I sve ono što je trebalo naučiti kasnije teško je ulazilo u glave koje su samo znale narediti nogama da šutnu loptu među vratnice ili preko mreže. Naravno da to nije malo.
Nogometaši su u zlatu plaćeni kad se dobro služe nogama. Koga briga za školu? One su za šepave. Nisu samo nogometaši ono što u svijetu predstavlja Hrvatsku u najboljem svjetlu.
Tu su i tenisači. Jedina je razlika što oni loptu udaraju rukama. Koliko sva ta tijela znače našoj novoj vlasti pokazuje odluka da im se da mirovina veća od one koju primaju ljudi bez ruku i nogu koje su ostavili u borbi za hrvatsku kocku na hrvatskoj guzici.
Ne bi naša vlast to učinila da isto nije učinila Srbija. Ako mogu Srbi koji su, zna se, izgubili rat, zašto ne bismo mi koji smo ostvarili san star nekoliko milijuna godina?
Doduše, Srbi penzije daju i umjetnicima ali Hrvatska nema umjetnika. Mi smo nogati i rukati i time se ponosimo. Umjetnost? Obrazovanje? Pamet? A di su tu kockice? Zato, tko jebe pametne dok ima Šukera i Ivaniševića.
Ivanišević je ovih dana za jedan britanski list izjavio kako bi se tenisačice morale manje plaćati od tenisača jer igraju kraće a i nisu toliko atraktivne koliko je to Nosač Kockaste Maramice.
Šuker je pak, kad je postao prvi čovjek nogometa u Hrvata, rekao:”Nikad više u Čatež, to nije ni domoljubno ni logično. Pripremat ćemo se u našoj zemlji.”
Kocka Nogata ne kuži da to što je iz sebe izbacila tko zna na koji otvor nije baš “domoljubno”. Što bi se dogodilo kad bi ovih vrućih dana stotine tisuća turista jednostavno odlučile da će ostati doma a u Republiku Kocku neka krenu samo uglati?
Da li su ova jadna tijela vrijedna komentara? Nisu. Ponašaju se kao dijete u onom zločestom vicu. Tata pokušava retardiranom sinu objasniti koliko su dva i dva. Sin najprije kaže jedan, pa dva, pa šest, pa, oduševljeno, devet.
Izbezumljeni otac tresne šakom po stolu i zaurla:”Koliko su dva i dva!” Sin odgovara:”Tata, netko kuca.” Da, nije pristojno rugati se ljudima sa posebnim potrebama.
Siročići. Zašto ih političari, ako sami nemaju sa tatom problema, kad se uključe kamere i mikrofoni, ne sakriju u podrum?
Svi mi koji ne trčimo za loptom znamo da nitko ne kuca. Zato smo jako, jako žalosni kad Šuker i Ivanišević gledaju prema vratima dok njihov tata lupa po stolu.
