14.3.2013.godine, na svijet je došao jedan veliki borac od svega 770 grama rođen u 26 nedelji trudnoće (25+3), koji je svojim glasnim plačem svima dokazao da može dalje u život, a svojim roditeljima dao nadu i hrabrost da zajedno s njim prebrode sve nedaće koje su ih snašle.
Nekoliko dana po rođenju njegova gramaža je iznosila oko 630 grama, postepeno se povećavala, smanjivala, varirala i kalirala. Nevjerovatno koliko počneš grame doživljavati kao nešto toliko bitno i važno, ali sa sedmicama počneš shvatati da nije sve ni u gramima, nažalost.
Počneš da shvataš da je značajnije da on ostane u borbi za preživljavanje, jer mnogo kriza je bilo, većih i manjih, stresnih i manje stresnih, one što znamo i one što ne znamo. Sve ovo što nam se dešavalo tih mjeseci je bilo kao po filmskom scenariju, nestvarno, ali moraš da odigraš ulogu. Nijedan dan koji je osvanuo nismo znali šta nas očekuje, naučili smo da se ne smijemo predugo radovati ni predugo tugovati, ali zabrinutost je bila stalno pristutna.
Dan je bio kao godina, ali naučite da budete strpljivi. Svakog jutra mjenjale su se dijagnoze i mišljenja. „Stanje je nepromenjeno, čekamo, ali stabilno je". Ova rečenica je tako bila bolna, a tako smo je često čuli. Bila sam kivna na sve one koji su je izricali, molila sam potajno da mi kažu nešto utješno. Ali sada znam, nisu smjeli. Jer nažalost, smrt je bila svuda oko nas.
Nakon 74 dana boravka, čula sam riječi koje i danas pamtim "majko, u srijedu idete kući sa svojim borcem". Sjećam se da su tada svi moji pokreti i riječi bili van kontrole, sve što mi je doktorica rekla, ja kroz maglu pamtim, samo te njene riječi još i dan danas odzvanjaju.
Dana, 30.5.2013. sa 1890 grama stigli smo tati i bratu. Viktor se borio i pobijedio za život.
Danas je on posebno veselo, radoznalo i pametno petogodišnje biće.
Ovim putem, koristim priliku da prenesem svakoj mami koja se suoči sa ovakvim izazovom, da je od velike koristi razgovor sa ženama čije su bebe prijevremeno rođene.
Na osnovu svog iskustva, posebno ističem težinu svakog rodjendana. Ta posebna mješavina veselja i tuge, koja me uvijek slomi i nametne gorak ukus u ustima. Prevladaju sjećanja na dane iščekanja, tuge.
Hrabrost, strpljenje, razumjevanje i samokontrola.
Navela sam četiri sposobnosti ili vrline koje jednostavno morate primjenjivati ukoliko se nađete u ovakvoj ili sličnoj situaciji. Sada, kada je prošlo više od pet godine od naše najveće životne bitke, brige i muke, slobodno mogu da kažem sa su nas ove 4 riječi održale i spasile. Svakodnevno posmatrajući roditelje koji se nalaze na početku agonije, prepoznajem iste one poglede u prazno, nevjericu i tugu, ali vrijeme brzo prolazi i veoma je bitno naći balans.
“Koliko bi očiju trebao imati čovjek da opazi sreću koja ga okružuje?”
William Shakespeare
Jelena Glišić iz Banjaluke, Viktorova majka
U oktobru mjesecu 2016. godine u Banjaluci je osnovano Udruženje roditelja prijevremeno rođene djece u Republici Srpskoj „Mrvice“.
Registraciju Udruženja je inicirala grupa hrabrih mama, koje su do tada razmjenjivale svoja iskustva putem neformalnih druženja i društvenih mreža sa osnovnim motivacionim ciljem podizanja svjesti o prijevremenom rođenju.
Novembar je mjesec u kojem Mrvice obilježavju i podižu svijest o prijevremenom rođenju pod motom “ZA TOPLIJI ZAGRLJAJ”, u kojem će ove godine usmjeriti sve aktivnosti ka pronalaženju društveno odgovornih preduzeća, sa molbom za finansijsku pomoć koju će usmjeriti na kupovinu toplih krevetića sa termoregulacijom za neonatološka odjeljenja koja se brinu o našim bebama.
Više informacija možete naci na FB stranici Udruženja.
