<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bosanskohercegovački rukometni reality

Genijalni Ud

Biti bolno iskren više je prokletstvo nego dar. Iako smo svakodnevno u potrazi za istinom i preziremo (?) laž, činjenica je kako smo (pre)često nespremni kad istina pokuca na vrata. Tad, po starom dobrom običaju, krenu epizode proklinjanja i lupanja glavom o zid. Ili sam, možda, samo ja takav?! Ne znam.

16. februar 2018, 12:00


Mi, (pre)ponosni Bosanci i Hercegovci, živimo u periodu reality emisija. I dok nas tv kuće bombarduju Velikim bratom, Farmom,Zadrugom ili Parovima, ne vidimo kako smo zapravo mi učesnici najzahtjevnije reality emisije pod nazivom “Život u Bosni i Hercegovini”. Za razliku od gore navedenih emisija, pobjednici ovog životnog realityja su osobe koje uspiju dobiti posao na Zapadu i koje se pozdrave sa ovom državom. I sistem glasanja je drugačiji. Jedini telefonski pozivi koji su bitni i koji donose pobjedu su pozivi njemačke (možete slobodno upisati zemlju po izboru) ambasade. Poziv koji uistinu spašava život. Ovo je, nažalost, istina koju nismo spremni čuti, a i kad je čujemo, ne reagujemo. Slegnemo ramenima, pomirimo se s činjenicom da će bosanskohercegovački mrak trajati vječno i da su velike šanse kako svjetlosti na kraju tunela nema.



Papirologijom protiv zdravog razuma


Rukometaši su na terenu izborili baraž za Svjetsko prvenstvo koje će se igrati naredne godine. Svi golovi, asistencije, odbrane golmana, atmosfera u Mejdanu koja je nosila naše reprezentativce izbrisani su jednim potezom. Nakon Svjetskog prvenstva u fudbalu održanog u Brazilu i famoznog ofsajda protiv Nigerije, dobili smo još jednu šamarčinu realnosti. No, ovu šamarčinu ne smijemo i ne trebamo svaliti na sudije, delegate ni Švicarce, već na nas same. Ovo je naše “maslo”. B

Na kraju, svi koji napuste Bosnu i Hercegovinu mogu biti sretni što su se, između ostalog, riješili smrknutih lica na kojekakvim šalterima i užasno komplikovane te nikad kompletne papirologije po kojoj smo poznati.

Da prokleta papirologija zna svima zagorčati život, najbolji je dokaz rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Bespoštednom borbom, srčanošću i suhim kvalitetom izborena pobjeda u dvomeču protiv Švicarske, automatski je pala u drugi plan minutu nakon završetka meča u Tuzli zbog problema sa zapisnikom. Iako smo meč završili pobjedom od šest golova razlike, nije se mogao izbrisat osjećaj sveobuhvatnog straha, kojeg nas je bezuspješno pokušao riješiti komentator meča. Tomislav Nuić, naš rukometni reprezentativac, ni kriv ni dužan postao je glavni predmet “Slučaja Nuić”, jer je u tuzlanskom Mejdanu ušao u igru i postigao gol. Naravno, nije ovo razlog, moradoh se našaliti. Razlog je mnogo ozbiljniji i u potpunosti oslikava stanje, kako u našoj državi, tako i u sportu, posebno rukometu. Naime, Tomislav Nuić nije uopće trebao biti uvršten na spisak igrača koji će tog, kako se danas ispostavilo, kobnog 13. januara istrčati na teren i donijeti pobjedu našoj reprezentaciji. No, nedostatkom kompetencije, volje, znanja i brige odgovornih ljudi u našem rukometnom savezu, desilo se da je spisak sa Nuićevim imenom ipak završio u rukama delegata meča, a na čijem dnu je stajao potpis odgovorne osobe iz naših redova. Samim tim smo potpisali i poraz u ovom meču i automatski se diskvalifikovali iz baraža kojeg smo trebali odigrati protiv Norveške. U rukometnom savezu odavno vlada potpuno rasulo. Zaposlenici volontiraju, zamrznuti su svi računi, selektor reprezentacije, Bilal Šuman, radi prosto iz ljubavi prema sportu i svojoj domovini, a igrači se odazivaju upravo kako bi, barem u tih 60 minuta koliko traje rukometna utakmica, razveselili napaćeni narod odvojivši ih od svakodnevnih briga. Ko se i zbog čega usudio pretvoriti ovu slatku pobjedu u poraz ispunjen gorčinom?!

Direktor rukometne reprezentacije, Gordan Muzurović, sazvao je hitnu konferenciju za štampu na kojoj je, kao što to obično bude slučaj u našoj državi, prebacio krivnju na drugu osobu – delagata te (sad je već možemo etiketirati kao prokletu) utakmice. Tim potezom nam je pokazao kako se u njemu krije (neiskorišten) politički materijal, jer je, po uzoru na njih, odlučio odbaciti svaku moguću krivnju i praviti se kao da ništa nije bilo u njegovoj moći, te kako je ovo izrežirano, jer smo, eto, baš mi trn u oku svih. Nismo. Iako bi bilo krajnje pošteno (da, i sâm se smijem što sam poštenje uopće spomenuo) da podnese ostavku iz moralnih razloga kao što to smatra i direktor RK Borac m:tel, Vladimir Branković, to se nije desilo. Daleko od toga. Krivnju je donekle priznao, a nakon toga uslijedilo je famozno “ali”. Sasvim običan veznik kaže mnogo o osobi. Ni sad to nije bilo ništa drugačije. Direktor Muzurović krivi bezobrazne Švicarce što su primijetili propust i prijavili ga EHF-u i delegata meča što je, kako barem tvrdi Muzurović, prvo priznao vlastiti propust da bi potom promijenio priču i spašavao vlastitu kožu. (Pogrešan) list papira, nedostatak brige uz neizostavan cirkuski folklor koji nas prati, bili su dovoljni da EHF utakmicu registruje pobjedom Švicaraca sa 10:0.

“Slučaj Nuić” zapravo je pravi pokazatelj stanja u Bosni i Hercegovini. Odgovorne osobe automatski prebacuju krivnju na drugu stranu, iznose druge probleme u nadi kako će se njihov nerad i nemar zaboraviti. Neće.


Autora možete pratiti na twitteru