<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Aleksandar Trifunović: S one strane Plive svira se dobar jazz

KOLUMNA

Priče o ljudima kao što je Jimmy su suština ovo malo preostale vjere da svijet ipak može biti bolji. I kada loši ljudi zaseru stvar, moraju je očistiti i dovesti u red dobri ljudi, ljudi koji znaju. Ista je stvar sa velikim klavirom u malom Jajcu, kao i sa ovim malim ljudima u velikom svijetu, kao, uostalom, i sa svakim društvom. Da bi se nešto popravilo, moraju se zasukati rukavi i raditi.

03. maj 2018, 12:00

Jedne noći prije par godina, na obali Neretve, testirajući hercegovački craft, nabasam u Mostaru na Mostarca Ohu & Jimmy Budeša, Jajčanina, sjajne ljude i muzičare iz Mostarske rok škole. Jimmy me u neka doba upitao da li mi u Buka stvarno objavljujemo sve. Kažem, tako je. "Poslaću ti jedan tekst onda, ali da ga objaviš". Već sam bio i zaboravio na moje pijanske dijaloge sa pijanistom Jimijem, kad mi stiže tekst.

Piše kako je u devastiranom Domu kulture nakon rata bilo okupljalište mladih u njegovom Jajcu. U sred doma bio je ogromni PETROF klavir, jer u grad AVNOJa ona država nije slala svašta. I tako, okupila se neka ekipa da cirka i besjedi, i da skratim, jedan od njih, valjda najhrabriji mužjak koji je smio da priđe tom crnom muzičkom čudovištu, otvori klavir, popne se i posere u njega ....

Jajce je jedan od onih gradova kraj kojih često prolazite i imate osjećaj da ga znate, ali rijetko u njemu zastanete. Izbrojao sam da sam u Jajcu, kraj kog sam prošao stotinjak, bio tek nekoliko puta. Prvi put bila je to ekskurzija lokalne policijske stanice, poveo me ćale. Pun autobus policije dao je nadahnuće šoferu koji se nije pridržavao ograničenja. Put je bio uzbudljiv i strašan. Na momente samo strašan.



Zaustavljanje u Jajcu djelovalo mi je tad kao spasenje. Pri put nakon rata, u Jajce sam došao na dan kada su po Plivskom jezeru ubijali labudove, valjda da spriječe ptičiji grip. A inače, znao sam svaku ulicu ovog grada, jer smo u osnovnoj školi u modelarskoj sekciji pravili maketu Jajca za vrijeme zasjedanja AVNOJa. Pušači iz starijih razreda su, da bi dočarali borbe iznad kuća porušenih borbom, otresali pepeo... kako mi sada to djeluje zloslutno.

Pisao sam jedan od svojih najdražih tekstova upravo o Jajcu, završavam ga imaginacijom kako sa mojom sekcijom iz razreda glumimo AVNOJ ispod Nijagarinih vodopada....

Zove me prije neki dan Jimmy iz Beča, gdje studira klavir, kaže, dolazim u Jajce i imam svoj prvi koncert u svom gradu, volio bih da ga ti najaviš. Drugi dan prvog maja. Prihvatim. Odem u Jajce, povedem sestrića i kćerku. Uđem u Dom kulture i, na sred bine, ogroman klavir. Onaj iz priče. Očišćen.


...

Otprilike sa ovom malom pričom sam i najavio sinoćnji koncert. Jimmy i Vid Adam Hribar su sat vremena svirali jazz standarde, uživali smo u zvucima klavira u punom Domu kulture.

Priče o ljudima kao što je Jimmy su suština ovo malo preostale vjere da svijet ipak može biti bolji. I kada loši ljudi zaseru stvar, moraju je očistiti i dovesti u red dobri ljudi, ljudi koji znaju. Ista je stvar sa velikim klavirom u malom Jajcu, kao i sa ovim malim ljudima u velikom svijetu, kao, uostalom, i sa svakim društvom. Da bi se nešto popravilo, moraju se zasukati rukavi i raditi.



Priča o ljudima koji su otišli odavde, da se vrate opet ovdje. Mojoj generaciji razasutoj po svijetu danas je lakše da se okupimo oko Nijagarinih vodopada, nego li vodopada u Jajcu...

Mihaela i Đorđe, prepuni utisaka, spavali su u povratku prema Banjaluci, a ja sam, razmišljajući o svom tom jazzu uz Plivu, dao sebi na patetici, da pomislim da će njihovoj generaciji ipak biti lakše da se u narednim godinama okupe oko Plive i Vrbasa .... da će u svemu biti bolji od nas. Da će imati snage popraviti ovo što smo zasrali.