Ovim riječima svoju životnu priču započinje Boriša Trninić.Ovo ime vam vjerovatno ne znači ništa, ali suza iz oka počeće se resiti negdje oko desetog reda ovog teksta, da bi kapnula negdje na sredini ispovijesti.
Svašta smo vidjeli, na svašta oguglali, ali ova životna priča ima tragedija za njih 10.Život ga šamarao od malih noguBoriša ima 35 godina, prepun ljekarski karton, 2001. godine je ostao bez majke, dve godine kasnije bez oca, potom bez bake, koju je dokrajčila smrt djece, dede, a onda i- strica.2008.godine ostaje sam na svijetuI Boriša 2008. godine zvanično ostaje- sam na svijetu. I to kao bolešljiv mladić, s oboljenjima, koje “vuče” još od rođenja. Prvo je sve počelo sa umanjenim lučenjem hormona rasta, da bi se nastavilo poremećajima nadbubrežne i štitne žlijezde.Pođimo od početka. Još u djetinjstvu Boriši je život pokazao zube i oduzeo porodicu i zdravlje.
“Imao sam lijepo djetinjstvo do tih ratnih dešavanja, kada sam izbjegao sa roditeljima iz Novog Sarajeva i došli smo u Banjaluku. Rat nikom lako nije pao, pa ni meni. Otac mi je bio diplomirani pravnik, majka profesor matematike, lijepo smo živjeli, međutim moji zdravstveni problemi su nas odveli u Srbiju, gdje smo tražili adekvatnu njegu za mene. Četiri godine smo putovali i stanovali kao podstanari po Srbiji i liječili me od poremećaja rasta.”
Majku uzeo karcinom- otac se ubio
Majku mu je uzeo karcinom štitne, iako je redovno išla na kontrole doktori ga nisu na vrijeme ustanovili, pa je čekajući operaciju umrla. Dvije godine nakon gubitka, dok su ispred zgrade pripremali ogrev za zimu, ništa nije slutilo na još jednu tragediju.
“Još ni majku nisam stigao oplakati, a ostajem bez oca. Rekao je da ide u stan po čašu vode i skočio je sa zgrade. Otac nije mogao podnijeti smrt majke.”
Ostaje sa bakom, ali nedugo nakon toga i ona umire od, kako Boriša sam kaže, iscrpljenosti od života
“Ne znam ni sam kako sam to podnosio, bio sam konfuzan i u adolescentnim godinama. Nisam bio izgrađena ličnost, samo pamtim konfuziju. Najljepša sjećanja imam jedino na vriieme prije rata sa roditeljima, ali u osmoj godini i početkom rata moje djetinjstvo se završava.”
Kao mali imao je želju da završi likovnu akademiju
“Majka je primijetila da volim slikarstvo i da imam talenat, pa je radila sa mnom na tome. Ipak nakon njene smrti, nikad više nisam uzeo kist u ruke. Ne mogu.”
Ipak, kroz razgovor nam otkriva da ne gubi nadu u bolje sutra i da vjeruje da je sve tako moralo biti, a zašto valjda će, kaže, vremenom saznati.
“Sve se dešava sa nekim razlogom. Volio bih samo da poručim ukoliko ima neki posao, gdje ću biti prijavljen, bio bih zahvalan da imam mogućnost da radim. Ne očekujem ni od kog ništa, niko mi nije ništa dužan. Došao sam u situaciju da imam 35 godina i nemam posao, ali zato ne krivim nikog. Završio sam Tehnološku školu, smjer muški frizer, ali tim se nikad nisam bavio. Radio sam sve i svašta od prodavca novina do posla pizza- majstora. Ni na jednom radnom mjestu gdje sam bio nisam imao uslove, prijavu, pravo na bolovanja, ni zakonski minimalac. Radio sam na uglavnom na procenat. Mogu sve normalno raditi, ne predstavlja mi ništa problem, osim što mi je fizički rad sa velikim opterećenjem zabranjen. Najviše bih volio raditi kao noćni čuvar, to sam i radio u dva navrata, dok su te firme postojale.”
Ponudite mu posao ako ste u mogućnosti
Pa eto, vi koji ovo pročitate, ako imate opciju da Boriši ponudite posao noćnog čuvara, javite redakciji Portala na našu e-mail adresu ili broj telefona, kako bi pomogli ovom mladiću.A ako niste u mogućnosti da pomognete vi, podijelite na Facebook-u jer možda neko od vaših prijatelja treba noćnog čuvara.
Banjaluka.com / Autor: Željka Pavlović
