Naravno, to kada sam u fazi raspoloženja, kada nisam u fazi da to što pišem ništa ne valja ništa. Onda batalim sve i svečano obećam sebi da više nikada ništa neću napisati. Ta me faza drži, kako kad, nekad kraće nekad duže.
Slađana, ti si neko ko živi u Parizu, kako bi uporedila život u Banjaluci i Francuskoj? Može li se život na ova dva mjesta uopšte uporediti?
I može i ne može, sve ima svoje pozitivne i negativne strane. Iako većina na pomen Pariza misli na Ajfelov toranj, romantične šetnje Montmartrom i Diorove butike, Pariz je isto grad na čijim periferijima, pod otvorenim nebom, u užasnim uslovima, žive brojni migranti, grad koji je prilično prljav koji se bori sa invazijom pacova... Isto, tako sigurna sam da u Banjaluci ima puno ljudi koji žive bolje nego brojni Parižani. Koji idu na ljetovanja, zimovanja, voze dobre automobile žive u novim stanovima i idu u Grac u šoping... Sad ko su ti ljudi i kako oni zarađuju taj novac, je druga priča.
Šta je za tebe Banjaluka danas? Ono pozitivno, ali i ono negativno ovog grada.
Banja Luka je za mene mjesto kojeg nema. Moja utopija. Sanjam da ću se jednog dana vratiti tamo, u smislu da ću se nakon godina lutanja vratiti kući, ali realno te kuće više nema. Banja Luka je bio grad u kome sam živjela sa roditeljima, sa bakom, mojim ujacima, braćom. Ali bake više nema, dio moje porodice već više od dvadest godina živi u inostrastvu. Mojim malim nećacima sam tetka koju viđaju tu i tamo i sa kojom mogu još jedino komunicirati na engleskom. Moji prijatelji su se takođe raselili. I onda ja dođem u Banjauku, provedem tu mjesec-dva, idem na kafe pored Vrbasa, motam se po starim, dobro poznatim mjestima, ali nije to više to. Grad čine ljudi, a ja sve manje poznajem ljudi u Banjaluci. Moji su se ljudi preselili na Viber i Facebook. Mada ja to teško želim priznati samoj sebi i dalje razmilšjam o tom gradu kao svom domu.
Planiraš li možda prevod Kuhanja na francuski, da li bi ovo bilo zanimljivo štivo za francusku publiku?
To već zavisi od izdavača. Od prodaje autorskih prava ili tako nešto. Prepustila sam sve poslove vezane za prevođenje mom izdavaču. On se daleko bolje od mene razumije u to. Mada nadam se da će knjiga biti prevedena i da će je i moji prijatelji u Francuskoj konačno moći pročitati.
Već dugo pišeš blog „Priroda i društvo“. Koliko ti je ova vrsta pisanja važna, kroz tvoja pisanje upoznajemo razne destinacije, lijepe predjele, prirodu i društvo?
“Priroda i društvo” (prirodaidrustvo.net) je blog zamišljen kao mjesto na kome bih dijelila priče i fotografije sa mojih putovanja. Međutim, te priče često nisu tipa lijepih, šarenih putopisa. Nije da ne želim pisati tako, ali svaki put se putopis pretvori u priču o melanholiji koja me drma prije svakog putovanja, ali i prije svakog povratka, o činjenici da mogu biti potpuno srećna samo dok putujem, po mogućnošću vozom, dok mi pred očima defiluju pejzaži. Takođe, često dođem negdje, na neko nevjerovatno mjesto, kao na primjer u Antilop kanjon i onda se moram gurati i laktati sa drugim turistima i gledati kako da mi ne iskopaju oko onim užasnim selfie štapom. I kako onda pisati o divnim, mističnim krajolicima!?
Nažalost, ne pišem tako često tekstove za “Prirodu i društvo” koliko bih željela. Materijala imam, ali ne i vremena.
Koliko se tvoj zanimljiv životni tempo ispunjen putovanjima promijenio dobijanjem kćerkice, koliko je ona na svoj način „zakuhala“ tvoj život?
Moj životni tempo je samo postao dinamičniji i još zanimljiviji. Moja ćerka je već okorjela putnica! Dobila je pasoš sa 3 mjeseca i nema prevoznog sredstva kojim se nije vozila, od voza, aviona, broda... Naravno, nisu to više onakva putovanja kao nekada. Više ne krećem na put sa jednom torbom na ramenu, sa jedinim ciljem da krenema prema istoku pa dokle stignem. Sad se ipak moram koliko-toliko organizovati, napraviti spisak, spakovati se, isplanirati gdje ćemo spavati, rezervisati sobu, kupiti karte na vrijeme... Mada mi to baš i nije jača strana. Ali vrijedno radnim da postanem odgovornija osoba.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
