<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U ČETIRI OKA Teolog Blagoje Pantelić: Crkvi ne trebaju veliki hramovi, već samokritika

Intervju

Hramovi nikako ne bi trebalo da budu simboli političke ili finansijske moći crkve, već, jednostavno, prostori prilagođeni liturgijskom životu lokalne zajednice. Crkva svoj imidž može lako da popravi, potrebna nam je pre svega samokritika.

10. septembar 2018, 12:00

Ovako bez duhovne i prepodobne poze vernika, kritički o veri i SPC promišlja teolog Blagoje Pantelić, urednik prvog teološkog internet magazina kod nas, Teologija.net. Magazin je, za samo šest meseci koliko postoji, uspeo da ostvari zavidnu posećenost i, što je još važnije, da probudi crkvenu javnost Srbije i regiona. Kada se pogledaju objavljeni tekstovi, uočava se jedan pre svega savremen, hrabar i samosvestan ton teologa i sveštenika koji pišu i rezonuju o (našoj) crkvi i svemu što je okružuje: politici, filozofiji, istoriji, ekonomiji, umetnosti.

Na osnovu tekstova koje objavljujete, neko bi možda rekao da je Teologija.net opozicija u SPC?

- Često se u visokim crkvenim krugovima može čuti da se o nama govorio kao o nekakvoj opoziciji u SPC. Reč je, naravno, o notornoj besmislici. Prvo, mi nismo homogena teološka grupa, nismo istomišljenici. Drugo, da smo opozicija, to bi značilo da je cilj našeg delovanja smena aktuelne crkvene administracije i naše ustoličenje, što je, složićete se, zaista komično. Ljudi koji to govore ne znaju ništa ne samo o onome što mi radimo, nego ni o crkvi. E sad, pitanje je šta te ljude motiviše da nas tako tretiraju. Iskreno, ne znam tačno, mogu samo da nagađam. Mi smo, između ostalog, objavili i nekoliko kritičkih tekstova o predlogu novog ustava SPC, ali to nisu bili nikakvi opozicionarski pamfleti, već ozbiljni teološko-pravni osvrti. Možda je problem u samoj kritici, bez obzira što je ona konstruktivna i dobronamerna? Najverovatnije jeste... Mi smo odmah jasno istakli da je namera uredništva da neguje i razvija kritičko teološko mišljenje. Verovatno nas zato neki smatraju opozicionom grupacijom, što mi, ponavljam, svakako nismo.

Zašto se svaka kritička misao upućena SPC tumači kao novotarstvo i napad na srpstvo i veru?

- Zašto je kritika, odnosno samokritika, problem? Zašto se hrišćanski teolozi koji su skloni kritičkom mišljenju, odnosno samokritičkom mišljenju, često tretiraju kao loši vernici? Pa verovatno zato što je sumnja ta koja inicira kritiku. Nema kritike bez sumnje. A sumnja nije drag gost u zajednicama kao što je ova naša. Daleko je draži gost, na primer, nominalno, patetično ispovedanje vere pravoslavne. Iako je jasno da je reč o samo nominalnim pravoslavcima, oni se pažljivo neguju, redovno zalivaju itd. jer mnogi u crkvi žive upravo od njihovog pravoslavizma, i to jako dobro žive. Kada već pominjemo sumnju, podsetio bih, ako mi dozvolite, na jedan zanimljiv momenat u novozavetnoj povesti. Priča kaže da je postojao jedan apostol koji je bio uzorit, toliko revnosan i lojalan, da su mu čak bili poverili da čuva zajedničku kasu, a kad je trebalo, i celivao je Gospoda. Drugi je isto tako bio nepokolebljiv, ali je ponekad i sumnjao, zakerao, tražio neke dokaze i slično. Prvi je završio kao otpadnik koji se obesio, a drugi je mučen i ubijen, ali se do kraja nije odrekao svoje vere. Pogađate, prvi je Juda Iskariotski, a drugi Juda Toma, tzv. neverni Toma. Da ne dužim, jasno vam je šta želim da kažem.

Patrijaršijski upravni odbor odlučio je da pored crkve u naselju Stepa Stepanović finansira izgradnju vrtića. Može li se ovo tumačiti kao početak jedne nove, dobre prakse?

- Biću iskren. Nemam hermeneutički ključ za otključavanje smisla aktivnosti Patrijaršijskog upravnog odbora. Takođe, nisam u stanju ni da predvidim šta će taj odbor u budućnosti činiti. Inače, kada je reč o tim građevinskim projektima u načelu, savetovao bih im da više ne grade megalomanske hramove, poput onoga na Vračaru. To doista nema nikakvog smisla, osim ako ne planiraju da žive od turizma. Crkva, Bogu hvala, više nije integralni deo nijedne imperije, tako da njene građevine više ne moraju da budu pokazatelji snage države, da fasciniraju ili plaše neprijatelje i sl. Hramovi nikako ne bi trebalo da budu simboli političke ili finansijske moći crkve, već, jednostavno, prostori prilagođeni liturgijskom životu lokalne zajednice. Na primer, moja omiljena crkva je paraklis u Studentskom gradu koji je zapravo adaptirana TV sala. Hramovi bi trebalo da izgledaju tako da svima odmah bude jasno da je snaga crkve, da parafraziram apostola Pavla, u nemoći, a ne na primer u bogatstvu države s kojom je u nekom vidu kolaboracije, da crkva ne pretenduje na to da vlada, već da služi itd. Dakle, naši hramovi bi trebalo da budu daleko, daleko skromniji. A novac koji pretekne bi mogao da se iskoristi i za, recimo, izgradnju vrtića. Što da ne?!

Da li su onda takvi primeri sile i sjaja posvađali građansku Srbiju sa Crkvom i šta bi Crkvi moglo da popravi imidž?

- Postavili ste mi zapravo dva pitanja. Svađa je posledica ozbiljne krize identiteta u koju su, nakan raspada SFRJ, zapale i građanska Srbija i naša crkva, i dok tu krizu svaka od njih ne prevaziđe, neće biti u stanju da normalno komuniciraju. A crkva svoj imidž može lako da popravi. Dovoljno je da amputira sve ono što joj ne dozvoljava da bude ono što treba da bude, a to je - zajednica ljubavi. Hrišćanstvo je u protekla dva milenijuma šminkano svim i svačim, te nam je danas više nego ikada potrebna ne nova šminka, nego skidanje te šminke. Potrebna nam je, pre svega, samokritika. Tu je odgovornost teologa najveća, mi smo naprosto dužni da se kritički odnosimo prema svemu onome što danas kvari hrišćansko učenje i kontaminira hrišćanski život, bez obzira na to ko je izvor kontaminicije i koju će nam etiketu sabraća zakačiti.

Šta je najveće iskušenje za savremene hrišćane i hrišćanke?

- Isto ono što je bilo i za drevne hrišćanke i hrišćane - da prilagode sebe Hristu, a ne Hrista sebi... Da prihvate to da Bog nije na nebu, nego u ljubavnom odnosu, da ne ignorišu to da ljubav iz slobode ishodi a da se žrtvom dokazuje, da je njihova sloboda omeđena slobodom bližnjih, da treba da žrtvuju sebe, a ne druge...

NISMO DOBRI HRIŠĆANI

Kada bi Hristos došao u Srbiju, gde bi odseo?

- Kod mene sigurno ne bi, jer nas troje živi u malom stanu. Verujem da bi i ostali takođe našli valjane razloge da ga ne prime, kako im ne bi uzurpirao prostor, remetio planove i sl. Dakle, odgovor na vaše pitanje je: nigde, bio bi beskućnik.

Onda, prema Vašem odgovoru, mi i nismo tako dobri hrišćani?

- Da, nismo. Dovoljno je da pogledamo svet oko sebe i da nam to bude odmah jasno. Danas međuljudske odnose regulišu dva principa - „Čovek je čoveku vuk“ i „Čovek je čoveku prolaznik“. Da smo mi dobri hrišćani, drugi bi meni bili raj, ne bi bili pakao - kako je govorio Sartr. Jedan od najpoznatijih hrišćanskih teologa, koji je živeo u drugoj polovini četvrtog stoleća, Jovan Zlatousti bio je ubeđen da neznabožaca ne bi ni bilo da smo mi dobri hrišćani. Možda je preterao, ne znam... Ono što znam jeste da mi možemo da budemo daleko, daleko bolji hrišćani, i kada to budemo postali, ovaj svet će biti daleko bolje mesto za život.

CRKVA I MEDIJI

Primetili ste jednom prilikom da su crkveni mediji iskoristili internet na najgori mogući način.

- Crkva nije transformisala svoje medije, i to je osnovni problem. Oni izgledaju kao da smo u 1998. a ne u 2018. godini. Kada malo pažljivije pogledate sadržaje koji se nude i način na koji se to čini, vi vidite da ih proizvode i distribuiraju ili neprofesionalci ili profesionalci koji su ili jako slabo plaćeni ili rade pro bono. Te medije najčešće vode ljudi bez ikakvog iskustva i bez jasne predstave kako oni, ti mediji, u stvari treba da izgledaju, kome se obraćaju, šta žele da postignu itd. Potrebno je mnogo toga uraditi kako bi se stanje popravilo. Bojim se da je čak neophodno početi od nule. Oni koji u Sinodu ili gde već odlučuju o sudbini crkvenih medija prvo moraju da shvate da svaka epoha ima svoje komunikacijske standarde, i da će govoriti u prazno ako te standarde budu ignorisali. Naprosto moraju suštinski da promene i način rada. Na primer, skandalozno je da patrijaršijski sajt www.spc.rs poslednji objavljuje vesti sa Sabora. I to najčešće nisu nikakve vesti, već saopštenja uz koja se doda galerija fotografija. Takve stvari su nedopustive. Primera, nažalost, ima podosta. Bilo kako bilo, što se duže odlaže reformisanje crkvenih medija, to će taj proces na kraju biti mučniji. Nadam se da će se ljudi koji o tome odlučuju uskoro probuditi iz zimskog sna.

Izvor Blic