Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de la Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Barraca s kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću pozorišta je prikazivao djela španske klasike i provodio je ideju o društvenoj ulozi pozorišta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Vizaru u Granadi, 19 avgusta 1936. fašistički vojnici su ga ulovili i izveli napolje, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Francova vlada je pokušala uništit spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena je bilo zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama španskog građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Strahujem stalno
od suva lišća
i od livada
kad pada rosa.
Idem da spavam;
ne preneš li me,
srcem ću biti
kraj tebe skončan.
Šta iz daljine
to ječi? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!
Stavih ti nisku
alema zore.
Što ostavljaš me
sred puta toga?
Udaljiš li se,
tužice tića,
i vina neće dati loza.
Šta iz daljine
to ječi? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!
Da l ikad znade,
sfingo od snega,
koliko silno
tih praskozorja
voleo bih te,
kad pljušti kiša
i s grana ruše
gnezda se trošna.
Šta iz daljine
to ječi? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!
