<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ko gradi grad

GRAD

Ako grad, bar u teoriji, odražava potrebe svih koji u njemu žive, i ako su gradske vizure stvorene isprepletanim i autorefleksivnim delovanjem njegovih žitelja, onda to u doba „neoliberalne stvarnosti“ može važiti samo za one mikrosredine i relacije koje se ne protežu dalje od dobrosusedskih odnosa. Pravo na grad, kao kolektivno pravo građana, pada u ruke privatnih interesa i domaćih i stranih investitora-urbanista, sve više razdvajajući grad od onih koji u njemu žive.

11. august 2012, 12:00

“Grad je čovekov najkonzistentniji i u celini najuspešniji pokušaj da svet u kojem živi preobrazi prema svojim željama. No, ako je grad svet koji je čovek stvorio, to je i svet u kojem je od tad osuđen živeti. Tako je čovek, indirektno i bez jasnog shvatanja prirode svoga posla, gradeći grad iznova stvorio sebe.“

Robert Park, sociolog urbanizma.


Ako grad, bar u teoriji, odražava potrebe svih koji u njemu žive, i ako su gradske vizure stvorene isprepletanim i autorefleksivnim delovanjem njegovih žitelja, onda to u doba „neoliberalne stvarnosti“ može važiti samo za one mikrosredine i relacije koje se ne protežu dalje od dobrosusedskih odnosa. Pravo na grad, kao kolektivno pravo građana, pada u ruke privatnih interesa i domaćih i stranih investitora-urbanista, sve više razdvajajući grad od onih koji u njemu žive.

Organizatori serije razgovora „Ko gradi grad?“ već tri godine u Beogradu okupljaju ljude iz regiona koji promišljaju ili se aktivno bave razvojem grada, iznalaženjem alternativnih rešenja urbanog razvoja ili se  organizuju u akcijama kojima pozivaju na odgovornost institucije koje zanemaruju interese grada pred interesima krupnog kapitala.

Iako je teško i nezahvalno rangirati ih, predstavićemo samo neke od inicjativa koje su, bez obzira na konačan ishod, svojim delovanjem ukazale na neophodnost postojanja grada po meri građana, grada do koga se dolazi aktivizmom, a ne nasleđem.

Privatni interesi, javna šteta

Revoltirani odlukama gradske vlasti, čijom je saglasnošću omogućeno “zatvaranje” pešačke zone u samom centru Zagreba i pretvoreno u parking prostor novoizgrađenog tržnog centra “Cvjetni”, pojedinci I nevladine organizacije pod imenom „Pravo na grad“, artikulisali su svoj bunt u kampanji “Ne damo Varšavsku”. Borba koja je trajala više od četiri godine i mobilisala hiljade građana, arhitekata, stručnjaka I organizacija, postal je simbol građanskog otpora prema vlasti koja ne deluje u javnom interesu.

Govoreći o taktičkim mrežama i platformama saradnje u procesu konfrontacije, jedan od inicijatora pokreta, Teodor Celakoski, ukazao je da je postojanje snažne namere važno koliko i društvena relevantnost plana, što znači da cilj mora biti postavljen na političkom nivou. Jedini ispravan stav je, kako kaže, „mi hoćemo postići nešto”, a ne „mi propagiramo nešto”.

Na istim osnovama, protiv neplanskog, “investitorskog urbanizma”, prašina se podigla i povodom izmene detaljnog urbanističkog plana na primeru fabrike „Beko“, u samom centru Beograda i rubu Kalemegdanskog pojasa. Odlukom grada, tiho i bez pompe, ovaj prostor se „proglasio“ podesnim za izgradnju elitnog ugostiteljsko-poslovnog centra, što bi nepopravljivo narušilo vizuru najpoznatijeg beogradskog spomenika kulture. Pozivi stručne javnosti i građana na netransparentnost i nelogičnosti ni u ovom slučaju nisu doveli do rezultata. Doduše,  glas oko „Beka“ se širio veoma stidljivo, na gotovo individualnoj osnovi,  preko pojedinih medija i u intimi okruglih stolova, dok o organizovanoj akciji i sistematskom otporu nije bilo ni reči.

Kasarna je za vojsku


Za razliku od suseda u Puli, lokalni pokušaj preuzimanja novosadske kasarne koji je pokrenula „Inicijativa za Društveni centar“ neslavno se završila u januaru, nakon samo dva meseca postojanja, izbacivanjem aktivista iz zaposednutih prostorija vojnog kompleksa „Dr Arčibald Rajs“. Međutim, iako lišena fizičkog prostora , inicijativa nastavlja da deluje, realizujući svoj program u ad hoc objektima, na gradskim trgovima i ulicama. Kasarna i dalje „zvrji“ prazna, ali je tamo nekim „hipicima“ jasno stavljeno do znanja ko je gazda.

Gradski majstor, heroj ulica


On je verovatno najaktivniji žitelj Beograda. Noćna mora za državne službe. On je student pejzažne arhitekture koji je za četiri godine podneo preko 650 prijava, žalbi i predloga gradskim institucijama, opominjući na neispravnu rasvetu, „džombe“ na putu, porušene žardinjere i manjak drveća tamo gde bi trebalo da ih bude. Zahvaljujući njemu, u Beogradu je posađeno petsto sadnica, deo biciklističke staze je renoviran, dok je problem gradskog saobraćaja preuzeo u sopstvene ruke. Sa merdevinama u jednoj, i nalepnicama sa brojevima autobusa u drugoj ruci, obišao je ceo grad i obeležio sva stajališta sa nedostajućim noćnim linijama. Kao rezultat aktivnosti za vreme letnjeg raspusta, napisao je elaborat na sto strana, u kojem je naveo nedostatke na svim autobuskim stanicama na području Beograda.

Međutim, od 3,500 u elaboratu obrađenih stajališta, do sada je sanirano samo oko dvesta, ali to ipak predstavlja veliki uspeh. On je istinski heroj grada i dokaz da za konkretne i značajne promene u gradu (često) nisu potrebne hiljade ljudi, već entuzijazam, vizija i cilj jedne osobe. Uostalom, slobodno pitajte i nadležne.

Ako ga već niste prepoznali među ovim redovima, on je Filip Vukša , devetnaestogodišnjak. U pauzama života, Supermen.

Kroz grad, planski

Gradskom infrastrukturom, izgledom i razvojem Beograda, a naročito funkcionisanjem gradskog saobraćaja, već sedam godina bavi se ekipa okupljena oko internet platforme Beobild. Na Beobildu se zainteresovani mogu obavestiti ili izložiti saznanja o gotovo svim prostornim, urbanističkim ili saobraćajnim pitanjima u Beogradu. Na Forumu se diskutuje i o raznim predlozima za unapređenje života u gradu, na osnovu kojih gradskim vlastima mogu da se upute konkretni zahtevi.

Možda najznačajniji produkt Beobilda je da služi kao platforma za lansiranje i artikulisanje inovativnih ideja, poput grupe „Imamo plan.“

Ako ste nekad pokušali nekog posetioca Beograda da usmerite gradskim prevozom na određeno mesto, verovatno ste skicirali prevozne linije na papiru ili salveti. Neverovatno, prve mreže gradskog prevoza – Belgrade Maps – ucrtali su i odštampali upravo „planaši“, a „krivci“ su i za nove informativne plakate na najprometnijim gradskim stajalištima. Gradu i Direkciji za javni prevoz više puta je ponuđeno besplatno korišćenje ovih mapa, ali su sve ponude završavale odbijanjem ili odlaganjem.

Grupa je do sada realizovala više značajnih infrastrukturnih projekata namenjenih boljem funkcionisanju gradskog saobraćaja, ali će predlozi poput izmeštanja tramvajskih linija („Slavija bez šina“), ili projekat mape metroa u večitoj izgradnji, verovatno sačekati neka bolja vremena. No, da ipak ima sluha i na drugoj strani, pokazuje i nedavna vest da je Grad prihvatio predlog ove grupe za uvođenje vremenske prevozne karte, koja omogućava putnicima besplatna presedanja na određenom intervalu. Možda je to mali korak, ali će se bar desiti. A onda, što da ne, možda jednog dana i stigne i taj davno obećani metro, samo treba „imati plan.“

Tekst je preuzet sa portala Lice ulice