Iako žalopojke nad stanjem i sudbinom države Bosne i Hercegovine u svakodnevnom razgovoru nisu nimalo nove, aktuelne tematike variraju. Pokazuje se, međutim, neizostavnim komentirati i „prežvakivati“ političku krizu koja neprekinuto egzistira od općih izbora 2010. godine, pri čemu joj se još uvijek ne nazire jasan kraj. Okrivili građani BiH brojne malverzacije i lošu upravu prethodnih vlasti za eskalaciju te krize, ili pak okrivili inertnost, korumpiranost i nesposobnost trenutnih vladajućih struktura, nameće se pitanje na koje se daju raznovrsni odgovori: da li birati i koga birati na predstojećim općinskim izborima, ili pak relativno skorim općim izborima?
Nesporno je, a na to upućuje glasno javno mnijenje, da je najveća opoziciona stranka do 2010. godine iznevjerila očekivanja, iako su mnogi u nju položili najiskrenije nade i poklonili joj povjerenje smatrajući da će njena izborna pobjeda rezultirati unapređenjem cjelokupnog stanja u državi i konačnim napuštanjem naizgled permanentne stagnacije. Ostavljajući po strani navedenu partiju, za koju glasine o ishodima provedenih internih anketa te rastuće ogorčenje govore da je izgubila i povjerenje i neiskorišteni postizborni momentum, građani su suočeni sa ozbiljnim dilemama o budućim političkim opcijama kojima bi se na lokalnim razinama eventualno mogao dati glas. Zaključci primjetni u svagdanjem dijalogu upućuju na to da alternativnih opcija naprosto nema, da ne postoji stranka koja zaslužuje ili koja pak posjeduje dovoljno političkog kapitala da bi mogla postići ono što se nekad očekivalo od Socijaldemokratske partije. Raste uvjerenje da bi najmudriji izbor prosječnog građanina predstavljala izborna apstinencija kao privid najuzvišenijeg oblika biračkog protesta i najveće „kazne“ koju birač može izreći državnom aparatu.
Bosanskohercegovački građanin, dakle, odlučuje naći utočište upravo u onoj permanentnoj stagnaciji, u onom statusu quo koji državu BiH osuđuje na odsustvo ma kakvog prosperiteta.
Nepobitna je primamljivost takvog postupanja. Ono otvara građaninu puteve ka tome da i dalje glasno manifestira ogorčenje, da kritizira, sudi i lamentira, da neprestano izražava žaljenje nad tim kako politička scena ne nudi apsolutno ništa, da se ufa u to kako upravo nečinjenjem, uskraćivanjem korištenja aktivnog biračkog prava samom sebi, najbolje doprinosi dobrobiti države i sopstvenog potomstva. Ne glasati – znači ne biti odgovoran. Ne glasati – znači ne poduprijeti političku mafiju, državničku konstelaciju odnosa u kojoj su „svi isti“, i u kojoj svi učesnici djeluju u vlastitom interesu, umjesto da prevashodno vode brigu o zajedničkim interesima državljana. Nebrojena su opravdanja koja se mogu iznaći za apstiniranje. Nijedno od njih ne mijenja činjenicu da je odlučnost građana u tome da ne čine ništa, umjesto da se posvete aktivnom i ispravnom djelovanju, samouništavajuća. Ta krivo usmjerena odlučnost vodi ka krajnjem srozavanju, i to ne srozavanju ideje države ( jer je ona u najmanju ruku dvojbena), nego vizije kakvog-takvog boljitka šire populacije koji bi u BiH eventualno mogao zamijeniti arenu unutar koje se kontinuirano sukobljavaju lični, nacionalni, religijski i srodni interesi nauštrb stvarnih potreba zajednice.
Da li je stvarni uzrok takve zaslijepljenosti, takve neuviđavnosti spram zajednice koja daje građaninu prava i obaveze, uistinu manjak iskrene želje da se doprinese općoj dobrobiti?
Nažalost, nije; nažalost, jer bi takva sebičnost, imanentna balkanskom karakteru protkanom slabostima, mogla doista poslužiti i kao opravdanje. Stari se pas teško uči novim trikovima, staro se drvo lomi, a ne ispravlja, i nešto što se odvajkada gnijezdilo u kolektivnoj svijesti ne može biti izolirano i hirurški odstranjeno. Problem ipak počiva u tome što građanin Bosne i Hercegovine ne zna, ne uviđa, nije upoznat, nije informiran, lijen je da prodre u srž problematike, nevoljko poseže za sredstvima putem kojih bi eventualno mogao produbiti znanje, dosegnuti spoznaju i steći sposobnost koju bi mogao iskoristiti da stvori ispravne stavove o političkom životu u svojoj državi. Odgađanjem da stekne potrebna znanja i oblikuje ispravne stavove, građanin BiH onemogućava evoluiranje izbornih procesa od grozničave bitke za lične interese državnika ka natjecanju u što uspješnijem udovoljavanju stvarnim potrebama naroda u BiH.
Građanin Bosne i Hercegovine nesvjestan je moći koja počiva u sticanju opsežnijeg znanja i produbljivanju interesa za to što politika može ponuditi zajednici. Prisutan je problem iskrivljene svijesti o značaju političkog života i o tome kakve prednosti nudi demokratija onima koji su spremni participirati, a ne samo biti revnosni kritičari ili nijemi posmatrači. Ekonomskoj znanosti nije strano to da potražnja daleko češće diktira ponudu nego što ponuda uvjetuje tražnju; loši državnici nisu posljedica nekog tajanstvenog društvenog procesa koji ih proizvodi sua sponte, nego proizilaze iz neartikulirane potražnje od strane građana. Oni ili ne znaju šta traže, ili pak nisu dovoljno educirani o tome šta zapravo trebaju tražiti i kakva očekivanja trebaju razviti da bi sukladno njima birali.
Elementarno neznanje povod je tome da su građani pri biranju skloni rukovoditi se kriterijima koji znače malo ili nimalo, bili to nacionalna pripadnost, klerofašistička retorika i mjesto rođenja, ili pak govori bez supstance i bez stvarnog rješenja koje govore je laicima teško prozrijeti ili ih analizirati. Relativno je blizak primjer izborne pobjede Harisa Silajdžića, koju su mu priskrbile pompezne najave o ukidanju Republike Srpske i zamjene Aneks IV Dejtonskog sporazuma novim ustavom koji će u potpunosti odražavati vrijednosti na kojima počiva i koje zagovara Evropska Unija. Građani koji su umjeli čuti, a ne samo slušati, mogli su nedvosmisleno zaključiti da je riječ o demagoškim potezima za koje politička realnost nije pružala nikakvog osnova ni stoga što Stranka za BiH zbog broja osvojenih glasova nije ni izbliza mogla manipulirati zakonodavnim procesima, ali ni stoga što sama funkcija na koju je Haris Silajdžić izabran nije imala ovlasti putem kojih bi najave mogle biti i ostvarene. Građani BiH, poneseni prividnom težinom riječi i vizijama svojevrsnog patriotskog Eldorada, nisu bili upućeni; njihova neupućenost odlično je iskorištena da na mjesto člana Predsjedništva BiH dovede mediokriteta zamotanog u plašt Mesije.
Sve navedeno jezovita je životna istina i minijatura postratnih prilika u Bosni i Hercegovini koje se ne razlikuju od minulih razdoblja tijekom kojih je feudalizam bio u punom jeku. Nije srednji vijek bio mračan zato što ulice nisu bile osvijetljene fenjerima, dvorane svijećama, a riznice bogatih sjajem dukata otetih lakovjernima; ne, srednji je vijek bio mračar jer mase nisu znale čitati, nisu znale pisati, nisu znale razumjeti. Današnje, bosanskohercegovačke mase znaju čitati, i znaju pisati, ali ne znaju slušati, ne znaju prozrijeti, ne znaju razumjeti. Da li smo, i da li možemo, odmaći u neznanju? Da li možemo, i kuda možemo, stupati u mraku? Svojstveno je slijepcu da nikada nije siguran da li mu se pod sljedećim korakom proteže tvrda zemlja ili rupa iz koje nema izlaza. Da bismo progledali, moramo znati. Dok ne znamo, izgubljeni smo. Dok smo izgubljeni, glavinjamo i pravimo loše izbore proistekle iz tvrdog uvjerenja da pravimo ispravne.
“A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”
Ali sram našoj gluposti.
