<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: HOROR PRIČA-ZOMBIJI NA TJENTIŠTU

IZ SRBIJE SREDOM

Nikoletinu Bursaća deca su zajebavala tokom celog školovanja, zbog imena i prezimena koje je bilo identično kao kod Ćopićevog mitraljesca.

07. februar 2018, 12:00

 Otac je bio toliki fan, da sina nije nazvao Nikola, već bukvalno Nikoletina. U osnovnoj školi zajebavanje je bilo koliko-toliko podnošljivo, ipak su bile osamdesete, ali kasnije, u srednjoj, dupe su mu pomerali do te mere da je naš Nikoletina, u inat svima i svemu, postao takav četnik, da se nadaleko pričalo o njegovim dogodovštinama tokom rata 1992 - 1995.

U to doba tek tinejdžer, sa nožem u zubima verao se po drveću i kamenju i po nekoliko dana čekao u zasedi, da bi se u štab jedinice vraćao sa neprijateljskim glavama u rukama, koje su njegovi saborci smesta zakopavali u obližnjoj jaruzi, kako članovi međunarodne poslatračke misije ne bi na njih naleteli. Nije to zločin, jebo ti to, ne znaš ti šta je rat, da ti neko zakolje pola familije i ti bi im glave sjekao. Taj fazon, s tim što su Nikoletini svi u bližoj i daljoj familiji bili živi i zdravi. On je svetio tuđe rođake.

Rat se završio, a Nikoletina je postao i do danas ostao autoprevoznik. Nidžo-trans. Beli kombi, koji je kupio zahvaljujući prodaji vinograda pokojnog djeda, najčešće je koristio za švercovanje rezanog duvana ka pijacama u Srbiji.Osim kombija, imao je naš Nikoletina i tri tetovaže: Dražu Mihailovića na grudima, Ratka Mladića na desnom bicepsu i Milorada Dodika, na desnom guzu. Nikoletina je bio baš pijan te večeri kad je istetovirao Mileta, a i Mile je tada bio izdajnik. Danas, kada sedne na klozetsku šolju, Nikoletina Bursać je daleko jače pritisne levim guzom, ne bi makar malo rasteretio junačkog predsednika Republike Srpske, koji je trenutno patriota top klase.

Osim kombija i tetovaža, Nikoletina je od pre dve godine imao i devojku. Verovali ili ne, zvala se isto kao crnogorska ilegalka koju su mučili na Banjici, a streljali u Jajincima, Jelena Ćetković. Ova Jelena Ćetković ni Beogradu niti Cetinju nije prišla, a našega Nikoletinu upoznala je na venčanju svoje drugarice Mace, kada Nikoletina beše jedan od trojice junaka što su joj pomagali da pijana ne ispovraća svoju svečanu crvenu haljinu. Bila je to ljubav na drugi pogled, a naši stari kažu da je takva ljubav i najjača.

Pošto su oboje i dalje stanovali svako sa svojim roditeljima, ona sa svojih trideset, a Nikoletina sa svojih četrdeset i tri godine, viđali su se isključivo u njegovom belom kombiju, po zabačenim jarugama i mračnim puteljcima. Pre nekoliko dana, Nikoletina je na internetu pročitao kako će se na nebu iduće noći pojaviti super crveni plavi Mesec, nešto što niko nije baš najbolje umeo da objasni, ali definitivno nešto što će dobro osvetliti Jelenine butine, kada joj ih Nikoletina razmakne u svom kombiju.

Pokupio ju je ispred kuće sutradan, u jedanaest uveče, kada je Mesec bio na sred neba i, što je još bitnije, kada je Jelenin stari zaspao. Odvezli su se do spomenika na Tjentištu, tu nikada nikog nema, a po marku pogotovo. „Gledaj“, reče Nikoletina odmah pošto je parkirao kombi na sred ledine, „Koliki Mesec!“ Pokazao je levim kažiprstom kroz prozor kraj vozača. Mesec k’o Mesec, isti kao i svaki put kada je pun, niti crveni, niti plav, ali Nikoletina se, u skladu s instrukcijama koje mu je poslao internet, ponašao kao da je reč o izuzetnom kosmičkom fenomenu.

Dok je levim kažiprstom upirao ka Mesecu, desnu ruku je hitro zavukao pod Jelenin džemper i otkopčao joj brus. Iako su ljubav vodili dvesta četrdeset i osam puta do sad, Jelena se uvem nekoliko sekundi otimala, pa bi ga zgrabila za čupavu prosedu glavu i ljubila ga pohotno nekoliko minuta. Tako je bilo i ovog puta, pa tako i ono što je usledilo. Na koncu bi se u potpunosti prepustila Nikoletininom preznojavanju, dahtanju i masturbiranju, pošto mu se i nije baš dizao. Dok se Nikoletina grčio i tresao, Jelena je rešila da napusti taj neveseo prizor i posveti se gledanju Meseca. Legla je na leđa, podigla džemper i potkošulju, kako bi Nikoletina imao u šta da gleda, opustila se i gledala napolje. Mesec je bio baš upečatljiv, mada u suštini isti kao i uvek.

Kombi je podrhtavao sve jače, Jelena se već zabrinula za svog dečka, kada se odjednom začuo njegov glas:

„Jelo, šta se ovo trese!?“

Zemlja se tresla. A na njoj i beli kombi Nidžo-transa.A u njemu Nikoletina Bursać i Jelena Ćetković, polugoli. Mislili su da je zemljotres, pa su izleteli napolje, a tamo je, obasjana mesečinom, zemlja pred njihovim očima počela da se otvara. Pola brda se prelomilo, a iz rupa u zemlji počeše da izlaze naoružani partizani, ne baš u očuvanom stanju, ali prilično zajebanog izgleda. Nikoletina se dobro zakopčao, kako ova neobična kolona slučajno ne bi ugledala Dražu Mihailovića na njegovoj koži. Jelena je bezuspešno pokušavala da zakopča bruhsalter, bilo joj je baš neprijatno, pred tolikim, uglavnom muškim svetom.

„Sedamdeset pet godina bitke na Sutjesci je u junu“, promrmljala je, „ovo mora da je proba za priredbu!“

„Glupačo, sada je februar!“, brecnuo se Nikoletina. „Ovo su očigledno partizani koji su ležali u kosturnici. Više od tri hiljade ih je. Ustali iz mrtvih na crveni plavi super Mesec! Sve se uklapa, kao u Zagoru, jebote!“, paničio je.

Blatnjavi, iscepani, nadrkani i naoružani partizani ćutke su prišli zaljubljenom paru. Izdvojio se jedan brkati, a Nikoletina Bursać je na osnovu fotografija kojih se sećao iz osnovne, zaključio kako je to morao biti, ni manje ni više, Sava Kovačević!

„Krajnje je vreme bilo da vam neko jebe mater“, reče komandant Sava.

I tako, dok vi glupanderi mislite da je kosturnica na Tjentištu stradala zbog tridesetogodišnje kurcobolje postjugoslovenskih vlasti, istina je sasvim drugačija. Iz svog zajedničkog groba izašli su partizani sa Sutjeske i krenuli od sela do sela, od grada, do grada, da nem jebu mater. Zbog Nedića. Zbog Jasenovca. Zbog svega.

A Nikoletina Bursać i Jelena Ćetković? Eno ih, regrutovani, na začelju Savine kolone mrtvih partizana. U blatnjavim uniformama, u kaljavim čizmama, sa zarđalim šmajserima u rukama i ulepljenim bombama za pojasom. Oči im se ne vide u dupljama. Preko dana u zemlji spavaju. A po mraku nam se sve više približavaju.