<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zaključani životi

Julija Latinjina

Požar u tržnom centru u Kemerovu je još jedan dokaz da savremeni megapolis nije moguć u uslovima sistemske korupcije, srednjovekovnih normi u građevinarstvu i dominacije primitivnog populizma.

11. april 2018, 12:00

Prema zvaničnom izveštaju vlasti, u jezivom požaru koji je 25. marta pogodio tržni centar Zimska višnja u Kemerovu poginulo je 64 ljudi, među kojima čak 41 dete. U isto vreme, budući da još uvek nije bila izvršena identifikacija žrtava, štab osnovan od strane porodica postradalih raspolagao je podacima o 85 nestalih, među kojima je najmanje 60 dece.

Za postradale i njihove najbliže, bio je to Beslan u bukvalnom smislu te reči. Mnoga deca su bila uverena da su žrtve terorističkog napada. Gušeći se u zaključanoj bioskopskoj sali punoj otrovnog dima, očajna deca su vrištala, zvala u pomoć svoje roditelje, slala im sms poruke, a ovi su se u isto vreme bespomoćno bacali na kordon spasilaca i vatrogasaca i iz sveg glasa urlali na njih: „Tamo su deca! Još uvek su živa!“

Gubernator Tulejev nije došao na mesto tragedije, ali mu to nije smetalo da izjavi kako se kao lav borio protiv vatrene stihije. „Čim je požar počeo, stao sam na čelo spasilačkih ekipa. Istina, iz opravdanih razloga nisam mogao i lično da prisustvujem gašenju“, izjavio je on, a svoje odsustvo je objasnio preporukom glavnokomandujućeg iz Ministarstva za vanredne situacije (МЧС) koja je glasila otprilike ovako: gubernatorov prateći konvoj bi ometao rad spasilaca. Jeretička misao da se na mesto nesreće može doći i bez prateće kamarile, njegov gubernatorski um naravno nije posetila.

Tulejev nije imao vremena (ili dovoljno hrabrosti) da se suoči s roditeljima poginule dece i najbližom rodbinom postradalih, ali je zato našao dovoljno vremena da u svojoj zvaničnoj izjavi medijima pohvali našeg predsednika i izrazi mu veliku zahvalnost. „U ovim teškim trenucima se mora podvući veliki značaj saosećanja i zainteresovanosti našeg predsednika. I pored ogromnog tereta rukovođenja našom zemljom, uprkos nadljudskim naporima kojima je svakodnevno izložen, on me je lično pozvao telefonom, precizno odredio koje se mere moraju preduzeti i zamolio me da izrazim najdublje saučešće porodicama poginulih. To svakako zaslužuje posebnu zahvalnost“, rekao je Tulejev.

Predsednik Putin se tog tragičnog dana nije oglasio nijednom rečju, što ne znači da ga nije bilo na malim ekranima. U trenucima dok su deca gorela, na državnim kanalima je prikazivan još jedan, ko zna koji po redu dokumentarni film o predsedniku.

Nama su u nedelju 25. marta, u prvim večernjim vestima saopštili da je toga dana prilikom požara u kemerovskom tržnom centru Zimska višnja poginulo četvoro ljudi. I to ne čudi. To je kod nas potpuno normalno, takoreći uobičajeno. Kada se u Beslanu više od hiljadu dece našlo u rukama terorista, nas su obavestili da ih je 354. Nema potrebe uzbunjivati narod.

U Beslanu su deca izgorela jer su ih zajedno s teroristima spalili oni koji su bili dužni da ih spasu. A u Zimskoj višnji, deca su izgorela ne kao taoci terorista, već kao taoci sistema. Njih su u bioskopskoj sali jednostavno ostavili zatvorene. Njih su prvo zaključali, a potom, u sred požara koji zahvatio tržni centar zaboravili da otključaju.

Odgovornom licu koje je okretalo ključ u bravi data je jasna instrukcija: bez karte ne sme niko da uđe. A da se u slučaju požara deca puste iz sale – takve instrukcije nije bilo.

U tom istom tržnom centru, u drugoj bioskopskoj dvorani se neko ipak dosetio da otvori jedno krilo ulaznih vrata i umesto upozorenja preko razglasa, sa ulaza u dvoranu viknuo nešto nerazgovetno. Oni gledaoci koji su imali dovoljno oštar sluh da povrh gromoglasnog zvuka koji se orio sa ekrana to upozorenje čuju, ti su se i spasli. Ostali su izgoreli.

Najužasnije od svega je to što se u ovom konkretnom slučaju radilo o vrlo jednostavnom zadatku. Kada gori, recimo, Grenfell Tower u Londonu, potpuno je razumljivo da je moguć veliki broj žrtava. Gašenje požara u zgradi od 24 sprata u tehničkom smislu je košmarno složen zadatak. A ovde, u Kemerovu? S kakvim problemom su vatrogasci i spasioci bili suočeni? S vatrom koja je zahvatila zgradu koja ima samo 4 sprata. Požar je izbio usred bela dana, u vreme kada su sve potencijalne žrtve bile budne i tu nikakvih problema nije smelo da bude. Nakon znaka za uzbunu, sva vrata se širom otvaraju i svi ljudi za par minuta trkom napuštaju zgradu. A posledice? Možda par njih otrovanih dimom i, u zavisnosti od pouzdanosti protivpožarne zaštite i umeća vatrogasaca, manja ili veća materijalna šteta.

U onom, kako ga često nazivamo civilizovanom svetu, u javnim objektima se već odavno ugrađuju vrata s bravama bez zasuna, vrata koja se s jedne strane mogu zaključati, a s druge ostaju otključana. Ali u vezi tog „genijalnog“ izuma u Rusiji postoji jedan ozbiljan problem: vlasnici bioskopa se plaše da će neko od dece ili nestašnih momaka i devojaka – najčešćih posetilaca filmskih predstava – tokom prvih minuta prikazivanja filma izaći iz sale, ostaviti vrata otvorena i tako omogućiti da se par njihovih drugara prošvercuju bez karte. I zato, vrata ruskih bioskopa od prvog do poslednjeg prikazanog kadra moraju biti zaključana.

Osim toga, pravila protivpožarne zaštite se nisu menjala od 50-ih godina prošlog veka i uzdajući se u njih neko možda i veruje u mogućnost preživljavanja nuklearnog rata, ali u zaštitu dece u tržnim centrima sigurno ne. Do ugrađivanja protivpožarnih vrata na ulaze u bioskopske sale mi očigledno još nismo stigli.

I zato vlasnici tržnih centara, koncertnih dvorana i bioskopa na svoje objekte postavljaju obična vrata i, naravno, redovno ih zaključavaju. Jer na armiju bedno plaćenih momaka iz takozvanog obezbeđenja, u Rusiji se samo idioti mogu oslanjati.

U antičkom Rimu su projektovani amfiteatri sposobni da prime čak 60 hiljada gledalaca i građeni tako da mogu biti ispražnjeni za nepunih 15 minuta. Problem brze evakuacije velikog broja ljudi okupljenih u zatvorenom prostoru je još pre 2.000 godina bio rešen.

Ali kako vidimo, rešenja stara dva milenijuma su za Rusiju isuviše napredna. Mi jednostavno nismo u stanju da iz četvorospratnog tržnog centra obezbedimo hitnu evakuaciju dece. Nikakvih poziva na uzbunu nije bilo. Izlazi za evakuaciju u slučaju požara su takođe bili zaključani. I ne samo zaključani. Oni su kockarskim automatima bili prosto „zazidani“. A razlog? Vrlo jednostavan. Tačnije, ima ih dva: prvo, to je relativno najlakši način zaštite od organizovanih i neorganizovanih krađa, noćne more svih tržnih centara u Rusiji i drugo, svaki pedalj tržnog centra mora biti iskorišćen, to jest njegovom vlasniku svaki kvadratni santimetar mora da donosi profit. U isto vreme, sva ona gomila obećavajućih i strogih „rosnadzora“, od higijensko-tehničkog do protivpožarnog, služi uvek (i samo) za punjenje džepova njihovih načelnika – nikad za brigu o zaštiti stanovništva.

Protivpožarni sistem nije radio. Alarm se takođe nije oglasio. Zašto, zapitaće se mnogi. Pa, tri su razloga moguća: ili ga nije ni bilo, ili je bio pokvaren, ili su ga isključili. Isključili? Zašto? Pa, ili zato što se s vremena na vreme sam od sebe uključivao i tako često izazivao lažnu uzbunu, ili je kod ljudi iz obezbeđenja proradio čuveni „kremaljski instinkt“: kada nešto gori, prvo što treba učiniti je isključiti alarm.

Čitavu zgradu je ispunio gust žuti, a potom crni dim i većinu nesrećnih ljudi je ubio taj otrovni dim, a ne plamen. Otkuda se on pojavio? Po svemu sudeći, gorela je oplata od polivinil-hlorida kojom su bili obloženi unutrašnji zidovi čitave zgrade. Još davne 2009, nakon tragičnog požara u noćnom klubu Ćopavi konj u Permu, cela Rusija je saznala da se prostorije obložene jeftinom i lako zapaljivom plastičnom oplatom, u slučaju požara pretvaraju u gasnu komoru. I šta? Pa, ništa. Ti naši slavni „rostehnadzori“ i „rospožnadzori“ nisu ni stvoreni zato da bi čuvali živote naših sugrađana. Oni u svom stvarnom opisu radnih mesta imaju sasvim druge zadatke.

Ljudi su panično zapomagali s krova, a vatrogasci im nisu pomagali da siđu. Deca su gorela u zaključanoj bioskopskoj sali, a vatrogasci nisu propuštali njihove roditelje da prođu. Ti očajni ljudi su u rukama držali svoje mobilne telefone i vikali: „Naša su deca unutra zaključana! Još su živi! Evo, malopre su nas zvali!“ No, budući da im je rečeno da tamo više nema nikoga, vatrogasci i „emčesovci“ su na njihove očajničke krike ostali apsolutno gluvi.

I vas to još uvek čudi? Zar vi do sada niste videli kako rade naši vatrogasci? Niste do sada čuli za slučajeve kada su na mesto nesreće stizali jedan sat posle poziva, a onda, kada je za bilo kakvu intervenciju bilo već kasno, sležući ramenima izjavljivali da u svojim cisternama ionako nisu imali dovoljno vode? Osnovna delatnost Ruske vatrogasno-spasilačke službe nije gašenje požara. Njihova osnovna delatnost je izdavanje i naplata sertifikata o ispunjenim uslovima protivpožarne zaštite, s posebnom brigom za one važne klijente kod kojih ti uslovi nisu ispunjeni.

No zato je u zataškavanju ovog nemilog događaja vlast ponovo pokazala visok stepen operativnosti. Već sutradan su hrabri kemerovski policajci zašli po stanovima zgrada koje okružuju Zimsku višnju i izvršili konfiskaciju mobilnih telefona i kamera.

U Beslanu su deca stradala kao taoci terorista. A u tržnom centru Zimska višnja njih je za taoce uzeo srednjovekovni sistem ruskog poimanja života koji je nespojiv sa uslovima života u savremenom megapolisu. Ova jeziva i istinita priča u Kemerovu, jednaka je mnogim istinitim pričama koje se s više ili manje žrtava svakodnevno događaju širom Rusije. To je priča o tome da savremeni visokotehnološki megapolis ne može da funkcioniše u uslovima sistemske korupcije, vladavine srednjovekovnih normi u građevinarstvu i političke dominacije primitivnog populizma.

Jer ako vi neki javni objekat, kao na primer tržni centar kroz koji dnevno prolazi na hiljade ljudi obložite jeftinom plastičnom oplatom, u njemu zaključate sve ulaze i izlaze ne bi li nekog sprečili da se i on nekom krađom ovajdi, a onda, da biste još malo prištedeli izbegnete i uvođenje normalnog sistema protivpožarne zaštite, znajte da će se taj objekat ranije ili kasnije sigurno pretvoriti u gasnu komoru. A ako vam pak neki od senzora koji vam stoje na raspolaganju nedvosmisleno javlja da su ljudi u vašoj okolini izloženi životnoj opasnosti, a vi pritom odmah „instinktivno“ isključujete znak za uzbunu, znajte da nam neće promaći: vi sigurno radite ili u Ministarstvu za vanredne situacije, ili u policiji, ili na nekom od kanala državne televizije.

Новая газета, 28.03.2018.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 11.04.2018.