<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Maja i Goran u avanturi života: Na 750 kilometru pješke po Japanu

Japan

Ono što nas se ovdje dosad najviše dojmilo jest iznimno gostoprimstvo stanovništva. Stanovnici otoka svakodnevno nas nečim darivaju, bili to slatkiši,maramice, novac... Japanski „osettai“ (gostoprimstvo) prema hodočasnicima na ovom putu nema premca. Pozivaju nas u svoje kuće, na večeru, daju nam krov nad glavom, pomažu kako god znaju i umiju kad god nam je pomoć potrebna, ne tražeći za to ni hvala...

15. juli 2018, 12:00

Šibenčanka Maja Klarić nadaleko je poznata po neobičnim putovanjima. Sa ruksakom na leđima hoda po svijetu i potom svoje priče i doživljaje pretače u pisanu riječ. Obišla je brojne evropske, azijske i južnoameričke zemlje a trenutno sa dečkom Goranom Blaževićem, putopiscem, hoda Zemljom izlazećeg sunca. Na 750 kilometru, smo uspjeli da stupimo u kontakt sa Majom i porazgovaramo o ovom neobičnom putovanju, koje je počelo 1. februara. Razgovarali smo i o pisanom stvaralaštvu, putopisnoj regionalnoj sceni i važnosti upoznavanja i razumijevanja različitih kultura.

Majo, ovih dana putuješ Japanom, zašto baš ova zemlja? 

Svake godine nastojim otići na jedno duže putovanje kako bih se malo odmaknula od svakodnevnice i udahnula joj novi zrak pa sam tako za ovu godinu odabrala Japan. Istini za volju, odluku sam donijela zajedno sa svojim dečkom Goranom s kojim svake zime negdje otputujem. Oboje smo zaljubljenici u putovanja pješice pa smo tražili destinaciju koja će objediniti sve naše strasti – putovanje, hodanje, pisanje, pustolovinu... Tako smo odlučili krenuti na putovanje pješice dugo 1200 kilometara na otoku Shikoku, najmanjem od četiri glavna japanska otoka. Na tom je otoku već stoljećima živo hodočašće pod nazivom Put 88 hramova koje budisti marljivo prelaze, pješice, biciklom ili automobilom, i koje je veoma važno za njihov duhovni, ali i kulturni život. Htjeli smo bolje upoznati taj put, tu priču, ovu zemlju, a nema boljeg načina za to učiniti nego putovati pješice. Na taj si način neprestano obasipan zanimljivim detaljima nove kulture...



Možeš li nam nešto više reći o ovom putovanju, ali i kako izgleda svakodnevni život lokalnog stanovništva?

Trenutno smo negdje na 750. kilometru puta na otoku Shikoku.  Želja nam je nakon hodanja posjetiti Kyoto i Naru, drevne prijestolnice Japana, no prioritet nam je prehodati ovaj zanimljiv put pa takve planove ne želim još ni stvarati. Inače ovaj hodočasnički put povezuje 88 budističkih hramova i fizički je prilično zahtjevan jer su hramovi često na visokim planinama do čijih je vrhova potrebno mnogo volje i upornosti ili su udaljeni preko 70 kilometara jedan od drugog pa treba pametno rasporediti dionice. Put prati priču Kobo Daishija, jednog od najpoznatijih i najštovanijih učitelja Shingon budizma u Japanu. Kobo Daishi živio je i djelovao tijekom 8. st.,  a njegovo djelovanje i učenja utjecali su na reformu japanskog budizma nakon što je donio niz novih učenja iz Kine. Samo ime otoka Shikoku znači „četiri regije“, a u ovom hodočašću svaka regija nosi svoju simboliku. Četiri pokrajine ekvaivalent su četirima duhovnim fazama. Putovanje započinje u pokrajini Tokushima koja označava „buđenje vjere“, a zatim se prelazi u pokrajinu Kochi koja označava strogu religioznu discpilinu. Treća pokrajina, Ehime, područje je prosvjetljenja u kojoj bi unutarnji put trebao postati jasan. Naposljetku se ulazi u pokrajinu Kagawa koja označava nirvanu i gdje put dolazi svome kraju...

Ono što nas se ovdje dosad najviše dojmilo jest iznimno gostoprimstvo stanovništva. Stanovnici otoka svakodnevno nas nečim darivaju, bili to slatkiši,maramice, novac... Japanski „osettai“ (gostoprimstvo) prema hodočasnicima na ovom putu nema premca. Pozivaju nas u svoje kuće, na večeru, daju nam krov nad glavom, pomažu kako god znaju i umiju kad god nam je pomoć potrebna, ne tražeći za to ni hvala...



Tvoje stvaralaštvo je u jako uskoj vezi sa putovanjima? Kako i kada je krenula ta međusobna veza i koliko je ta intezivna izloženost životu zapravo i ključna za stvaralaštvo? 

I u mom privatnom i u poslovnom životu, pisanje i putovanja neodvojivo su povezani, isprepliću se već godinama pa već polako gubim granicu između to dvoje, ne znam kad je neko putovanje proizvelo pjesmu, a kad je bilo obrnuto. Zapravo, postaje mi svejedno. Putovanja su dio mog života i pisanja, kraća ili duža, bliža ili daleka, jednodnevne šetnje ili višemjesečna lutanja. Putovanje smatram načinom da upoznam ne samo svijet oko sebe već i sebe u svijetu. A kad pišem o njima, najčešće ne pišem o nekoj konkretnoj destinaciji već nastojim dočarati neki univerzalni osjećaj koji se tamo pojavljuje, opisati univerzalnog putnika, ali prije svega - čovjeka. Jer pravog čovjeka, u sebi i u drugima, najbolje otkrivam na putovanju, izložena svemu i svačemu oko sebe.

Pisanjem putopisa bavim se već niz godina. 2012. godine izašla je mora prva zbirka putopisne poezije „Život u ruksaku“ (AGM) s pjesmama o putovanjima po Europi, ali i putovanjima općenito, o suputnicma, rastancima, povratku... Zatim su uslijedile još dvije knjige putopisne poezije „Quinta Pitanga“ (VBZ) koju sam napisala u Brazilu i koja sadrži i kratki poetski ulomak iz Maroka te „Nedovršeno stvaranje“ (Fotopoetika) s pjesmama o Peruu, Boliviji, Ekvadoru... Moja dosad najzapaženija knjiga je „Vrijeme badema“ (Fotopoetika), prozno-poetski putopis o hodočašću Camino de Santiago koje sam prehodala 2010. godine, a tek 2016. objavila knjigu o njemu. Sve moje knjige mogu se nabaviti preko udruge koju vodim – Kulturna udruga Fotopoetika - i preko koje organiziram razna kulturna zbivanja od kojih bih izdvojila Šumske pjesnike, čitanje poezije u šumi pored Grožnjana...  

Na putovanjima se pretpostavljam mnogo toga može naučiti. Koliko tebe zapravo ona uče i uopšte utiču na tvoj život? 

Za mene su putovanja najbolja moguća škola na svijetu. Tek putujući možemo uvidjeti svu raznolikost svijeta i koliko je ona dragocjena, koliko je globalizacija nepovoljna za bogatstvo kultura i koliko nas ona čini robovima – navika, učmalosti, rutine. Putujući upoznajemo ljude u svim njihovim licima, u svim bojama, rasama, religijama, da bismo naposljetku shvatili da smo svi isti, jedno. Da ne putujem, bila bih puno siromašnija osoba, puno zatvorenija vjerojatno, uvučenija u svoje mjesto bivanja. Ne bih govorila ovoliko stranih jezika, ne bih znala mnoge stvari koje danas znam, kao ni ljude koje sam putujući, srećom, upoznala.

Kakvo je tvoje viđenje regionalne putopisne scene? 

Ne bih govorila o regionalnoj sceni jer je ne poznajem dobro, no u hrvatsku sam scenu prilično dobro upućena. Urednica sam nekoliko domaćih putopisnih knjiga pa imam dobar pregled izdanja i događanja na tom području. Veoma sam zadovoljna što je, barem što se Hrvatske tiče, svaki putopisac pronašao neki svoj kutak, svoj medij, način izražavanja, način putovanja, „svoj“ dio svijeta... Primjerice, Davor Rostuhar sa svojim veličanstvenim ekspedicijama u džungle i polarne krajeve, Tomislav Perko s autostopiranjem i jeftinim načinima putovanja, Hrvoje Jurić i bicikliranje, Hrvoje Ivančić i Bliski istok, Damir Vujnovac i Sahara, Matej Perkov i planinarenje, te naposljetku, Goran Blažević i Nikola Horvat s impresivnim hodačkim poduhvatima. Tu su još i vrhunski pisci i značajna književna djela Gordana Nuhanovića, Dinka Telećana, Jerka Bakotina... Mislim da je to prava definicija bogate putopisne scene u kojoj svatko može pronaći nešto za sebe. 


Koliko je putem književnosti bitno analizirati važna pitanja u našim životima, baviti se kritikom društva i vremena u kome živimo? 

Mislim da je to pitanje osobnog stava, želi li se pisac baviti isključivo estetikom ili joj dodati i sloj socijalnog angažmana. No i jedno i drugo služi boljitku ljudskoga duha, bilo putem buđenja osjećaja za ljepotu i podsjećanja na detalje, ili buđenju svijesti o problematici vremena u kojoj živimo. Svojedobno sam bila aktivna zagovornica angažirane književnosti, smatrala sam da svaki pravi tekst mora imati za cilj analizirati problematiku društva, kritizirati ga, nastojati učiniti boljim. Nekoliko godina organizirala sam i Festival aktivistčke poezije, Art Attack, sa svakim novim izdanjem nastojeći načeti neku važnu temu i navesti kako gostujuće pjesnike i pjesnikinje tako i publiku da se njome pozabave, da je osvijeste i aktiviraju se ako je to ikako moguće. Primjerice, jedne godine tema su bili beskućnici pa je sav prihod od prodaje festivalskog zbornika s pjesmama kao i donacija za fotografije na vezanom foto natječaju išao za sklonište za beskućnike Most u Splitu. Danas kroz tekstove, prvenstveno poetske, obrađujem malo univerzalnije, općenitije teme, kao što su ljudski duh, želja za promjenom, kretanjem, stajanjem, strah od istog, život i smrt, gubitak, traženje. Na taj način mislim da nisam socijalno angažirana u pravom smislu te riječi, ali volim vjerovati da dajem neki drugi, osobniji angažman, koji bi mojim čitateljima svejedno mogao biti od koristi. A na sva ta pitanja nastojim pronaći odgovor upravo putujući i pišući o putovanjima.


Fotografije s putovanja - Camino de Santiago, 880 km pješice po Španjolskoj


Nažalost ovo je vrijeme senzacionalizma, šunda, lakih nota, jeftinih serija i reality emisija, a stari i mladi su apatični i željni samo instant zabave i kulture. Može li se poezijom pokrenuti ili promijeniti nešto?

Uvijek se nešto može pokrenuti i promijeniti. Mislim da mi više sebi govorimo da je ovo vrijeme snezacionalizma, šunda, lakih nota... nego što to ustinu tako jest. No ako si to nastavimo ponavljati, možda s vremenom tako i bude, zato moramo prestati! Oni koji nisu na društvenim mrežama nisu glasni ni vidljivi kao oni koji jesu, no to ne znači da ne postoje. Isto je s mnogim drugim ljudima koji rade, putuju, otkrivaju svijet, čine nešto korisno, za sebe i društvo - ako nisu u mainstream medijima, ne znači da ih nema. Svatko bi se trebao prije svega okrenuti sebi, zapitati želi li nešto mijenjati, što i kako. Što se mene i poezije tiče, vjerujem da je književnost izvrstan medij za kreiranje promjene, dragocjena platforma za rad, pokretač misaone revolucije s velikim potencijalom. Nije istina da ljudi ne vole i ne čitaju poeziju, samo što je previše zatrpana drugim, površnijim materijalima, no onaj tko zna i želi doći do nje, naći će put. Ili će ga poezija, prije ili poslije, sama stvoriti.

Majina putovanja možete pratiti i putem njene FB stranice