Demokršćanske udruge počele su urlikati da je to sramotno kršenje vrednota koje Hrvatska brani svojim Ustavom. Koje su to vrednote, zapitala sam se. Možda Istanbulska konvencija (kojoj u neukom dijelu hrvatske javnosti ne pomaže ni ime jer, kao što mi je prijateljica koja je tijekom vikenda gledala emisiju vinkovačke TV na istu temu rekla, mnogo naroda misli da je to nešto što Turci nameću Hrvatskoj - ako to doista treba razjasniti - nije) izričito nalaže da vjeronauku nije mjesto u školama (ne) ili da Božić nije blagdan (ne)?
Krenula je takva paljba da sam mislila da je Istanbulska djelo na staroturskom jeziku koje govori samo izumrlo pleme u sjevernim planinama te zemlje, a zapisana je u Kuranu
Ne. Onda sam pomislila: dobro, to je nekakva silno progresivna povelja o tome kako bi bilo super da 3809. godine transrodna osoba ima svoje pridjeve u hrvatskom jeziku (Tko će platiti taj novi pravopis?! Još otplaćujemo zrakomlat!). Onda sam shvatila da je vrag odnio šalu kad su krenuli okrugli stolovi po katoličkoj provinciji, a časne sestre (sve udane za jednog te istog frajera, imaginarnog) se počele tresti da će njih sada natjerati da piške zajedno s Caitlyn Jenner i njezinim curkama.
Pa sam (ne budi lijena - što jesam jer si to mogu dopustiti, budući da sam izbjegla stereotipne rodne podjele u obitelji pa radim četiri posla, imam veću plaću za X puta od supruga i mogu čitati što hoću i kad hoću, dok on kuha) pročitala cijelu Istanbulsku konvenciju. Ima dosta dobar hrvatski prijevod (a ni original nije na turskom, zamislite). Neću se sad praviti da sam postala pravnica jer sam pročitala sve članke #istanbulske, niti želim da ovo bude još jedan od onih suhoparnih članaka o tome zašto je bitno da nismo zatucani idioti. Ali, mislim da je ipak važno da u medijskom prostoru malo porazgovaramo o strahu od roda, koji se u Hrvatskoj širi brže no u Srbiji ospice.
Da barem postoji vakcina i za zatucanost i šovinizam
Naime, #istanbulska nije o srednjem rodu. Ona je - gle čuda, o ženama. Ne morate čitati cijelu, ako vam se ne da: ono što je ključno i presudno za Istanbulsku jest činjenica da država preuzima na sebe odgovornost za žrtve zlostavljanja. Financijsku. Također, država se obavezuje da će žrtvama osigurati terapiju (ali i zlostavljačima, tako da se pokuša spriječiti ponavljanje takvog ponašanja). Postoji prostor u kojem se države poput Hrvatske, koje se panično drže obrane svojih vrednota, slijepo ne vidjevši da tako zapravo štite zlostavljače - mogu ograditi od zajedničke odluke o tome što je sve zapravo zlostavljanje za koje i država odgovara (pa nam dopuštaju, primjerice, da namjerno sakaćenje država ne mora platiti).
Moram priznati da me nije iznenadilo što nama nude tzv. poljski model (Poljska je ratificirala konvenciju, uz neke svoje ograde koje opet proizlaze iz očuvanja katoličkih vrijednosti, a te vrijednosti su opet stravično, ispada, štetne za žene, no dobro). Ono što me iznenadilo jest što nitko od histeričnih protivnika konvencije zapravo ne zna koje su to vrijednosti, već viču, prilično fantazmagorično, da će djeca birati kojeg su spola (miješajući tako rod i spol, iako se ni rod ne bira samo tako, a i konvencija uopće nije o tome), da će transvestiti slobodno ulaziti u ženske wc-e (broj žena silovanih od strane transvestita naspram broja žena silovanih od strane heteroseksualnih muškaraca, pa čak i njihovih bračnih partnera, je smiješan, da ne kažem nepostojeći).
Zašto se demokršćani, sisački biskup, župnici, muškarci u rigidnim udrugama, i slično, toliko boje srednjeg roda? Postoji divan roman Jeffreyja Eugenidesa, predivan, baš pod tim nazivom - Srednji rod. Kad bi naši župnici čitali dobru literaturu, kad bi naši političari centra čitali uopće, spoznali bi da je svijet najokrutniji prema onima koji su najugroženiji svojim biološkim zadatostima - to je upravo taj fantastični srednji rod kojeg se toliko boje, ljudi rođeni, laički rečeno ili kako mediji to vole nazivati, u pogrešnom tijelu, ljudi koji se od djetinjstva osjećaju kao da su zatvoreni u spolu koji im ne pripada. Tim ljudima je dovoljno teško samima sa sobom i ne trebaju (ne smiju!) biti vještice koje napadamo svaki put kad se muškarci na pozicijama moći (svećenici, političari, muževi) osjećaju ugroženo. No, jedna je druga ugrožena skupina prava glavna junakinja Istanbulske konvencije.
Nije to srednji rod, nisu to umišljene Babe Roge s bradama u haljinama koje napadaju našu djecu u školskim wc-ima i nude im bombone umočene u kokain te šapuću: POSTANI ONO! POSTANI ONO! Ta okrutna bajka, kao ni Baba Roga iz našeg djetinjstva, ne postoji. Ali, kao i ona stara, tradicionalna, ružna baba koja će nas kazniti ako budemo zločesti, i ova je stvorena da represijom i strahom odgaja djecu. Ali, prava junakinja #istanbulske, dragi moji demokršćani, je - žena. Jasno određen spol, ona koja zna da je žena i ona koja nema sumnje u to da je žena. Ona koja je stoljećima (u kojima je vladala Crkva, upravo ta Crkva koju toliko branimo) ugrožena. Kažu u jednom trenutku autori #istanbulske da se treba redefinirati tradicionalna rodna uloga u zajednici. Hvala Isusu, uskliknuh, ali vidim da to plaši kritičare.
Je li to zato što im nije dobro objašnjeno što to znači? Je li to zato što je lakše podnositi užas svakodnevice nego se upustiti u nešto nepoznato? Ne, to je zato što se muškarci na poziciji moći ne žele spustiti s visokog dijela klackalice. Ne samo biskup. Ne samo Ilčić. Vaš muž. Vaš brat. Vaš otac. Onaj na kojeg se stan piše, iako ga i žena plaća, iako žena kuha i odgaja djecu dok se stan plaća. Onaj koji uzima ključeve automobila kad se sjeti, onaj kojeg (uplašeno) pitate smijete li uzeti auto, iako ga zajedno otplaćujete. Onaj koji vam u svađi kad želite otići kaže: "Ma gdje ćeš ti otići, nemaš gdje živjeti!" Onaj koji vas tjera da se osjećate kao da ste sretnica jer vas nije izbacio iz vašeg zajedničkog stana. Onaj koji ponekad pomaže oko zajedničkog djeteta, onaj koji se ne pojavi doma pa vi morate otkazati pregled dojke jer nema tko dijete pokupiti iz vrtića. Onaj čiji je posao uvijek ispred vašeg. Onaj koji vam opali pljusku jer ste ga na to natjerali. Znaš li, pitala me jedna hrvatska književnica (i majka troje djece) ijednog muškarca koji je umro od ženine histerije?
A znate li koliko je žena umrlo od obiteljskog zlostavljanja od 2012. do danas kada ja pišem ovu kolumnu? 72. Mnoge su preživjele samo zahvaljujući naporima liječnika
Pa zato ne razumijem zašto ne želimo potpisati povelju koja naređuje državi da plaća žrtvama odštetu. Tako bi se samo s vremenom nasilnika brže i efikasnije kažnjavalo jer država ne želi dobiti po džepu, dakako. Žene bi se osnažile. Žene, ne ONO. Vaše kćeri, prijateljice, sestre, vi. Nije ovo što čujete u medijskom prostoru strah od srednjeg roda, to je strah od ženskog roda. Nikada nisam čula da je ni za jednu ženu na ovom svijetu bila opasnost trans osoba, ni homoseksualnih osoba. Ali, upoznala sam ženu koja je sada u sigurnoj kući nakon što ju je muž prebio pred djecom. Upoznala sam ženu koja je u rukama držala bebu dok ju je muž tukao. Upoznala sam ženu koju je muž pljuvao pred vlastitom djecom, zajedničkom. Upoznala sam ženu koju je muž u devetom mjesecu trudnoće izbacio nasred autoceste da hoda do prvog izlaza jer mu je išla na živce. Upoznala sam talentirane žene čije su karijere prekinute jer su mužu morale kuhati ručkove. Zlostavljanje? Da, naravno da su i društvo i država odgovorni za to. Tradicionalne uloge? Da, naravno da se moraju redefinirati. Moraju biti otvorene interpretaciji pojedinca, kao i seksualni život.
Uostalom, dragi naši demokršćani, ne postoji način da zaustavite pravu prirodu roda. Ni srednjeg, ni ženskog. Mi, ni jedni ni drugi, nismo opasni. Ali, to što vas plaši osnaživanje slabijih, to je, priznajem, tema za psihoterapiju. Obećajem da ćemo se na sljedećoj konvenciji zalagati da je i vama plate. Slažem se - dosta bi bilo liječenja žrtava. Bilo bi zgodno da se konačno počnu liječiti i zlostavljači. Ja ću prva odvojiti za to. Kad već odvajam za vjeronauk, crkve, školstvo u koje ne vjerujem, zdravstvo u kojem se vi borite za uništenje svakog prava žena, zašto ne? Odvojit ću i za rod kojeg se ja ne bojim - muški. Ali, to je i problem, zar ne? Nestanak straha. Pita jednog mog prijatelja, novinara, njegov prijatelj s fejsa: ti si, brate, za ratifikaciju? "Da", odgovara novinar, "Ne vidim nikakvu posebnu prijetnju". #istanbulska nije o vama, dečki. Nije ona prijetnja ili neprijetnja. O nama je, konačno, o nama. O ženskom rodu. #zaistanbulsku
Izvor: buro247.hr
