Udruženje samohranih roditelja “Ponos” iz Banjaluke zastupa prava socijalno ugroženih jednoroditeljskih porodica. Potrebna im je pomoć u hrani, odjeći, obući, igračkama, školskom materijalu, lijekovima i ogrevu. Udruženje je nevladina, neprofitna, volonterska organizacija u koju su uključene samohrane majke i samohrani očevi sa svojom djecom. Ove porodice su većinom ispod praga siromaštva, a djeca su psihosocijalno, pa i najgrublje biološki ugrožena.Iz udruženja apeluju da im je svaka, pa i najmanja donacija značajna i da će ona biti korisno upotrijebljena.
Udruženje su formirali entuzijasti svjesni teškog društvenog i ekonomskog položaja jednoroditeljskih porodica u našem društvu, a njihovo djelovanje u početku se uglavnom svodilo na humanitarne aktivnosti, koje i danas čine značajan dio aktivnosti udruženja. No, kako je udruženje raslo i razvijalo se, njihov fokus se postepeno usmjerio i na zastupanje prava i interesa velike, a većim dijelom i socijalno ugrožene populacije jednoroditeljskih porodica. Ciljevi im nisu samo kreiranje i jačanje socijalne mreže solidarnosti i podrške, nego i zastupanje interesa djece iz jednoroditeljskih porodica, lobiranje za ostvarenje prava u zajednici i pred institucijama, osnaživanje samostalnog roditelja u njegovoj roditeljskoj odgovornosti, garantovanje prava njihovoj djeci na životni standard i odgovarajuće uslove za bio-psiho-socijalni razvoj, koje sva djeca deklarativno uživaju po ustavu i zakonu.
U udruženju se nalazi 2015 porodica, što su podaci za Banjaluku i Prijedor, a u tim porodicama ima oko 5000 djece. Od ovog broja, 150 porodica su socijalno ugrožene, bez mogućnosti da zadovolje osnovne potrebe, a nih 50 nalazi se ispod linije siromaštva, na ivici, tačnije, ispod ivice gladi.
Kad govorimo o položaju samohranih roditelja i jednoroditeljskih porodica kod nas, Dijana Sajić, socijalni radnik i stručni savjetnik – projekt-koordinator u Udruženju građana “Ponos” rekla je da one žive zaboravljene i potisnute na margini društva, pod pritiskom moralizatorske osude, do eksplicitne diskriminacije.
“Žive u začaranom krugu – većina bez posla, bez prihoda, u grčevitoj borbi za puko preživljavanje. Neukost i socijalna isključenost često samohrane roditelje sprečava da iskoriste i one dostupne resurse i usluge. Na primjer, nemaju znanja i informacija ni o dostupnim rješenjima i tu je uloga ovakvih udruženja. Usluge koje ne pružaju institucije često se mogu nadomjestiti u nevladinom sektoru i to je upravo tematika radionica ekonomskog i psihosocijalnog osnaživanja koje provodimo u aktuelnom projektu sa HCA. Ako roditelj nema načina da izdržava porodicu od svog rada, nužno je upućen na razne forme pomoći, što je opterećenje za društvo. Tu je uloga fonda za izdržavanje djece, koji bi garantovao djeci izdržavanje od oba roditelja, ali ono samo po sebi, ni uz druge povlastice, nije dovoljno za sve potrebe porodice, i to je taj začarani krug“, objasnila je Sajićeva za BUKU.
(Humanitarna aukcija, prodaja igračaka i poklonjenih stvari, više informacija na facebook profilu udruženja)
Članovi ovih porodica suočavaju se sa mnogim problemima, a prvi i najveći problem, koji se čini nerješiv, jeste siromaštvo velikog broja porodica. Od ovog problema ne vide se drugi problemi, prije svega psihosocijalne potrebe djece i roditelja, kao što su potreba za psihosocijalnom podrškom i osnaženjem, jer postoji prethodna traumatizacija i sadašnji rizici koji utiču na kvalitet roditeljstva i moguće posljedice po pravilan razvoj djece.
“Ovim porodicama najpotrebnija je hrana, jer 50-ak porodica je najgrublje, biološki ugroženo, majke raspolažu sa 35-100 KM dječijeg dodatka, što znači potpunu oslonjenost na pomoć sa strane. 150 porodica se može smatrati ozbiljno socijalno ugroženim. Dalje, potrebna je odjeća, obuća, zdravstvena njega, udžbenici, ogrev, igračke. Mi nemamo nikakvu formalizovanu podršku institucija; nismo proglašeni udruženjem od interesa niti za grad niti za republiku; nismo uspjeli ostvariti čak ni radni prostor. To dovoljno govori o svijesti kod institucija o problemu za čije rješavanje se mi zalažemo. Može se reći da odgovorne institucije čak upućuju korisnike čije potrebe ne uspijevaju da zadovolje na nas kao na resurs; što je nefer i nelogično, jer mi nemamo ama baš nikakvu rezervu, sve što podijelimo moramo prvo da prikupimo, što prikupimo skupljamo u predsjednicinoj kući koja je kancelarija, skladište i okupljalište. Institucije su zainteresovane za razvojne i preventivne projekte; a ovdje se radi o zadovoljenju najosnovnijih, bioloških potreba, po čijem se zadovoljenju tek može govoriti o potrebama višeg reda”, rekla je Sajićeva.
Dodala je da su se dešavale sporadične krupnije donacije i da udruženje traži donacije od svih poznatijih firmi i organizacija, ali da se ne mogu baš pohvaliti odzivom. Sajićeva je napomenula da su im mnoge firme i pojedinci donirali neka materijalna dobra ili usluge koje su im važne za rad, dok im veliki tržni centri povremeno ustupaju prostor za humanitarne akcije prikupljanja hrane od svojih mušterija.
Kad je riječ o pravima jednoroditeljskih porodica, važno je napomenuti da zasad ne postoji formalno-pravna niti institucionalna regulacija njihovih prava. Sa sadašnjim priznavanjem samohranog roditelja u porodičnom zakonu, što je dostignuće Helsinškog parlamenta građana i zajedničkom inicijativom sa udruženjem “Ponos” za priznavanje jednoroditeljske porodice kao porodice, može se očekivati da u doglednoj budućnosti ova forma porodice i samohrani roditelji počnu uživati prava iz oblasti socijalne i dječije zaštite.
“Postoji inicijativa za ustanovljenje fonda za izdržavanje djece kao i u zemljama okruženja, a postoji i interes nekih društvenih grupa za tu problematiku, ali to je svakako vrlo diskutabilna inicijativa. Ali na primjer pozitivna diskriminacija prilikom zapošljavanja bi bila vrlo efektna i relativno lako izvodljiva praktična podrška da samohrani roditelj bude u stanju da izdržava svoju porodicu od svog rada a da se ne oslanja na razne oblike pomoći i podrške”, napominje Sajićeva.
(Aktivnosti članova udruženja)
Članovi udruženja su trenutno zaokupljeni projektom “Zakonsko, ekonomsko i psihosocijalno osnaživanje samohranih roditelja u RS”, a u okviru ovog projekta radi se paralelno na lobiranju za zakonske formulacije prava i određene institucionalne usluge olakšice uz ekonomsko i psihosocijalno osnaživanje putem edukativnih radionica i radionica podrške.
Dijana Miljatović, portparol i menadžer humanitarnih aktivnosti u Udruženju “Ponos” takođe je naglasila da je nezaposlenost jedan od najvećih problema sa koji se susreću članovi udruženja.
“Onima koji su nezaposleni treba pomoći da nađu posao, a ukoliko je nemoguće doći do zaposlenja, tim porodicama je potrebno obezbijediti hranu i novac za najosnovnije potrebe, jer na taj način mogu sačuvati makar minumum dostojanstva. Navešću primjer jedne članice udruženja koja je sposobna žena i bori se na različitim stranama. Ona je davno izgubila posao, nema ni alimentacije niti prima ikakvu pomoć, jer se smatra radno sposobnom. Međutim, do posla ona ne može doći, niko ju ne želi zaposliti iako se javlja na sve oglase. Ispričala nam je da je nedavno srela prijateljicu iz djetinjstva kojoj se potužila kako joj je i da u džepu ima samo 2 KM i da ne vidi izlaz iz situacije u kojoj se nalazi. Prijateljica joj je, ne posudila, nego dala 10 eura, jer ni ona nema više. Žena koja je dobila novac se onda rasplakala, iako godinama nije ni suzu pustila, jednostavno se nešto slomilo u njoj, jer nikad ranije nije primala milostinju, a sad se našla u situaciji da to mora uraditi. To je jedna od svakodnevnih situacija sa kojima se neke porodice susreću”, ispričala je Miljatovićeva za BUKU.
U toku je akcija za pomoć majci sa šestomjesečnom bebom, koja apeluje:
“Molim sve ljude koji mogu da pomognu. Majka sam šestomjesečne bebe. Živjela sam u vanbračnoj zajednici tri godine. Nakon tri godine moj život se preokrenuo i sve je krenulo nizbrdo. Živim u stanu koji mi je dat na korištenje i trenutno sam bez primanja, a iz zdravstvenih razloga morala sam napustiti posao koji sam radila i sad sam u potrazi za zaposlenjem. Kad sam se obratila Udruženju za samohrane roditelje nikad se nisam osjećala bjednije, jer nikad nisam bila u situaciji da mi treba pomoć. Stalno sam bila ta koja je mogla da pomogne, ali za kratak period sve se preokrenulo. Pomoć mi je prijeko potrebna u vidu hrane i higijene. Hvala unaprijed”.
Svi oni koji bi htjeli pomoći udruženju “Ponos” i onima kojima je pomoć zaista najpotrebnija mogu im se javiti na e mail [email protected], a raspoloživi telefon je 065/300-608. Na njihovom facebook profilu su informacije o radu udruženja kao i broj žiro računa.
