<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Paul Krugman: Mittove sive zone

ANALIZA

Nekada davno, bogataš po imenu Romni kandidovao se za predsednika. Mogao je da tvrdi, uglavnom s pravom, da je pošteno zaradio novac, kao i da je stvorio dosta dobrih radnih mesta za mnoge Amerikance.

14. juli 2012, 12:00

Međutim, javnost je, razumljivo, htela da zna i kako se toliko obogatio i šta je uradio sa svojim novcem; izašao joj je u susret, objavivši obimne podatke o svojoj finansijskoj istoriji.

Ali to je bilo pre 44 godine. A razlika između Džordža Romnija i njegovog sina Mita – razlika i u poslovnim karijerama i u spremnosti da otkriju svoje finansijske aktivnosti – dramatično ilustruje koliko se Amerika promenila.

Trenutno se diže velika galama oko istraživačke reportaže u časopisu Vanity Fair, koja otkriva „sive zone“ u finansijama mlađeg Romnija. Više o tome malo kasnije. Da prvo kažemo nešto o tome šta je značilo obogatiti se u Americi Džordža Romnija, i kako to izgleda u poređenju sa današnjom situacijom.

Čime se Džordž Romni bavio? Odgovor je jasan: vodio je automobilsku kompaniju, American Motors. I vodio ju je dobro: u vreme kad je Velika trojka [Ford, General Motors i Chrysler, prev.] još uvek bila fiksirana na velika vozila, a ignorisala rastući uvoz, Romni se uspešno preorijentisao na male automobile, što je obnovilo uspeh ove kompanije, da ne pominjemo da je sačuvalo radna mesta mnogih američkih radnika.

Pored toga, tako se i lično obogatio. To znamo jer je, u predizbornoj kampanji, objavio poreske izveštaje, ne za jednu, ne za dve, nego za dvanaest godina, uz objašnjenje da bi pokazatelji za samo jednu godinu mogli da budu varljivi. Iz tih izveštaja videli smo da je tokom svoje najuspešnije godine, 1960, zaradio preko 660.000 dolara – što je otprilike, korigovano za inflaciju, današnjih 5 miliona.

Ovi izveštaji otkrivaju i da je plaćao veliki porez, 36 procenata svog prihoda 1960, 37 procenata tokom celog perioda. Delimično zato što je, po rečima jednog tadašnjeg reportera, „retko zloupotrebljavao rupe u zakonu da izbegne svoje poreske obaveze“. Ali i zato što su porezi za bogate pedesetih i šezdesetih godina bili mnogo viši nego danas. U stvari, ako uračunamo i indirektne efekte poreza na korporativni profit, porezi za najbogatije bili su otprilike dvaput veći od sadašnjih.

Da se sada vratimo na mlađeg Romnija, koji je zaradio još više para tokom svoje poslovne karijere u firmi Bain Capital. Za razliku od svog oca, g. Romni se nije obogatio proizvodeći stvari koje ljudi žele da kupe; obogatio se na finansijskom inženjeringu koji je, u mnogim slučajevima, osiromašio radnike, a u nekim slučajevima doveo firme do bankrota.

A postoji i još jedna razlika: Džordž Romni je otvoreno i iskreno govorio o tome šta je uradio sa svojim bogatstvom, dok je Mit Romni uglavnom krio svoje finansijske poslove. Jednom je, uz mnogo gunđanja, objavio poreski izveštaj za jednu godinu i procenu za narednu, pokazujući da je platio porez po zaprepašćujuće niskoj stopi. Ali kako Vanity Fair ističe, još uvek ne znamo skoro ništa o njegovim investicijama, od kojih neke deluju vrlo misteriozno.

Pogledajmo to ovako: da li smo ikada ranije imali ozbiljnog predsedničkog kandidata sa multimilionskim računom u švajcarskoj banci, i sa desetinama miliona dolara investiranim na Kajmanskim ostrvima, čuvenom poreskom utočištu?

A tu je i njegov individualni penzioni račun. Individualni penzioni računi su navodno poreski povoljna opcija za srednju klasu, sa godišnjim doprinosima ograničenim na nekoliko hiljada dolara godišnje. Međutim, g. Romni nekim čudom na računu ima između 20 miliona i 101 milion dolara.

Postoje legitimni načini kako je ovo moglo da se desi, kao što ima potencijalno legitimnih razloga za držanje ogromnog novca u stranim poreskim utočištima. Ali ne znamo da li se ovi legitimni razlozi mogu primeniti u slučaju g. Romnija – budući da je odbio da objavi bilo kakve detalje o stanju svojih finansija. Ovo odbijanje ukazuje na to da on i njegovi savetnici smatraju da birači ne bi bili oduševljeni kada bi saznali istinu o njegovim investicijama.

I upravo zato birači imaju pravo da znaju istinu. Izbori se, na kraju, delimično svode i na karakter kandidata – a šta čovek radi sa svojim novcem svakako je dobar pokazatelj njegovog karaktera.

Još jedna stvar: ako se uopšte može reći da g. Romni ima konkretan politički plan, deo tog plana je smanjenje stope poreza za najbogatije – stope koja je, kao što sam rekao, već otprilike upola manja od one iz vremena njegovog oca. Valjda čovek koji propagira takvu politiku ima posebnu obavezu da objasni biračima kakvu će on ličnu korist imati od mera koje zagovara.

Međutim, očigledno je da g. Romni tako nešto ne želi da uradi. A ukoliko ne otkrije istinu o svojim investicijama, možemo samo da pretpostavimo da krije nešto što bi mu nanelo ozbiljnu štetu.

Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika




The New York Times