<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Suzdržani socijalizam

Jacobin

Džon Rols je jedan od najvećih liberalnih filozofa 20. veka, čija teorija pravde odražava najhumaniju viziju liberalizma: demokratsku državu blagostanja koja istovremeno razvija kapitalizam i uspeva da ga kontroliše.

06. oktobar 2018, 12:00

Prikaz knjige Williama A. Edmundsona „John Rawls: Reticent socialist / Džon Rols: suzdržani socijalista“, Cambridge University Press, 2017.

Džon Rols je bio jedan od najistaknutijih liberalnih filozofa 20. veka. Njegovo najznačnije delo, Teorija pravde (1971), redefinisalo je polje političke filozofije presudno oblikujući generacije teoretičara politike, etike i prava. Za mnoge svoje poštovaoce Rols predstavlja ono najbolje u liberalnoj tradiciji, a njegova teorija pravde nudi teorijski rigoroznu odbranu najhumanije nade liberalizma: demokratske države blagostanja koja uspeva da očuva kapitalizam i istovremeno ga drži pod kontrolom.

Kritičarima sa levice Rolsova teorija se često činila nedovoljno radikalnom kritikom društvenih nepravdi. Pravedno društvo izvedeno iz Rolsovog čuvenog misaonog eksperimenta – u kojem racionalne osobe u „prvobitnom položaju“ dizajniraju društveni ugovor bez znanja o mestu koje će zauzimati u društvu koje stvaraju – u velikoj meri odražava temeljne društvene, političke i pravosudne institucije SAD. Rolsov osnovni teorijski pristup bio je opasno blizu mogućnosti da opravda postojeći poredak čineći ga prividno neizbežnim proizvodom konsenzualnog rezonovanja – bacajući senku pre nego svetlost na mogućnosti politike.

U knjizi Džon Rols: suzdržani socijalista Vilijem Edmundson iznosi odbranu Rolsove filozofije s leva, fokusirajući se na najzrelije i najradikalnije tekstove ovog filozofa. Do trenutka kada je objavio svoje poslednje delo, knjigu pod nazivom Pravda kao pravičnost, Rols je zaključio da je kapitalizam inkompatibilan sa političkom jednakošću i pravičnom jednakošću mogućnosti koju zahteva pravda. Rols je zamislio dve vrste režima s onu stranu kapitalizma u kojima bi mogao biti ostvaren ideal pravednosti: „liberalno-demokratski socijalizam“ i ono što je nazvao „sistemom demokratski regulisanog vlasništva“. Edmundson tvrdi da nas Rolsova samoproklamovana neutralnost između ova dva sistema navodi na pogrešan trag i da njegova zrela teorija sistematski favorizuje socijalizam. Po Edmundsonu, činjenica da je Rols odbio da do kraja razvije svoj rudimentarni argument u korist socijalizma čini ga „suzdržanim socijalistom“.

Edmundson, međutim, nije ni najmanje suzdržan, ni u svojoj podršci socijalizmu, niti u pohvalama koje upućuje Rolsu. Svoju koncepciju demokratskog socijalizma Edmundson vidi kao izvod iz Rolsove teorije i dodaje da ova teorija, bolje od bilo kog drugog teorijskog okvira, „obezbeđuje zajednički jezik kojim se ljudi iskreno zainteresovani za ostvarenje pravde mogu međusobno sporazumeti“.

Edundson iznosi jak argument u korist „socijalističkog konstitucionalizma“, koji zaslužuje da bude uključen u savremene debate na levici. Pa ipak, Rolsova suzdržanost govori više nego što Edmundson želi da prizna – i ukazuje na ograničeni značaj Rolsove političke filozofije za socijalističku politiku.

Pravda kao pravičnost

Rols nije težio tome da u Teoriji pravde razreši bilo koju dnevnopolitičku debatu. Njegove ambicije su bile dublje od toga. On se nadao da će razvijajući teoriju pravde koja se zasniva na osnovnim moralnim intuicijama, kao i na racionalnom interesu, doprineti javnom „osećaju za pravdu“ koji smešta ogorčene sukobe u kontekst ugovornih principa. Ako bismo mogli da se složimo oko toga šta znači „pravda“, naši sukobi oko politike i ekonomije bar bi se mogli odvijati na zajedničkom terenu. Umesto da pričamo mimo jedni drugih, mogli bismo da se fokusiramo na nešto što se tiče svih nas: šta znači živeti u pravednom društvu.

Rols je objasnio svoju teoriju (koju je nazvao „pravda kao pravičnost“) suprotstavljajući je utilitarizmu (gledištu po kojem bi društvo trebalo da obezbedi „najveću sreću najvećeg broja ljudi“). Utilitarizam, smatrao je on, nije u stanju da ponudi odgovarajuću teoriju individualnih prava, niti da objasni značaj javnog dobra. Utilitarizam se uvek može pozvati na veće dobro koje preteže nad poštovanjem fundamentalnih prava i sloboda, a maksimizacija prosečne koristi nema ništa da kaže o onome što dugujemo onima koji se nalaze u najgorem položaju, čija se situacija može pogoršati čak iako opšta korist raste.

Ove brige stoje u osnovi Rolsova dva principa pravde:

1) Svaka osoba treba da ima jednako pravo na najobuhvatniji potpuni sistem jednakih osnovnih sloboda, koji je u skladu sa sličnim sistemom slobode za sve.

2) Društvene i ekonomske nejednakosti treba da su uređene tako da budu oboje: a) od najveće dobiti onima u najnepovoljnijem položaju… i b) da se odnose na javne službe i položaje za sve pod uslovima nepristrasne jednakosti mogućnosti.

Osnovne slobode garantovane prvim principom uključuju pravo glasa i pravo na obavljanje javne službe; slobodu govora, okupljanja i savesti; zaštitu od arbitrarnog hapšenja i privođenja, kao i pravo na „posedovanje lične svojine“. Drugo pravilo reguliše raspodelu jednom kada su obezbeđena prethodno navedena prava, a budući da se ne može smatrati da bilo koji građanin ima koristi od uređenja koje ne ispunjava njegove osnovne potrebe, mnogi tvrde da ovo pravilo garantuje izvesni socijalni minimum.

Budući da je Rols pre želeo da pruži smernice za političku debatu nego njeno razrešenje, njegova teorija ostavlja prostora za socijalizam. On je spekulisao da bi neka vrsta „tržišnog socijalizma“ u kombinaciji sa liberalno-demokratskim institucijama mogla ostvariti pravdu kao pravičnost (za razliku od jednopartijskog, sovjetskog modela socijalizma).

Pa ipak, činilo se da njegovi osnovni principi prećutno favorizuju kapitalizam. Smatrajući prvi princip osnovnijim od drugog, Rols je postavio „ličnu“ imovinu iznad zahteva za raspodelom. Iako je tvrdio da je ovakav poredak kompatibilan sa egalitarnom raspodelom bogatstva i mogućnosti, on je ipak eksplicitno tvrdio da se društveni ugovor mora zasnivati na individualnim pravima, a ne na zajedničkom dobru. Umesto na socijalističkoj nadi u zajedničko izobilje, njegov drugi princip zasnivao se na ekonomskom rastu kao na „plimi koja podiže sve čamce“, iz čega je sledilo da su nejednakosti legitimne ukoliko popravljaju izglede onih koji se nalaze u najgorem položaju.

Kada je razmatrao moguće ekonomske posledice svoje teorije, Rolsa je više zanimalo kako bi se ona mogla primeniti na „pravilno organizovanu demokratsku državu koja dozvoljava privatno vlasništvo nad kapitalom i prirodnim resursima“. Kapitalizam bi, po njemu, mogao biti pravedan ako bi porezi, prenosi sredstava i javna dobra održavali jednakost mogućnosti i ojačali političku demokratiju.

„Pravda kao pravičnost“ je možda flertovala sa socijalizmom, ali nije bilo teško uvideti zašto su je mnogi smatrali odbranom kapitalizma države blagostanja.

Ponovno razmatranje kapitalizma

Kada je Rols pisao Teoriju pravde, nakon zakonodavnih uspeha pokreta za građanska prava i na vrhuncu posleratnog ekonomskog buma, on se nadao da liberalna demokratija napreduje putem pravde i jednakosti. Ali do sredine 90-ih on je počeo da brine da je liberalna demokratija u opadanju. Edmundson citira jednog od Rolsovih bivših studenata, filozofa Džošuu Koena: „Rolsova nada je bila poljuljana stanjem u svetu. On se razočarao.“

Dok su drugi liberali slavili kraj istorije, Rols je bio uznemiren činjenicom da privatno finansiranje izbora omogućava organizovanom kapitalu da dominira političkim procesom. Političke slobode – poput kandidovanja za političke funkcije, upražnjavanja slobode govora i okupljanja kako bi se uticalo na zakonodavstvo, kao i glasanja na fer izborima – možda su bile formalno garantovane svima, ali ako je moć kapitala višestruko prevazilazila moć običnih građana u odlučivanju o političkim ishodima, ova prava nisu posedovala „pravičnu vrednost“ za sve građane. Po Edmundsonu, imperativ garantovanja pravične vrednosti političkih sloboda svim građanima predstavljao je glavni motiv Rolsovog zaokreta ka socijalizmu.

U Pravdi kao pravičnosti, Rols je naglasio jedan odranije postojeći aspekt svoje opšte teorije, koji je sada nazvao „centralnom organizujućom idejom“: ideju društva kao pravičnog sistema društvene saradnje. Dok je Milton Fridmen društvo shvatao kao „nešto slično igri ili lutriji u kojoj svako svojevoljno učestvuje u nadi da će dobiti glavnu nagradu“, Rols je društvo video kao kooperativni poduhvat koji bi trebalo da koristi svim učesnicima. Za Rolsa, društvena saradnja funkcioniše u kombinaciji sa pravednim pravnim poretkom, koji se opet oslanja na demokratsku državu u kojoj svi građani imaju pravičnu šansu da učestvuju u odlučivanju. Ali ako bogati dominiraju političkim sistemom, rezultat je klasna dominacija pre nego demokratski suverenitet – potčinjavanje naređenjima pre nego saradnja u skladu sa pravilima.

Nekoliko decenija ranije, Rols je smatrao da bi kapitalizam kakav se praktikuje u državama blagostanja mogao bar približno ostvariti njegov ideal pravednog društva. Nakon štete koju je nanela Reganova revolucija, on je zaključio da to ipak nije slučaj.

U tekstovima iz svoje zrele faze, Rols je tvrdio da je osnovna mana kapitalizma u državama blagostanja u tome što ovaj „dopušta malobrojnoj klasi da poseduje skoro apsolutan monopol nad sredstvima za proizvodnju“. Ova kontrola omogućava manjini da „ustanovi sistem zakona i imovine koji garantuje njen dominantni položaj, ne samo u politici, već i u ekonomiji“. Iako je posvećnost raspodeli bila znak „izvesne brige“ za jednakost mogućnosti, činjenica da je kapitalizam države blagostanja dopuštao koncentraciju moći koja razjeda demokratiju pokazivala je da ona ne samo da nije u stanju da zaštiti političke slobode, već i da „odbacuje njihovu pravičnu vrednost“.

Na kraju svoje karijere, tvrdi Edmundson, Rols je postao socijalista.

Lib-dem socijalizam i demokratski regulisano vlasništvo

Rols je ipak ostao dvosmislen. U Pravdi kao pravičnosti on je pisao da se pravda može ostvariti i u „liberalno-demokratskom socijalizmu“ i u „sistemu demokratski regulisanog vlasništva“. Dobar deo Edmundsonove knjige posvećen je traženju odgovora na pitanje kako je Rols mogao da ponudi jasniju ocenu ova dva režima.

Osnovna distinkcija između njih zasniva se na tipovima vlasništva koji bi bili dopušteni njihovim ustavima (radi se o izuzetno specifičnoj distinkciji, jer ova dva sistema dele značajne sličnosti). U oba slučaja cilj je obezbediti pravičnu vrednost političkih prava i jednakih mogućnosti – ne sme se dopustiti postojanje privilegovane klase koja bi ekonomsku moć pretočila u političku dominaciju. I jedan i drugi sistem garantuju politička prava i vladavinu zakona, ohrabruju živu javnu sferu i garantuju fer izbore.

U slučaju socijalizma, javno vlasništvo nad najvažnijim sredstvima za proizvodnju garantuje svim građanima suvlasnički status nad resursima neophodnim za ravnopravno učešće u društvenoj saradnji, kao njihovo ustavno pravo. U Edmundsonovom tumačenju u ova sredstva spadaju banke i finansijski sektor, saobraćaj, osiguranje i neke od najznačajnijih privrednih grana (mada konkretne granice ove kategorije ostaju nejasne). „Ključna zamisao“, piše Edmundson, „sastoji se u sledećem: sredstva za proizvodnju su sredstva koja, ukoliko ne pripadaju svima, omogućavaju odnose dominacije i potčinjavanja između onih koji poseduju i onih koji ne poseduju, i između onih koji ubiru rente i onih koji moraju da ih plaćaju“. Šta se odigrava ispod „komandnih visova“ liberalno-socijalističkog režima već je manje jasno, iako i Rols i Edmundson nagoveštavaju tržišnu konkurenciju među firmama u radničkom vlasništvu.

Kako stvari stoje sa „sistemom demokratski regulisanog vlasništva“? Po Rolsovom gledištu, firme u radničkom vlasništvu i javno vlasništvo su takođe mogući u ovom sistemu, ali za razliku od socijalizma, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju je „dopušteno“. Ipak, Rols i sistem demokratski regulisanog vlasništva vidi kao alternativu kapitalizmu – dok je kapitalizam zasnovan na privatnom vlasništvu, sistem demokratski regulisanog vlasništva „dopušta“ privatno vlasništvo nad krupnim kapitalom jedino ako ono može biti široko raspodeljeno. Nasuprot opsežnom javnom vlasništvu i visokoj dekomodifikaciji (socijalnim uslugama osobođenim stega tržišta), sistem demokratski regulisanog vlasništva naglašava „obrazovanje i obuku različite vrste“, „osnovni nivo zdravstvene nege obezbeđene za sve“, upotrebu poreza kako bi se ograničila nejednakost unutar i između generacija i antimonopolsku regulativu koja garantuje „široku raspodelu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju“.

Budući da Rols nije isključio socijalističke elemente iz sistema demokratski regulisanog vlasništva, niti pak privatno vlasništvo iz demokratskog socijalizma, Edmundson tvrdi da se razlika među njima zasniva na jednom vrlo suptilnom detalju: od toga da li najznačajnija sredstva za proizvodnju uvek moraju biti kandidati za privatno vlasništvo, ili bi trebalo ustavom zabraniti privatizaciju sredstava za proizvodnju. Socijalistička opcija bi priznala da je demokratija inkompatibilna sa mogućnošću da privatni građani poseduju najznačajnija sredstva koja su neophodna svima za učestvovanje u društvenoj saradnji.

Ova distinkcija je korisna za Edmundsonov argument i dopušta mu da istraži ubedljive rolsovske razloge za favorizovanje javnog vlasništva: zajedničko vlasništvo nad esencijalnim sredstvima za proizvodnju predstavlja izraz uzajamnosti i na bolji način neguje stabilnost nego sporovi o tome da li svako od nas ima dovoljno veliki privatni udeo. Edmundson prenosi značajne praktične debate na teren viših zakonitosti. To mu pomaže ne samo da ignoriše nezgodna pitanja, već i čini socijalizam pitanjem ustavne debate pre nego praktične borbe.

Umesto ustavne teorije, pitanje izbora između demokratskog socijalizma i sistema demokratski regulisanog vlasništva izgleda da zahteva ono što je Rols često nazivao „političkom sociologijom“: kada tržišta mogu biti ukroćena u interesu pravde i demokratije, a kada ih treba zameniti nečim drugim? Koja sredstva treba staviti pod kolektivnu kontrolu da bi se predupredila tendencija liberalne demokratije ka klasnoj dominaciji? I možda najbitnije od svega, koje vrste strategija i kolektivne akcije mogu dovesti do radikalne društvene promene?

Ustavne prepreke

Edmundson je u pravu što se fokusira na ustav kao na poprište političke borbe, ali je moguće da on ustavne sporove ipak ne stavlja u odgovarajuće strateške parametre.

U ustavu SAD zaštita prava kapitalista ograničava demokratska prava radnika i ugrožava jednaku slobodu za sve. Sredstva za proizvodnju su (uglavnom) zaštićena ustavom kao privatna imovina i njihovo eventualno podruštvljavanje uslovljeno je takozvanom „klauzulom o preuzimanju“ kojazahteva kompenzacije za privatne vlasnike i time ih pretvara u moćne kreditore. Konačno, odluke Vrhovnog suda u vezi sa finansiranjem kampanja čine skoro nezakonitim svaki pokušaj osiguravanja pravične vrednosti demokratskih sloboda u Rolsovom smislu, jer se ograničavanje finansiranja kampanja vidi kao potencijalna pretnja po slobodu govora i podložno je obaranju na ustavnoj kontroli.

Kako se boriti protiv nedemokratskog ustava? Edmundsonov apel da se sredstva za proizvodnju „utemelje u ustav“ može biti ispunjen samo kao posledica transformativne društvene promene. I iako je Edmundson svestan problema političke volje, on malo pažnje posvećuje pitanju kako bi se ovaj program dramatične ustavne reforme zapravo mogao sprovesti.

Naravno, mogli bismo reći da su kolektivno delanje i politička strategija izvan opsega Rolsove teorije i Edmundsonove reartikulacije ove teorije. Politička filozofija se bavi višim zakonom ustavnih argumenata, a instrumentalna pitanja prepušta drugim oblastima. Ali baš kao i pitanja opsega i značenja tržišta kao oblika razmene dobara, i pitanja o osnaživanju kolektivnog delanja moraju biti u samom srcu socijalističke filozofije. U najgorem slučaju, ustavni fokus, tako drag Rolsu i Edmundsonu, preti da razdvoji kolektivna sredstva od ciljeva, potčinjavajući političko delanje vrlo specifičnim i ograničenim vrstama aktivnosti: onima kojima se bave advokati, intelektualci i političari.

Ove alatke nisu same po sebi problematične i mogu biti neophodan deo svakog ozbiljnog napretka u pravcu socijalizma. Ali srce socijalističke političke flozofije mora biti osnaživanje radnika i potlačenih. Zato su socijalizmu potrebniji narodni tribuni nego pravnici.

Rolsova suzdržanost

Ako je Rols uistinu bio socijalista, zašto je bio toliko suzdržan?

Edmundsonov najubedljiviji argument potiče iz Rolsove koncepcije pluralizma. Rols se nadao da će njegova teorija pravde pomoći pregovaranju u uslovima društvenog pluralizma, koji je on video kao tendenciju različitih ljudi da imaju različite poglede na svet i koji je smatrao osnovnom činjenicom heterogenih, modernih društava. Za mnoge socijaliste socijalizam nije bio samo teorija pravednog ustavnog poretka, već i ono što Rols naziva „sveobuhvatnom doktrinom“: moralna vizija društvenog napretka – čovečanstvo koje uči da hoda uspravno.

Rols se nikada nije osećao lagodno sa socijalizmom ove vrste, jer je on težio spajanju državne moći sa građanskom religijom koja bi se u pluralističkom društvu mogla nametnuti samo silom. Po Rolsu, svaki ostvarivi socijalizam morao bi da uči iz iskustva liberalne tradicije o tome kako se pregovara u uslovima pluralizma i morao bi odlučno da odbaci ovakvu vezu između države i ideologije.

Međutim, Rolsova suzdržanost verovatno potiče i iz lekcije koju je naučio od Hegela. U Pravdi i pravičnosti Rols je tvrdio da je jedan od ciljeva filozofije da nas pomiri sa našim svetom – ili kako bi to Hegel rekao: „Kada racionalno gledamo na svet i svet racionalno gleda na nas“. Za Rolsa, ovo je značilo ne samo da prihvatamo da su se naše institucije razvile racionalno, već bi to trebalo da nas ohrabri da „prihvatimo i potvrdimo naš društveni svet u pozitivnom smislu, a ne samo da se pomirimo s njim“. Ista fraza inspirisala je i Marksovu kritiku utopijskog socijalizma. Da bismo promenili svet nije dovoljno samo apstraktno zamisliti bolju budućnost, već moramo prepoznati i kako kontradikcije našeg društva stvaraju prilike za emancipaciju.

Prihvatanje sveta kakav je danas predstavlja preduslov delanja, ali njegovo potvrđivanje otupljuje iskustvo nepravde izazvano svetom u kojem većina nas ne učestvuje u izobilju koje stvaramo. Ako Rolsova suzdržanost onemogućava ideologiju u obliku nametnute sveobuhvatne doktrine, ona je ipak održiva u drugom obliku: u obliku ideologije našeg „sekularnog sveštenstva“.

Autor je student na doktorskim studijama iz političkih teorija na univerzitetu Kornel.

Ed Quish, Jacobin, 22.08.2018.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 04.10.2018.