Vladan Vukliš rođen je 1984. godine u Banjaluci. Istoričar je i arhivista, zaposlen u Arhivu Republike Srpske od 2013. godine. Istražuje i piše o istoriji društvenih pokreta, radničke klase, jugoslovenske revolucije i samoupravnog socijalizma. Godine 2009. diplomirao je na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Magistarsku tezu “Španski građanski rat u jugoslovenskoj istoriografiji i memoaristici 1945–1991” odbranio je 2013. god., a sada piše doktorsku disertaciju. Autor je većeg broja tekstova i monografije “Sjećanje na Španiju” (2013).
Sa Vladanom razgovaramo o njegovom pozivu istoričara i arhiviste, Banjaluci nekad i sad, samoj zgradi gdje se nalazi institucija Arhiva RS i drugim temama. April je mjesec u kojem se obilježava dan Grada, ali i Dan Arhiva RS, pa nam je i to povod za razgovor.
Vladane, ti si arhivista u Arhivu RS. Na čemu konkretno radiš, koje teme i oblasti te posebno interesuju?
Da, ja sam arhivista, a radim na poslovima sređivanja i obrade arhivske građe. Moj osnovni posao sastoji se u tome da arhivsku dokumentaciju koju mi čuvamo dovedem u takvo stanje u kojem bi se na što lakši i što brži način došlo do potrebnih informacija koje su sadržane u toj dokumentaciji. Uglavnom radim na cjelinama (tzv. arhivskim fondovima) nastalim u Banjaluci u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kako u javnoj upravi i pravosuđu, tako i u sferi političkih organizacija i sindikata. Trenutno sređujem i obrađujem građu stvorenu radom Opštinskog komiteta Saveza komunista. Taj posao reflektuje i moja istraživačka interesovanja koja su usmjerena u pravcu društvenopolitičke istorije jugoslovenskog socijalizma i njegovog intelektualnog i arhivskog naslijeđa.
Moje radno mjesto, međutim, ne opisuje sve moje aktivnosti. U posljednjih pet godina obavljao sam širok dijapazon poslova koji uključuju, između ostalog, naučna i stručna istraživanja, redakcijsko-uredničke poslove i priređivanje raznih izdanja, objavljivanje arhivske građe, aktivan rad sa korisnicima i istraživačima, arhivske izložbe (njihovo kreiranje, dizajn i tehničku realizaciju), poslove nadzora i terenski rad, edukaciju i certifikovanje lica koja rade sa javnom i privatnom dokumentarnom građom van arhivskih ustanova, učešće u stručnim i naučnim skupovima i konferencijama (često međunarodnim) i radu profesionalnih udruženja, stručna i akademska predavanja, unapređenje rada naše službe itd. Drugim riječima, radio sam sve od provjere kvaliteta mikrofilma do konsultacije na pozorišnoj predstavi, često u službenom svojstvu, kao uposlenik Arhiva RS.
Koliko je Arhiv RS važna institucija, šta se sve čuva u njegovim prostorijama, šta je ono što bi ti ovom prilikom izdvojio kao najbitnije?
Od svih institucija koje su javnosti slabo poznate, arhivi su vjerovatno najvažnije. Ne bih da zvučim patetično, ali Arhiv Republike Srpske, posebno njegova centrala u Banjaluci (bivši Arhiv Bosanske Krajine), jedan je ćutljivi svjedok prohujalih vremena, za mnoga sada već i jedini. U tišini njegovih depoa nakupili su se, kao sedimenti vremena, tragovi svega onoga što smo kao društvo radili, mislili, govorili, planirali, stvarali, gradili ili sakrivali, kako sebi, tako i drugima. Naravno, ti tragovi nisu ni potpuno cjeloviti i sveobuhvatni, ni bespogovorno vjerodostojni, niti sasvim inkluzivni. U proteklim godinama, kroz ratove, nemar, nepažnju ili u čistoj gluposti, mnoga građa je nestala, a na neku nikada nije ni obraćana pažnja. Sa njom su otišli u nepovrat i jedini tragovi nekih prošlih zbivanja, o kojima nećemo znati gotovo ništa. Ipak, ono što je ostalo, inače nepregledna količina arhivske zaostavštine, čuva u sebi jedan i po vijek naše istorije. U konačnici, ona je njen jedini nosilac.
Foto: BUKA
Arhiv RS, konkretno, čuva arhivske fondove nastale radom mnogih institucija, službi, ustanova, organizacija i društava – iz svih domena javnog života: uprava, pravosuđe, privreda, prosvjeta, kultura, zdravstvo, politika itd. – sa lokalnog, regionalnog, a sada već i republičkog nivoa. Naši najstariji arhivski fondovi nastali su u vrijeme austrougarske okupacije. Njih prate fondovi iz vremena Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske i socijalističke Jugoslavije. Najnovije cjeline nastale su radom republičkih, odnosno entitetskih institucija, od 1992. godine do danas. Arhiv se bavi i sakupljačkom djelatnošću, iza koje ostaju lični fondovi značajnih pojedinaca ili posebne zbirke, kao što su fotografska, kartografska i memoarska. Lično smatram da nije moguće izdvojiti jednu cjelinu kao najbitniju. Postoji običaj da se ponavlja kako je arhivski fond Kraljevske banske uprave Vrbaske banovine najvažniji koji čuvamo. Ipak, naša istorija je mnogo šira od te jedne decenije, a njena dokumentarna zaostavština sačinjena je od većeg broja uzajamno prožetih i jednako vrijednih cjelina.
Takođe je važno naglasiti da arhivska građa ne predstavlja samo supstancu za istorijski narativ, odnosno izvor za izučavanje prošlosti. Dokumentacija koja se čuva u arhivima nastaje iz raznovrsnih društvenih djelatnosti, pa je njena informaciona i dokazna vrijednost višestruka. Veliki dio arhivističkog posla odnosi se na usluživanje građana i korisnika koji traže informacije o svojim roditeljima ili daljim precima, radnom stažu, završenoj školi, promjenama u vlasništvu nad nekretninama, arhitektonsko-građevinskim rješenjima, kao i dokumentaciju od interesa za tekuće istražne i sudske postupke.
Šta je ono što je tebe privuklo arhivu, ovom pozivu, šta znači u današnje vrijeme biti arhivista?
Kao istoričar po obrazovanju koji je nastavio dalje školovanje, tražio sam radno mjesto koje bi davalo makar malo prostora za naučnoistraživački rad. Institut više nije postojao, a Univerzitet je bio popunjen. Rad u Arhivu predstavljao je enigmu, ali kada se ukazala mogućnost za trajnim zaposlenjem, ponudu sam srdačno prihvatio. Tadašnji direktor Dušan Popović i njegovi saradnici su mi pružili šansu, a ja sam gledao da pruženo povjerenje opravdam. U retrospektivi, to je bila jedna od najboljih stvari koje su mi se desile u životu. Posao čija tipizirana predstava evocira sliku o povučenim ljudima koji sjede u prašini i prevrću papire koji nikoga ne zanimaju, meni je donio neobično dinamičnu karijeru, neprocjenjiva životna iskustva i nezamjenjiva prijateljstva. Sada ne mogu da zamislim neki drugi posao koji bi mi omogućio da, na primjer, održim predavanje na UCLA-ju ili da napišem odrednicu za jednu međunarodnu enciklopediju. Tražeći posao kao istoričar, postao sam arhivista, a postajući arhivista, postao sam ne samo bolji istoričar, nego i sve ono što ovaj poziv nosi sa sobom.
Kako se društvo razvija, arhivisti se susreću sa sve većim izazovima. Davno je prošlo vrijeme kada su arhivisti bili obični čuvari papira državne birokratije i vladajućih dinastija. U dvadesetom vijeku, suočeni sa sve kompleksnijim društvenim strukturama, sa uvećanom državnom mašinerijom, sa novim sistemima kancelarijskog poslovanja, sa rastom opšte pismenosti i informacionog saobraćaja, sa razvojem tehnike i tehnologije, sa sve jačim glasovima politike promjena i kontrakulture, arhivisti su morali da nauče ne samo kako da savladaju nove nosače informacija, nego i kako da iz nepreglednog mora informacija izaberu ono što zaslužuje trajno da bude pohranjeno, jer odavno smo u stanju čuvati samo manji dio dokumentacije koju jedno društvo proizvede. Povrh toga, kao jedno od od najvažnijih pitanja nametalo se pitanje odnosa između pristupa i zaštite. I danas na razne načine pokušavamo odgovoriti na pitanje kako omogućiti što veću dostupnost informacija, a pritom zaštititi različite, često oprečne, interese – javne, državne, privatne i lične. Biti arhivista znači biti selektor informacija za društveno pamćenje, stalni čuvar njihovih nosača, te arbitar i saučesnik u njihovoj upotrebi.
U dvadeset i prvom vijeku, kao stručnjaci u širem polju informacionih studija, arhivisti su suočeni sa dodatnim izazovima, od kojih na prvom mjestu izdvajam informatičku revoluciju. Iako su nove digitalne tehnologije olakšale mnogo toga, informatizacija društva ne samo da nije dovela do bespapirnog poslovanja – naprotiv, upotreba papira se povećala – nego je pitanja protoka i pohrane informacija učinila utoliko kompleksnijim. Naravno, moje kolege i ja se u svakodnevnom poslu i dalje manje bavimo problemima digitalnog doba, a više onim banalnim: kako učiniti javnu arhivsku građu van arhiva što preglednijom i što manje izloženom propadanju, kako omogućiti što veću upotrebljivost ove koju posjedujemo, i gdje smjestiti ogromne količine materijala koje smo dužni preuzeti, a za koje više nemamo prostora.
Ove godine obilježava se 65 godine rada arhiva u Banjaluci. Na koji način ova kulturna institucija obilježava ovaj jubilej?
Čitava 2018. godina će biti u znaku 65-godišnjice Arhiva, ali udarni termin je svakako kraj aprila. Naime, 20. aprila 1953. osnovan je Arhiv grada Banjaluke, i naša ustanova taj dan proslavlja kao Dan Arhiva, dva dana prije Dana Grada. U četvrtak, 19. aprila, u foajeu Narodnog pozorišta RS u Banjaluci priređena je gostujuća izložba i promocija knjige Željka Markovića iz Istorijskog arhiva u Užicu, “Mostovi na krivoj Drini”. Marković je ovu izložbu i publikaciju stvarao u saradnji sa Arhivom RS. One govore o mostovima koji se nalaze, ili su se nekada nalazili, na rijeci Drini, o njihovoj izgradnji, izgledu, istorijatu i značaju. Istog dana u Banskom dvoru u Banjaluci promovisan je zbornik dokumenata o školstvu u Bosanskoj Krajini od 1918. do 1929. godine. Zbornik su priredili Ljubica Ećimović i Goran Đuran iz Arhiva RS, te Gojko Malović, bivši uposlenik Arhiva Jugoslavije iz Beograda. Ećimović i Đuran su priredili i izložbu o školstvu u Banjaluci u vrijeme Kraljevine Jugoslavije koja je otvorena u malom salonu Banskog dvora nakon promocije zbornika dokumenata. Dan kasnije, 20. aprila, takođe u Banskom dvoru, upriličeno je tri događaja: svečana akademija o 65 godina Arhiva na kojoj je govorio direktor Bojan Stojnić, izložba arhivskih dokumenata “Arhivsko blago” koju je u velikom salonu otvorio gradonačelnik Igor Radojičić, te promocija zbornika radova “Privreda Bosanske Krajine 1878–1941”. Naši sugrađani i dalje mogu pogledati izložbe koje su postavljene u Banskom dvoru.
Reci nam nešto o značaju zgrade Arhiva RS za Banjaluku, riječ je o jednoj značajnoj zgradi iz perioda austrougarske?
Riječ je ne samo o značajnoj zgradi, nego o najstarijoj zgradi u Banjaluci sa kontinuiranom namjenom. “Carska kuća”, kako je popularno nazvana, starinsko zdanje žutih zidina koje stoji preko puta zgrade Narodnog pozorišta i Narodne skupštine, sagrađeno je početkom 1880-ih godina za potrebe okupacione austrougarske vojske. U njoj su bile smještene vojne komande svih potonjih armija stacioniranih u našem gradu, tako da je ova zgrada čitavih devet decenija služila kao sjedište vojnih starješina. Konačno, nakon puštanja u rad nekadašnjeg Doma vojske (danas zgrada Narodne skupštine), Jugoslovenska narodna armija se 1973. iselila iz “Carske kuće”. Arhiv Bosanske Krajine, nasljednik Arhiva grada odnosno Sreskog arhiva Banjaluke, izašao je iz svojih prvobitnih prostorija u suterenu današnje Gradske uprave i uselio se u “Carsku kuću”.
Postavlja se pitanje da li je danas “Carska kuća” adekvatna lokacija za jednu savremenu arhivsku instituciju. Moram priznati da je njen starinski šarm i istorijska aura i dalje čine neodoljivim mjestom, zbog čega su opravdani dodatni napori da bi se njene kancelarije, čitaonica i depoi održavali na funkcionalnom nivou. Ono što je, međutim, daleko važnije, jeste činjenica da Arhiv Republike Srpske ne raspolaže ni sa jednim drugim adekvatnim prostorijama, kako u Banjaluci, tako i drugim mjestima. Pomoćne zgrade su u lošem stanju. Potrebno je razmišljati u pravcu širenja i prostornih kapaciteta kroz nove savremene namjenske objekte, za koje su potrebna značajna ulaganja.
Vladane, reci nam nešto o istoriji Banjaluke što je manje poznato, nešto što si saznao radeći u Arhivu, a što je po tvom mišljenju nedovoljno zastupljeno u javnosti?
Pitam se u kojoj je mjeri Banjaluka stvarno upoznata sa svojom istorijom. Kada govorimo o široj javnosti, stičem utisak da su nedostatak popularne istorijske literature i kvalitetnih dokumentarnih serijala uzrok relativnom niskom stepenu istorijske svijesti o sopstvenoj lokalnoj istoriji. Što se tiče naučne literature, primjećuje se neravnomjerna dominacija novijih napisa koji se bave periodom između dva svjetska rata, i nešto starije literature o vremenu okupacije i Narodnooslobodilačkog rata. Za sada, istorija Banjaluke u vrijeme jugoslovenskog socijalizma ostaje i naučna i popularna nepoznanica. Naš trud da sačuvamo što cjelovitiju i raznovrsniju dokumentaciju iz tog perioda postaviće osnovu za naučna istraživanja. Meni je, recimo, veoma zanimljiva društvena istorija našeg grada u socijalističkom periodu, i smatram da možemo, kako stvari stoje, biti zadovoljni obavljenim poslom na zaštiti arhivske građe iz tog vremena, barem kada je Banjaluka u pitanju. Kakva će biti sudbina sa dokumentarnim naslijeđem naše neposredne prošlosti, od 1992. na ovamo, ostaje otvoreno pitanje, s obzirom na teške ratne prilike, turbulentne društvene promjene te uništavanje i odnošenje arhivskog materijala.
Istorija je područje koje se na našem području često relativizuje i iskrivljava u korist uskih nacionalnih interesa. Kako se na pravi način informisati o istoriji, o onome šta je zaista bilo, kako da se ogradimo od političkog iskorištavanja istorije?
Kada govorimo o istorijskom pamćenju, pojam “nacionalnog interesa” zapravo i nema nikakvo značenje. Skrivanje, relativizacija i iskrivljavanje istorijskih činjenica provode se ne zbog “nacija” kao jedinstvenih cjelina, nego zbog uskih partikularnih interesa, najčešće elitnih. Kada istorija ima društveni značaj, kada je aktuelna i angažovana, kada nije puko sholastičko gubljenje vremena u beznačajnim temama, ona je uvijek stavljena u službu određenih vrijednosti. Ako te vrijednosti nisu opšteljudske, one su instrumentalne, ograničene interesima krugova moći, birokratije, ekonomske elite i njenih poslušnika. Treba li nas čuditi činjenica da je vulgarna antikomunistička revizija prošlosti tokom posljednjih 20 godina, posebno u Hrvatskoj i Srbiji, išla ruku pod ruku sa demontiranjem socijalističke privrede, njenom privatizacijom i pljačkom, a da su vodeći nosioci istorijskog revizionizma sasvim slučajno bili zagovornici “svetog” prava privatnog vlasništva? Možda sam kao student bio naivan i vjerovao kako su poveznice sasvim slučajne, a da glavna krivica možda leži u ekscesima socijalističke kulture sjećanja, zbog koje doživljavamo pretjeranu reakciju. Danas više nisam. Nekadašnje socijalističko istorijsko pamćenje, uprkos svim svojim problemima, u sebi nam je ostavilo ključ kako da ga kritički preoblikujemo a da istovremeno zadržimo njegove modernističke tendencije i opšteljudske vrijednosti. Banjaluka je i ove godine obilježila 22. april kao dan oslobođenja. Nikakva ideološka i misaona gimnastika neće poništiti činjenicu da je to oslobođenje došlo na plećima jedinog jugoslovenskog – pa samim tim i srpskog – antifašističkog pokreta otpora. U svrhu dokaza, tu je arhivska građa. Kako na pravi način informisati ljude o tome? Univerzalna formula ne postoji. Najvažnije je da se konstantno, vrijedno i kreativno radi.
Kada je istorija Banjaluke u pitanju, koji je tebi najzanimljiviji period grada i zašto?
Meni lično zanimljive su sve decenije koje je Banjaluka provela u vremenu od stvaranja do raspada Jugoslavije. U periodu Kraljevine, istraživao sam istoriju Banjaluke i Krajine kroz prizmu istorije rada i radništva, i nedavno sam objavio rad na tu temu. Posebno je zanimljiva istorija Banjaluke u vrijeme okupacije. Bio sam jedan od priređivača arhivske izložbe 2015, “Banjaluka: okupacija i oslobođenje”. Prošle godine, sa kolegicom Vericom Stošić, objavio sa dokumentaciju iz krivičnog postupka protiv stožernika Viktora Gutića. Ove godine, u saradnji sa kolegicom Marijanom Todorović Bilić, objaviću i kritičko izdanje sjećanja Žarka Lastrića, domobranskog oficira koji je kao ilegalac radio za Narodnooslobodilački pokret. Neobičnom zanimljivošću obiluje i poslijeratna istorije Banjaluke, za sada i dalje poznata samo u najkraćim crtama.
Kakvo je tvoje mišljenje o činjenici da se jedan veliki spomenik u gradu, spomenik na Banj Brdu/Šehitlucima raspada, a većina spomenika iz perioda bivše Jugoslavije ima sličnu sudbinu?
Što se tiče spomenika, čini mi se da stanje varira od zemlje do zemlje i od mjesta do mjesta. Ne pretendujem da govorim mnogo o tome jer na prostoru bivše Jugoslavije ima nekoliko stručnjaka koji se bave tom tematikom. Iz mog ličnog ugla, bojim se da je spomeniku na Šehitlucima najveći krivac prvobitni izbor materijala, zbog koga je vrijeme, pomognuto slabom brigom, učinilo svoje. Da se radi o betonskoj konstrukciji kao što je slučaj sa spomenikom na Kozari, mislim da bi danas o Šehitlucima pričali malo lagodnije. Naravno, stanje je svejedno poražavajuće i smatram da bi nešto trebalo da se uradi po tom pitanju. Šta, kako i koliko – ne znam.
Banjaluka nekad i sad? Sličnosti i razlike, prednosti i mane? Kakvo je tvoje mišljenje o tome?
Čini mi se da je nekada postojala Banjaluka u kojoj se lakše dolazilo do posla i stana. Ipak, ako preformulišem to pitanje i upitam sebe u kojoj bih Banjaluci najradije živio, odgovor je – u ovoj, sada i ovdje. Šta god da vas vuče nazad u prošlost, najveći je izazov živjeti upravo u svom vremenu. Prošlost je tu zbog dugog pamćenja, produženog iskustva i naučenih lekcija. Za život, jedino postoji budućnost.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
