Danica Dakić obrazovanje je stekla na Akademijama u Sarajevu, Beogradu i Düsseldorfu. Umjetnička praksa Danice Dakić seže od videa i filma do fotografije i instalacije. Sudjelovala je u brojnim grupnim izložbama uključujući Documentu 12 u Kasselu (2007.), Istambulsko bijenale (2003. i 2009.), Bijenale u Sydneyu (2010.), Liverpoolski bijenale (2010.), Bijenale u Kijevu (2012.), Marseille-Provence, evropska prijestolnica kulture (2013.), Bijenale u São Paulu (2014.) i Bijenale u Cuenci/Ekvador (2016.).
Samostalne izložbe uključuju i prezentacije u Lehmbruck muzeju u Duisburgu (2017.), Muzeju moderne umjetnosti u Frankfurtu na Majni (2013.), Hammer muzeju u Los Angelesu (2011.), Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2010.), Generali Foundation u Beču (2010.), i Kunsthalle u Düsseldorfu (2009.).
Radovi joj se nalaze u javnim muzejskim kolekcijama i u Centru Pompidou (Pariz), Fondaciji Generali (Beč/Salzburg), Muzeju suvremene umjetnosti MACBA (Barcelona), muzeju mhk (Kassel), Nacionalnom muzeju NMNM (Monaco), muzeju CAPC (Bordeaux), te u kolekcijama Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi i Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Na 58. Venecijanskom bijenalu 2019. godine paviljon Bosne i Hercegovine predstavljaće rad Danice Dakić „Zenica – Trilogija“, a on je trenutno u fazi produkcije. Umjetnica nam kaže da u saradnji sa protagonistima iz Zenice i Sarajeva ZENICA-TRILOGIJA propituje utopijski potencijal kulturnog i industrijskog naslijeđa grada Zenice iz perioda jugoslovenskog modernizma u poslijeratnoj stvarnosti.
Danica Dakić, retrospektivna izložba, Kunsthalle Düsseldorf 2009., Foto: Egbert Trogemann
Naslov bijenala umjetnosti 2019. godine glasi "Da živite u zanimljivom vremenu“, a Danicu smo pitali kakvo je po njoj vrijeme u kojem živimo. Ona nam kaže da je ovo vrijeme velikih lomova i suprotnosti.
„Siromaštvo nezamislivih razmera sa jedne i bogatstvo takođe nezamislivih razmera, sa druge strane. Tu su i socijalni mediji koji kreiraju neku izlomljenu, fragmentiranu stvarnost, u kojoj se granice izmedju istine i laži brišu”, kaže za BUKU Danica Dakić.
Sa Danicom razgovaramo o današnjoj umjetnosti, ženama u umjetnosti, aktivizmu u umjetnosti i drugim temama...
Buka: Koliko je važna umjetnost danas, u današnjem svijetu brzih informacija, interneta i zasićenosti svim mogućim informacijama?
Danica Dakić: To je veliko pitanje. S obzirom na rast važnosti digitalnih tehnologija za čovjeka, možemo reći da nastaje jedan novi svijet. Promjene će i i za umjetnost biti dalekosežne.
Koliko umjetnik crpi snagu za rad upavo u okolnostima u kojem živi i kojima je okružen?
Vlastito životno iskustvo je zasigurno bitan izvor umjetničke inspiracije. Što se tiče mog rada, biografske događaje ili okolnosti u kojima živim rijetko ugrađujem neposredno. Umjetnički proces je mnogo apstraktniji. S vremenom svaki umjetnik stvara neki svoj arhiv, repertoar motiva koji ga inspiririšu. Pokušavam uvezati različite elemente, metod rada možda mogu opisati kao kolaž.
Prva ste žena koja koja BiH predstavlja na ovoj značajnoj umjetničkoj smotri. Koliko je glas žene važan u današnjem svijetu umjetnosti, da li se dovoljno čuje?
Sve više se čuje. I mi imamo sjajne, na internacionalnoj sceni prepoznatljive umjetničke pozicije poput Maje Bajević, koja je već učestvovala na Venecijanskom bijenalu ili Šejle Kamerić. Tu su i umjetnice koje su sve prisutnije na savremenoj internacionalnoj sceni, kao što su Irena Sladoje, Adela Jušić, Mila Panić, Saša Tatić, Selma Selman, da nabrojim samo neke. Moj umjetnički razvoj značajno je obilježila dugogodišnja saradnja sa kustosicama Dunjom Blažević, Melihom Husedžinović i Izetom Građević. Željela bih spomenuti i kustoski tim Umjetničke Galerije BiH Maju Bobar i Ivanu Udovičić, kao i kustosicu i profesoricu Asju Mandić sa kojima sam takodje uspješno saradjivala. Sa članicama našeg kustosko-komesarskog tima za Venecijansko bijenale Anjom Bogojević, Amilom Puzić i Claudiom Zini, kao i sa Izelom Kešmer ispred institucije Ars Aevi, imam čast i zadovoljstvo da saradjujem sa jednom mladom generacijom kustosica i kulturnih djelatnica koje će dati doprinos razvoju umjetničke scene u našoj zemlji u godinama koje dolaze.
EL DORADO, instalacija, Danica Dakic 2007.
Šta znači u današnjem svijetu biti umjetnik/ca?
Svaki moj rad se bavi upravo tim pitanjem, u različitim kontekstima, medijima i formama.
Koliko je teško steći prepoznatljivo ime, naći svoje mjesto na umjetničkoj sceni?
Internacionalna umjetnička scena se sastoji od puno paralelnih svjetova koji se često i ne dodiruju, te je i prepoznatljivost u tom “multiverzumu” vrlo relativan pojam. Živjeti kao umjetnik i od umjetnosti nikada nije bilo lako, pa nije ni danas. Ali “život u zanimljivom vremenu” ima i dobre strane. Javni prostor uključujući i prostor socijalnih medija, sve više postaje i prostorom umjetničkog djelovanja. Mladi umjetnici i umjetnički kolektivi širom svijeta uzimaju stvari u svoje ruke, osmišljavaju neka nova polja i strategije djelovanja i izvan klasičnog umjetničkog trzišta, ne čekaju da ih neko “prepozna”.
CÉU, instalacija, Danica Dakic 2014.
Živite na relaciji BiH- Njemačka. Kako biste uporedili bavljenje umjetnošću tamo i ovdje, u Njemačkoj i BiH?
“I tamo i ovdje” najbolje opisuje moj život i moju umjetnost. Kad se nauči živjeti s razlikama i govoriti iz pozicije “drugog”, otvara se i jedan veliki prostor slobode: tok, pokret, nešto živo. Već godinama suradjujem sa timom profesionalaca, od kojih neki žive u Sarajevu, poput producentice Amre Bakšić Čamo, a drugi u Düsseldorfu, kao fotograf Egbert Trogemann i kompozitor Bojan Vuletić.
Koliko da danas važan aktivizam u umjetnosti, poruka, propitivanje problema, ukazivanje na društvene probleme?
Jako je važan. To pokazuje i velika produkcija i prisutnost takozvane “socijalno angažirane umjetnosti” na savremenoj sceni. U isto vrijeme uloga umjetnosti u pokretanju društvenih promjena je vrlo upitna. “Teško mi je prihvatiti činjenicu, da umjetnost ne može baš ništa doprinijeti rješavanju gorućih socijalnih problema” su riječi umjetnice Charlotte Posenenske, koje pedeset godina nakon što su izgovorene mi zvuče aktuelnije nego ikad.
SAFE FRAME III, fotografija, Danica Dakic 2012.
Koji problemi Vas more, koji Vam ne daju da mirno spavate?
Problemi ko problemi, uglavnom spavam mirno i “san me zasmijava”.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
