Nataša Bekvalac u utorak će dati iskaz o tome kako ju je pretukao suprug Luka Lazukić. Ona je beogradska pop-folk pjevačica, a njega mediji predstavljaju kao IT stručnjaka i suvlasnika tvrtke koja se bavi programiranjem i digitalnim medijima.
A bili su uzor romantične ljubavi, onako zgodni i uspješni. Upoznali se na Ibizi, na Ibizi se i vjenčali, na njen rođendan lani u rujnu, u ožujku su dobili curicu. On je prisustvovao porođaju, u rodilište joj donio dijamantnu ogrlicu. Svi ti portali i tabloidi bili su u transu. Hm, dijamantnu ogrlicu? Alarm se odmah pali: što je skrivio?
Teško da mu je to bio prvi ispad. Pjevačica je sa sestrom ujutro otišla na hitnu pomoć i podnijela zahtjev za razvod braka. Policija ga je privela, podnijela prijavu i odredila mu zabranu prilaska od 30 dana. I Luka je tužio Natašu, za lažno prijavljivanje. U utorak će Nataša, Luka i njihova bebisiterica dati iskaze u Prvom osnovnom tužiteljstvu u Beogradu.
U Hrvatskoj je u dvije godine ubijeno 38 žena, od kojih su 33 stradale od bliskih im muških osoba. Straše nas da ne smijemo noću hodati same ulicom, a šute o tome da je ženama najopasnije upravo doma, jer je najveća šansa da će te upravo tu udariti, pretući, ubiti. Plaše te samostalnog kretanja, a nitko te ne uči kako prepoznati znakove da ti je dečko potencijalni nasilnik: ne, ljubomora nije znak ljubavi. Ako ti želi provjeravati mobitel, bježi od njega. Ako mu smetaju tvoje prijateljice i traži da se s nekima ne družiš, bježi od njega. Ako hoće da mu stalno javljaš gdje si i s kim si, to nije ljubav, nego želja da te kontrolira. Bježi.
Većina mladih nikad neće dobiti pravu pouku o zdravim i bolesnim odnosima, nego u veze unose teret društvenog naslijeđa koje uvijek nađe neko opravdanje za nasilnika (tko se tuče taj se voli). Zato je priča Nataše Bekvalac korisna na više razina. Prvo, kao poučni primjer žene koja nije čekala nego odmah prijavila nasilje i zatražila razvod. Drugo, kao odlična prilika da testirate reakcije svojih bližnjih i daljnjih. Za svaki slučaj.
Da se vama to dogodi, tko bi vam uskočio u pomoć? Sigurno ne oni koji sad viču da tko joj je kriv što se tri puta udavala. Ili ovi koji pljuju po supruzi požeškog župana. “I treba je tući svaki dan kad je tako glupa”, komentirala je jedna. Jedna? Ma na stotine njih u valu osuda koje je izazvala posljednja izjava pretučene supruge. Dobre duše uvijek nađu neko opravdanje za nasilnika: sigurno ga je ona nekako izazvala… eto, time što je glupa. A da nije glupa, zar bi se uopće zaljubila i udala za takvoga?
To bismo mogli zvati “Testom Nataše Bekvalac” ili “Testom Mare Tomašević”. Sucima i socijalnim radnicima dati da ga ispune. I svakog tko bubne da treba vidjeti što je ona napravila ili da on “osuđuje nasilje, ali…” maknuti s takvih slučajeva.
Statistika vrišti do bola. U 2009. policiji je prijavljen 18.951 slučaj obiteljskog nasilja. Lani gotovo upola manje, 11.506. Zato što danas u hrvatskim obiteljima ima više ljubavi i manje nasilja nego u vri jeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor? Vjerojatnije zato što su žrtve bez nade. Od tih 11.506 prijavljenih, njih 2807 (24 posto, dakle svaki četvrti) već je prijavljivan za obiteljsko nasilje.
Od 11.506 prijavljenih na zatvor je osuđeno 7 posto: 761 muškarac i 45 žena. Sedam posto. To je gore nego u partizanima (“deset na jednoga - o, zar je i to moguće?”), otprilike kao u bitki za Vukovar ‘91. Oko 2000 branitelja tad je protiv sebe imalo 11 brigada JNA. Vukovarske branitelje slavimo kao heroje, a jednog dana tako ćemo slaviti Maru Tomašević i sve te hrabre žene koje prijavljuju nasilje, usprkos tome što znaju da ih čeka osuda okoline i mlaka reakcija institucija ovog ravnodušnog, bešćutnog društva. Jer ako ni one ne prijave, vaše se kćeri neće imati kome obratiti.
