<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dan kada sam podržala odlazak ljudi iz BiH

Priča

Doduše, magarac sam čim živim i vjerujem da će biti bolje. Neće biti bolje. Doduše, nismo mi bezveze kao djeca igrali onu: „Ko zadnji magarac“. Samo smo mi uvijek zadnji.

01. mart 2018, 12:00

Datum: 21. 02. 2018. Vrijeme: 13:45, dolazim u Dom zdravlja „Saraj Polje“ koji pripada najmnogobrojnijoj opštini u Sarajevu – „Novi grad“. Potrebna mi je uputnica za Endokrinologiju na KCUS. Možda neka dva minuta posla… Naravno, nemam termina, niti sam zakazana, jer dan prije telefonski mi je saopšteno da su svi termini popunjeni do naredne sedmice.

„Dođite u 14 h sutra, najmanja je gužva“. Dolazim petnaest minuta prije. Čekaonica puna, ljudi nervozni, predajem knjižicu i sjedam. Upoznam stariju gospođu, koja se previja od bolova, ima bolove u ušima i razinu šećera u krvi, čak 19.

„Pa što ne uđete?“,

pitam, a žena mi objašnjava kako je dolazila dan prije, pa su je vratili da dođe 21. 02., gdje je bila njena doktorica, ali je nije primila, pa su joj rekli da sačeka kod doktorice koja mene liječi. Nisam naručena, nije ni ona. Za druge ljude ne znam. U čekaonici nekih dvadesetak ljudi, svi kod jedne doktorice. Doktor koji treba da radi drugu smjenu je na sastanku. Naravno, pacijenti nisu obaviješteni. Njih troje čekaju doktora, nadajući se kako će doći svakog momenta. Ostali pacijenti se smjenjuju. Za dva i pol sata koliko sam čekala da podignem uputnicu prošlo je oko 30-40 pacijenata. Te naručeni, te ovi koji znaju sestre, te ovi samo što uđu jer im je kao mrsko čekati.

Došla sam na red nakon dva i pol sata, žena s povišenim šećerom ostala je iza mene. Doktor kojeg su čekali nije nikada ni došao, barem dok sam ja bila tu. Mada je rečeno da je doktor na putu, citiram: „Na trolejbuskoj stanici je, čeka trolejbus. Završio je sastanak“. To je bilo u 14:30. U 16:30 doktora još nije bilo, a pacijenti su ga nastavili čekati. Gospodin koji je došao sa sinom pod temperaturom ili kojom već dijagnozom, pitavši na šalteru: „Šta je s doktorom? Do kada mislite da mi čekamo“, dobio je odgovor od sestre: „Pa da je i ova doktorica pametna, trebala je zatvoriti ordinaciju i otići kući“. Kasnije na upite i molbe pacijenata da se pozove doktor, dobili su odgovor: „Nemamo ga pravo pozivati na privatni mobitel. Već je rekao da čeka trolejbus.“

Već nakon dva sata, osjetila sam kako mi živci popuštaju, moleći Boga da ne poludim i ne napravim skandal. Nisam naručena, ali zašto u ovoj državi ljudi ne rade svoj posao? Zašto ne postoji doktor ili sestre koje daju samo uputnice i doktori koji vrše preglede, daju terapije i slično? Koju minutu prije 16:30 stigla sam na red. Pri mom ulasku, istovremeno ulazi i gospođa, jedna od onih #samopitam, da vidi šta je s uputnicama koje je sestra nekada prije predala za nju da se popune. Doktorica objašnjava kako ne zna šta je u pitanju, te da sačeka da završi sa mnom. Ja, onako izrevoltirana, radi raspošoja, pitam što ne prima hitne slučajeve, te kako može sama raditi i primati toliki broj pacijenata. Odgovara mi: „Ma ko me pita sine, sjedi i radi“. Objasnim joj kako je u čekaonici žena s povišenim šećerom, koju „vrte od jučer“ i da još nije dobila recept za terapiju. Doktorica govori kako ne zna o kome je riječ, te prima ženu #masamopitam. Uglavnom, dolazim na kartoteku, onako bijesna, rasijana, nikakva. Dajem da mi popune uputnicu, dolazi gospođa s povišenim šećerom i govori kako njen karton uopće nije odnesen doktorici. Sestrica se pravda kako nije naručena. Da imaju apriori ljudi koji su naručeni. Nema veze što je hitan slučaj. Kada su mogla i vozila pod policijskom pratnjom imati prednost u odnosu na vozila vatrogasne i hitne pomoći, zašto onda zdrav čovjek ne bi imao prednost na bolesnog? Hitniji su ovi očito koga poznaju ove gospođe na kartoteci. Jedna doktorica na toliko pacijenata – fenomen Bosne i Hercegovine. Dolazim na kartoteku pokušavajući ispraviti krivu Drinu, koju nikada niko nije ispravio, pitajući kakav je sistem rada da na toliko pacijenata radi samo jedna doktorica. Sestrice se „pravdaju“ na način: „Vjerujte mi. Razumijemo vas, ali nije do nas, do menadžmenta je.“

E, PA NE RAZUMIJEŠ ME!!!

Ja koja završim za dvije minute, a skoro pa svi pacijenti koji čekaju „skoče“ na mene jer nisam naručena, čekam dva sata. Ne razumiješ ni ovu ženu koja ima šećer 19, začepljenje uha i vozaju je od jučer. Bogami ne razumiješ ni ove koji čekaju doktora, a ne znaju ni hoće li doći. Što reče jedna pacijentkinja: „Pa da dolazi avionom iz Istanbula, dosada bi došao.“ Ne razumiješ ni ovog dječaka s temperaturom, ni momka kojeg boli, a ne zna ni šta ga boli. Kakva je to država gdje jedan čovjek radi posao za desetero ljudi. Kakav je to politički establišment koji svaki dan otjera minimum petero ljudi iz države? Gurne ih toliko da se ne požele više nikada vratiti…

Kakva je država gdje nalaze moraš završiti privatno, jer nemaju osnovne reagense ni uslove za rad, a onda kada sve pozavršavaš i dođeš, krenu te maltretirati kako je potrebna uputnica doktora Opšte prakse. Iako znaju da se liječiš i već imaš prethodno uspostavljenu dijagnozu. Naši doktori su većinom sve, samo ne ljudi. Većina doktora – čast izuzecima.

Kakva je država gdje se izglasavaju izborni zakoni na ručkovima, uz nazdravljanje, osmijehe i podrigivanje? Povećaj akcize, cijene životnih namirnica, povećaj troškove struje, grijanja, vode. A nemaš grijanja, čim malo otopli. Nemaš vode u ljetnim danima da se možeš istuširati. Ma nemaš ništa!

Kakva je država gdje ti dođu i drčno kažu, zaposlili smo toliko i toliko ljudi. Ma koga si, bolan, zaposlio? Pola se odselilo, odlepršalo za Njemačku, pola ih se penzionisalo, par hiljada si zaposlio kao pripravnike za 220 KM. Imaju za karte i kafe. A hranu? Više-manje. Naći će se. Kakva je država gdje ti cijena karte za komercijalu naglo „skoči“ više nego dionice na Wallstreetu, za 0.40 feninga preko noći. Sa 1.6 na čak 2 KM. A radiš za 500 KM, ako dobiješ platu uopće. Naravno, govorim o većini ljudi… Kažu neće omladina da radi. Pa svi ti koji pristanu da rade za 500, a troše 700 neka se odsele odavde, jer nas obrazovane ljude linčuju zbog takvih. Razumijem ljude koji pristaju iz egzistencijalnih uslova, ali ne razumijem ove druge. Što si se bolan školovao, ako ćeš raditi kao trgovac ili aranžer cvijeća za 400/500 KM? Dok ovi sebi dižu ruke i za odvojeni život, a ne znaju ni adresu stana koji im plaćamo, a da ne govorimo o spratu. Dižu ruke za bijeli hljeb, peto i deseto. A jedva polete da dignu kad je uvođenje kakvih novih poreza po udaru građana opet. A mi svi što šutimo, gledamo i kukamo, neka nas. Da Bog da bilo gore – i hoće.

Ne znam dokad će naši roditelji i svi stariji ljudi govoriti o Titinom vremenu. Oni su krivi jer nam je ovako. Mi smo jednako krivi što nam je ovako. Ljudi mrze poslove koji obavljaju, jer rade sve i svašta. Konstantno mi se dešava da nailazim na ljude koji rade uslužnu djelatnost da mrze sami sebe. Pa što radiš onda? Treba te što rade za 500 KM, dan i noć, pitati slave li oni Dan nezavisnosti?

Kakva je država gdje dođeš na trafiku kupiti cigara, a ona te uzme za koju marku i kaže ti: “Ma nisam, bolje pogledajte“. A ti znaš da te uzela, ali strah te reagovati jer si već od prije izrevoltiran. Pa se na trenutak uplašiš sam sebe… Nije do marke, dvije, ali me ne pravi magarcem. Doduše, magarac sam čim živim i vjerujem da će biti bolje. Neće biti bolje. Doduše, nismo mi bezveze kao djeca igrali onu: „Ko zadnji magarac“. Samo smo mi uvijek zadnji. I KO GOD MI KAŽE SAD SRETAN DAN NEZAVISNOSTI 1. MARTA, REĆI ĆU MU ISTO… VRATI SE OD TAMO ODAKLE SI DOŠAO, A JASNO JE ODAKLE JE TO…

Tovara tovari do iznemoglosti… dokle ne vrisne. E, kad vrisne, šta ćeš – nije se čuvao!

Izvor