<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Darko Mitrović: Eh, da je Bik koji sedi ustao?

Ponedeljak u Beogradu

Naše kulturne vrednosti i verovanja se izražavaju kroz naš način života.

16. april 2018, 12:00

Naše kulturne vrednosti i verovanja se izražavaju kroz naš način života. Naše moralne vrednosti predstavljaju našu kulturu, dok sam značaj kulture leži u njenoj bliskoj vezi sa načinima razmišljanja i života, što dalje, je li, implicira, razlike u kulturi koje vode ka različitosti među ljudima, bez obzira kom delu sveta pripadaju. Šta sam hteo ovim da kažem? Nemam pojma.

U vremenima kada sam ja odrastao, a naročito negde osamdesetih godina, opsednutost američkom kulturom, bila je na samom vrhuncu. Muzika, moda, filmovi, mitovi o slobodi, anglosaksonizmi koji su se odamaćili u svakodnevnom govoru, stil života i čuvene bajke o američkom snu. Da ste me tada pitali, gde bih voleo da živim, moj jedini odgovor bi bio – U Njujorku, naravno!

Zamišljao sam sebe kako u starom grombi kaputu sa kapuljačom na glavi, obučen u odrpane farmerke i čaktejlorkama, sedim ispred čuvenog kluba CBGB, smešetnom u južnom delu Menhetna, cirkam litarsko pivo umotano u papirnu kesu, dok se iz kluba čuje rokanje Ramonsa ili Toking hedsa. Majmun radi što majmun vidi!

Da se razumemo odmah na početku, svakako treba odvojiti delovanje američke vlade od razmišljanja i života sasvim običnog prosečnog amerikanca, koji na mapi ne zna da pokaže ni Teksas, a kamoli Siriju, Srbiju, Avganistan, a vrlo verovatno ni samu Moskvu. Doduše, kao robovi predrasuda i stereotipa, naravno da smo skloni ponižavanju svake nacije i naroda, ukoliko jednostavno nisu mi. Upravo vam pokazah ličnim primerom. Po difoltu, naša deca su najpametnija, naše školstvo je najteže, mi sve znamo, u sve se razumemo, a “glupi Ameri” su debeli i jebo ih bejzbol!

Na svoju staru izlizanu vijetnamku, opet deo novijeg američkog folklora, zašio sam američku zastavu. Imao sam samo sedamnaest godina. Doduše i danas je rado nosim.  Naravno da to nema nikakve veze sa pogubnom američkom politikom i ratom pokrenutim, na primer, protiv siromašnih vijetnamskih ribara i uzgajivača pirinča. Još od 1954. Amerikanci su slali vojne savetnike i opremu Južnom Vijetnamu kako bi ih pogurali u ratu protiv ustanika i komunističkog Severnog Vijetnama. Početkom avgusta 1964. predsednik Lindon Džonson, a kako drugačije nego dramatičnim rečima u televizijskom obraćanju naciji, obavestio je javnost o dva incidenta u Tonkinškom zalivu u kojima su istog meseca, severnovijetnamski torpedni čamci napali američki razarač “Maddox” američke Sedme flote. Kakva trula priča! Bio je to događaj koji je pre više 50 godina “uvukao” Amere u Vijetnamski rat, na koji će amerikaci dosta godina kasnije, slomiti zube.
Da se razumemo, ne bih voleo ovim tekstom da izazovem simpatije rusofila i onog dela naroda koji još uvek nosi brkove, crnu šapku dok masturbira na boršč, Staljina, Lenjina i ostale ruske Bogove. Pokušavam da sagledam stvari iz sasvim drugog ugla. Putina mi!

Svakako da je američka kultura izrazito individualistička, ističući pravo na slobodu izbora koje je dato ljudima od malih nogu, ukoliko ste naravno belac.

Ako začeprkam još dublje, američka propagnada upotrebljena je i protiv Tatanka Iyotake, verovatno ga se sećate kao “Bika koji sedi”. Bledoliki nisu prezali ni od kleveta kada je bilo potrebno da se ocrni Tatanka. Pričalo se da je sa 10 godina ubio prvog bizona, a meso davao starim ratnicima koji nisu bili u stanju sami da love. Bemliga da li je ova priča istinita, ali se zna da je bio neustrašiv i hrabar borac koji je sa 25 godina postao vođa Sijuksa. Postao je poznat po čuvenoj bici kod Litl Big Horna kada je poveo do pobede 3 500 ratnika protiv američkog Sedmog konjičkog puka, kojim je komandovao jebeni general Kaster.

U godinama koje slede, holivudska mašinerija je u filmovima prikazivala Indijance kao silovatelje usamljenih brkatih žena američkih doseljenika, kojima su kasnije skidali skalpove, što je kod nas, naivnih posmatrača izazivalo ogorčenost i empatiju prema čuvenim američkim rednekovima. Kao posledica toga, niko od nas dece, u igri Kauboja i Indijanaca nije želeo da bude Indijanac.

Ako se sećate tih filmova, kauboji su prikazivani kao kulturni, doterani, obrijani, uvek raspoloženi za ples i mirišljavi junaci, čije je predvodnik bio čuveni Džon Vejn. Veliki protivnik komunista, koji je mnoge kolege glumce oterao na dugogodišnje robije. Ma naravno da ste se vi razlikovali od ostale dece i inistirali da budete Indijanac!? Drugačiju reakciju nisam ni očekivao.
“Vlada SAD je 10. aprila 1883. godine,, u svojoj završnoj akciji sistematskog zatiranja kulturnog nasleđa američkih Indijanaca, zabranila sve jezike indijanskih plemena, njihovu religiju, kulturu i običaje.”

Bik Koji Sedi ubijen je 15. decembra 1890. u Standing Rok rezervatu, prilikom hapšenja zbog sumnje da je povezan s religijskim pokretom "Ghost Dance" (Ples duhova).

Šta će se destiti sa nama, zaista ne znam. Znam samo da su i veće civilizacije nestajale. Možda i neće biti neka šteta ako nestanemo. Ali za to neće biti krive žene od karijere koje ne žele da rađaju decu. Neće biti kriva “bela kuga” , odlivi mozgova i razni drugi izgovori. Kao hrabri nebeski narod koji se jedino užasava   promaje, hladnog betona, poraza Rome u Ligi šampiona i popodnevne dremke bez nabačenog ćebenceta preko stomaka, za sebe možemo da kažemo da se ratova najmanje plašimo. Uostalom nije nam teško da ponovimo onu staru dobru – Ameri,  pi#ke siđite dole ako smete!