Milena Malešević, žena koja je na sebe preuzela sav teret našeg nemara

Buka intervju

Milena Malešević, žena koja je na sebe preuzela sav teret našeg nemara

Piše: Buka

„Sve stvari u životu uglavnom se čovjeku nekako nametnu, nekim sticajem okolnosti. Idete ulicom, pošli ste na jednu stranu, ali vas najednom nešto drugo odvuče, zaljubite se u to i jurite za tim čitav život. Tako je i sa mnom bilo“, započinje svoju nevjerovatnu priču Milena Malešević, koja je prije 20 godina ostavila život koji je do tada vodila i u potpunosti se posvetila spasavanju pasa sa sarajevskih ulica.

Milenu smo upoznali u Briselu, na premijeri dokumentarnog filma „Pasji život – sarajevske lutalice“, koji govori o životu napuštenih pasa na ulicama Sarajeva, o užasnim uslovima za pse u skloništu Prača i o njoj, Mileni Malešević, koja je do sada spasila preko hiljadu pasa. Prikazivanje filma u Evropskom parlamentu organizovao je hrvatski zastupnik u Evropskom parlamentu Davor Škrlec, u saradnji sa Intergrupom za dobrobit i zaštitu životinja Evropskog parlamenta i međunarodnom krovnom organizacijom Eurogroup for Animal.

U razgovoru za Buku, Milena priča o ljubavi koju osjeća prema životinjama i koja joj daje snagu da se sama brine o velikom broju bolesnih i povrijeđenih pasa, ali i o tome kako je ta ljubav ”uništava”, jer duboko proživljava svu nesreću koja  je zadesila sarajevske lutalice.  

Ova izuzetno emotivna, ali i nevjerovatno hrabra i snažna žena, u Brisel je, kaže, došla nerado, jer je u Sarajevu ostavila svoje ”bebe”, kojima je potrebna 24-časovna briga.

Na pitanje kako se uopšte desilo da jedna žena preuzme gotovo sav teret brige o sarajevskim lutalicama, Milena kaže da je ljubav prema životinjama razvila još u ranom djetinjstvu. „Ja sam kao dijete bila okružena prirodom, gdje sam susretala životinje, žabe, zmije, guštere, mačke, pse, i ja sam kao radoznalo dijete istraživala njihovu psihu. Tad nisam ni znala šta je psiha, ali mi je to bilo interesantno. Kad sam pošla u školu, djeca su nosila neke igračke, mede, lutke, a ja nisam željela igračke, nisam željela umjetne stvari, željela sam da se igram sa nečim živim, što me može obradovati, što me može usrećiti, što ja mogu usrećiti. To je moj početak, od mog prvog saznanja za ovaj svijet.“

Međutim, nije ni sanjala da će jednog dana ta ljubav odrediti njen život.

Kada je prije 25 godina saznala da se psi sa ulice odvode u šinteraje, gdje se sa njima nehumano postupa i gdje ih ubijaju, Milena je bila toliko duboko potresena da više nije mogla nastaviti sa životom koji je do tada vodila.  „Moj prvi pas, Bobi, bila je sa ulice, mješanka, nju su mi uzeli šinteri dok sam s nekim pričala u parku. Tada sam i saznala kako se oni kupe i ubijaju. Saznala sam strašne stvari i od tada me to proganja. Nekad bih uspjela i da se dovučem do tih šinteraja i da čujem njihov jauk, u samoći, u ćelijama, njihov strašni lavež. Onda sam poslije sve to i vidjela i od tada ja više ne živim. Ne interesuje me život, ne interesuju me ljudi, ne interesuje me ništa“, priča Milena o svojoj dubokoj razočaranosti u ljude i njihov odnos prema psima.

Od tada, Milena je spasila preko hiljadu napuštenih pasa. U svom stanu brine o psima koji su bolesni i koji ne mogu da idu u azil, a koje, kako kaže, „ne može ostaviti same ni sekundu“. Pored toga, angažovala je i nekoliko ljudi koji na svojim privatnim posjedima drže pse koje je ona sklonila sa ulice. U tim prihvatilištima ona može da kontroliše uslove u kojima psi žive i način na koji se prema njima ophode. Pse koji su ostali na ulici Milena obilazi, nosi im hranu i liječi ih kada su bolesni ili povrijeđeni.

Opisujući svoj svakodnevni život i danonoćnu brigu o psima, Milena kaže da se to ne može opisati, da to treba doći i vidjeti. „Ja sam u ovome sama, nemam vremena da dišem, nemam vremena ništa da zapišem, ja to sve u letu, 24 sata se brinem o životinjama, liječim, nosim kod veterinara, trčim druge da spasavam, ovaj se razbolio, ovaj ima proliv, povraća, borim se sa raznozarnim virusima...Čitav život sam posvetila njima i nemam svog života. Kad me moja djeca preko interneta pitaju kako sam, ja nemam vremena da im odgovorim, jer onom moram promijeniti infuziju, onom zavoj... Kod mene je sve porušeno, nemam ni vrata, sve su to oni pojeli, spavam na komadiću nečega... Ja nemam 5 minuta svog života, ne znam ni koji je mjesec, ni koji je dan ni koji je datum, ne znam ni kad je Nova godina, Božić, rođendan, koje je godišnje doba...“

Na pitanje nije li to preveliki teret za nju i da li je umorna, Milena kaže: „Ja sam jako istrošena, kao sapun kad se izliže i više ne možeš da ga uzmeš u ruku da ga koristiš.  Ja sam dotle već došla i ja to osjećam.“

Foto: Mileni je na premijeri filma "Pasji život - sarajevske lutalice" u Evropskom parlamentu odato priznanje za izuzetno zalaganje za napuštene pse u Sarajevu.

 

Psi koji završe na ulici nisu birali takav život, kaže. Oni su tu ljudskom krivicom. „Oni su na ulici našom krivicom, ne svojom, niko ne bi izabrao taj život, pasji život. Da mogu da razmišljaju, oni to ne bi željeli, a čovjek je to dopustio. Čovjek kad padne na ulici, njega će neko da pridigne, njemu će da pomognu, ali životinji slabo ko hoće. Neko ne može, neko nije zainteresovan, neko to neće ni da vidi, uglavnom, životinje su prepuštene na milost i nemilost ljudi, a one nisu krive, one nisu krive što žive na ulici, njihovo mjesto nije na ulici.“

Najveći problem Milena vidi u vlasničkim psima, odnosno u nesavjesnim vlasnicima koji ne sterilišu svoje pse, već dozvole da se oni nekontrolisano razmnožavaju, da bi potom neželjene pse ostavljali na ulici.

Najviše je, kaže, boli licemjerje ljudi. „Čovjeku je potreban pas, da mu čuva kuću, stoku, dvorište, da istražuje ima li mrtvih među ruševinama, da otkriva drogu, a taj isti čovjek ih ubija. Uzeo je psa, dresirao ga za ove stvari, a ostale ćemo da pobijemo." Dok priča o nehumanom odnosu ljudi prema psima i strahotama koje se dešavaju u azilu Prača, Milena jedva suzdržava plač.

Ogorčena na službe za zaštitu pasa Kantona Sarajevo i nepovjerljiva prema lokalnim zaštitarima, Milena najveću pomoć dobija iz inostranstva, od pojedinaca i udruženja za zaštitu životinja koji traže udomitelje za pse, prikupljaju donacije, hranu i lijekove. „Dosta pasa je udomljeno u Americi, Finskoj, Italiji, Sloveniji, ali sada najviše idu u Englesku, jer tamo imam kompletan tim i stekli smo veliku reputaciju u Engleskoj kod raznih organizacija koje se bave zaštitom životinja, koje ih uzimaju pod svoje okrilje udomljavaju.“

Veliku podršku pruža joj slavni britanski glumac Peter Egan, koji je zajedno sa režiserkom Maria Slough i veterinarom Roger Barlow, i snimio dokumentarni film "Pasji život - sarajevske lutalice"

Problem pasa na ulici je rješiv, uvjerena je Milena. „U zakonu o dobrobiti životinja koji je donesen prije 8 godina, sve lijepo piše, da se izgrade prihvatilišta po opštinama, da se sterilišu, da se udomljavaju... To bi bilo najjednostavnije, najjeftinije i najefikasnije. To bi bilo najbolje i najbezbolnije po životnje, po državu, po mene i po ljude slične meni.“

Psi se moraju skloniti sa ulice, objašnjava, ali ne smiju se ubijati, već se mora naći način da se humano zbrinu. "Kažu nema se novca, ja znam da se nema, ali uvijek se može nešto minimalno izdvojiti da bude ljudski, humano, da bude dostojanstveno. I oni su živa bića, i oni osjećaju bol.“

I dok će većina nas reći da voli životinje, malo ko će se istinski zainteresovati za problem napuštenih pasa, a još manje nas će posvetiti svoje vrijeme rješavanju ovog problema. Ljudi kao Milena su izuzetno rijetki i treba im pružiti svu moguću podršku. Ne smijemo dozvoliti da budu usamljeni u svojoj borbi i da padnu pod prevelikom težinom našeg nemara. 

 

Razgovarala Milica Plavšić

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.