Irski ekonomista David McWilliams drži nam prvu lekciju iz pank ekonomije, objašnjavajući evropsku ekonomsku krizu u 10 minuta. McWilliams na vrlo jednostavan i slikovit način tumači kompleksnu prirodu tekuće krize.
Kako objasniti tekuću dužničku krizu u Evropi? Do sada je prljava mala tajna bila da je rješenje za svaki dug koji je napravio pojedinac ili institucija bio da se račun ispostavi ljudima koji nisu imali nikakvog učešća u zaduživanju.
Politička Evropa je pretvorena iz demokratije u bankokratiju. Ekonomska politika se gotovo isključivo vodi u interesu banaka. Stajući na stranu banaka, vlade igraju opasnu igru i sve više se otuđuju od običnih građana. Zbog toga se evropske elite plaše bilo kakvog razgovora o referendumu. Zbog čega bi pitali ljude da glasaju o nečemu što bi ih moglo ugroziti. U prvih deset godina evra, ogromne sume novca su se kretale po cijeloj Eurozoni, zbog čega su banke pogrešno pomislile da nepostojanje rizika od promjena odnosa valuta znači nepostojanje rizika uopšte. Ali kako su samo pogriješili! Sada vlade duguju novac drugim vladama, države duguju novac drugim državama, koji nikada neće moći vratiti.
Postoje samo dva izlaza iz svake dužničke krize: ili iscijedite dužnika ili mu oprostite dug i idete dalje. A pošto su najveći dužnici među državama, kao što su Grčka, Španija, Irska, Portugal, većinom katoličke zemlje, razmotrimo ovu situaciju iz kvazi-religijske ili kulturološke perspektive. Katolički način nošenja sa krivicom ili sa dugom je taj da se ispovijedite, kažete da vam je žao, pokajete se, dobijete finansijski ekvivalent kazni od pet Zdravo Marija i jednog Očenaša. Na kraju vam se sve oprosti i idete dalje. Banke koje su posudile novac snose gubitke, kako i treba, jer tako funkcioniše kapitalizam. To je nešto što se naziva zajednička odgovornost, a to znači da su i davalac i primalac pozajmice odgovorni.
Naravno, možemo uraditi i suprotno. Možemo ići protestantskim putem, gdje je grešnik onaj koji uzima pozajmicu, a ne onaj koji je daje, pa je dužnik osuđen na vječnu ekonomsku patnju i prokletstvo dugogodišnje štednje. Kada razmislite o tome, to baš i nije Max Weberov protestantizam, više je Karl Marksov, nego Weberov. Ali Marksov je samo za bogataše, jer kada stvari idu dobro, banke sebi isplaćuju cijelo bogatstvo, a kada stvari krenu po zlu, ne ispaštaju oni zbog svojih grešaka, nego Vi. Za “debele mačke” vrijedi pravilo “ako je pismo, ja sam pobijedio, ako je glava, ti si izgubio”.
Ali šta je sa samim državama? Zbog način na koji ekonomija funkcioniše, postoji problem u vezi sa štednjom. Naime, štednja bi trebalo da riješi dužničku krizu, ali štednja neće omogućiti dužniku da vrati dug, jer ako ga iscijedite, desiće se upravo suprotno. Irska već tri godine sprovodi mjere štednje, a situacija se pogoršava. Slično je i sa Grčkom. Neko veoma pametan je jednom rekao, ne mogu se sjetiti da li je to bio Ajnštajn ili Roy Keane (irski fudbaler, prim. prev.), da je definicija gluposti kada uporno radite jedno te isto, a očekujete drugačije rezultate.
Upravo to radi Evropa. Što imamo više mjera štednje, to je manji rast. Što je manji rast, to su manji prihodi od poreza. Posljedica toga je da ne možete vratiti prvobitni dug jer ne ubirete porez. To vam je kao da dužnika stavite u zatvor (kao u viktorijanskoj Engleskoj) zbog toga što je u dugovima, ali pošto je u zatvoru, ne može vratiti dug, jer ne može raditi. Tako da su svi na gubitku.
Ove godine, evropski lideri će se sastati u Briselu da bi odobrili najnovije rješenje za dužničku krizu koje su predložile Francuska i Njemačka. Najnovija mjera je da se proglasi nezakonitim da država posuđuje novac za vrijeme recesije. Svako ko se imalo razumije u ekonomiju zna da je recesija dio plime i oseke u ekonomiji. Ali Njemačkoj se ne sviđaju plima i oseka, pa ih želi proglasiti nezakonitim. Ali šta znači proglasiti nešto nezakonitim? To ne znači da će ta pojava nestati. Npr. možete proglasiti srčano oboljenje nezakonitim, ali to neće učiniti da ono nestane. Suština problema je da su ga oni pogrešno dijagnostifikovali. Irska je bila zvono za uzbunu, jer ono što se desilo u Irskoj prije tri godine, dešava se sada širom Evrope.
Dobar način razmišljanja o ovome je da pomislite na Vudi Alena. On je neurotičan, zabrinut, ne zna šta dalje da radi. To se dešava u ekonomiji kada se pokvari bilans uspjeha. Ljudi su prestrašeni, ne troše, a što manje troše, i ljudi oko njih manje troše i ekonomija odjednom krene nizbrdicom. Posljedica toga je još gori bilans uspjeha, a ne bolji. Jer svi znamo da je bilans uspjeha bolji kad se dugovanja smanjuju, a ne kad rastu. U ovakvoj situaciji, u vudialenovskoj recesiji, ljudi ne troše, već štede. Ali ako ljudi štede i niko ne troši, kako održati makar i skroman nivo aktivnosti u ekonomiji? Neko mora trošiti, a ako vlada ne troši, ko hoće?
Problem sa njemačkom idejom jeste što oni žele da natjeraju sve vlade da prestanu trošiti, zbog čega će ekonomija doživjeti kolaps. Njemačka i Francuska i elite predstavljaju ovu ideju kao fiskalnu uniju. Ali to nije ni blizu fiskalnoj uniji! Fiskalna unija kakvu su oni zamislili zapravo kažnjava zemlje koje su u nevolji, umjesto da učini ono što bi trebalo, a to je da im pomogne kada su u nevolji. To je osvetnička ludačka košulja stavljena kako bi pomogli bankama, a ne državama.
Uporedite ovo sa pravom fiskalnom unijom - američkom fiskalnom unijom. Prije mnogo godina, krajem osamdesetih, radio sam kao perač suđa u Bostonu. Boston je prolazio kroz period procvata, a zatim je doživio ekonomski slom. Automatski, nezaposleni građani Bostona su plaćali manje poreze američkoj vladi, a dobijali veći budžet od američke vlade. Tako funkcioniše prava fiskalna unija - u boljim vremenima bogata područja više plaćaju, ali u teškim vremenima više dobijaju. To olakšava ekonomski ciklus i regije koje zahvati depresija imaju šansu za oporavak.
Da je Boston bio u fiskalnoj uniji za kakvu se zalažu Francuska i Njemačka, bio bi kažnjen, a ne izbavljen, a depresija koja je uslijedila nakon ekonomskog rasta, trajala bi godinama. Ne bi došlo do brzog oporavka, u kojem mu je pomogao ostatak Amerike. Njemačko rješenje će samo donijeti još više recesija na periferiji Evrope. Zbog toga će se novac slijevati u Njemačku, a ne iz Njemačke, jer se rizik od nemogućnosti vraćanja duga na periferiji povećava, pa će vremenom veći dio Evrope početi da liči na Grčku, teturajući na ivici.
Dok novac ide u Njemačku, prihodi od njemačkih obveznica se smanjuju. Grčka neće vratiti dug, što će dati drugima dozvolu da urade isto. To će imati domino efekat širom Evrope, jer će Evropljani reći - kad može Grčke, možemo i mi. Da li je čudno što je cijena zlata sada stabilna, što se prihodi od njemačkih obveznica smanjuju, a evro slabi u odnosu na dolar ?Ono što se dešava jeste da Francuska i Njemačka silom nameću svoj stav u ekonomijama onih na periferiji. U pokušaju da spasu evro, Francuska i Njemačka zapravo uništavaju Evropsku Uniju. Ovo će potrajati neko vrijeme, ali će na kraju ljudi reći dosta. Nemojte reći da niste bili upozoreni!
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
Pogledajte video
