<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Hermann Hesse: Rat i mir

Književnost

Zacijelo su u pravu oni koji rat nazivaju pravim prirodnim stanjem. Ako je čovjek životinja, on živi kroz borbu, živi na račun drugih, boji se i mrzi druge. Život je dakle rat.

26. juli 2016, 12:00

Što je pak ”mir”, puno je teže definirati. Mir nije niti rajsko prastanje niti forma uređenog života sporazumno postignuta. Mir je nešto što mi ne poznajemo, nešto što samo tražimo i naslućujemo. Mir je jedan ideal. Mir je nešto neizrecivo komplicirano, labilno, ugroženo – dovoljan je dah pa da se razori. Da makar i samo dva čovjeka, koja su upućena jedan na drugog, mogu živjeti jedan s drugim u istinitom miru, to je rjeđe i teže ostvariti nego bilo koji drugi etički ili intelektualni podvig.

Pa ipak je mir, kao i misao i kao želja, kao cilj i kao ideal, već vrlo star. Hiljadama godinama već postoji moćna, za hiljade godina temeljna riječ: ”Ne ubij”. Da je čovjek kadar za takve riječi, za takve goleme zahtjeve, to ga obilježava više no i jedna druga osobina, to ga odvaja od životinje, uočljivo ga odvaja od ”prirode”.

Čovjek, tako osjećamo pri izgovoru tih moćnih riječi, nije životinja, čovjek uopće nije ništa čvrsto, ništa što je postalo i što je završeno (gotovo), ništa što se može dogoditi samo jedanput i što je jednoznačno, nego nešto što je stalno u postajanju, jedan pokušaj, jedno naslućivanje i budućnost, hitac i čežnja prirode prema novim oblicima i mogućnostima.

”Ne ubij!” nije kruta zapovijest jednog poučnog ”altruizma”. Altruizam je nešto što se ne javlja u prirodi. A ”ne ubij!” ne znači: nemoj drugome nanijeti bol! Nego znači: nemoj samome sebi oteti drugoga, nemoj samome sebi nanijeti štetu! Pa taj drugi i nije nikakav stranac, ništa što bi ti bilo daleko, što bi bilo lišeno svih odnosa, nešto što bi živjelo samo za sebe. Sve što postoji na svijetu, ta sve te hiljade ”drugih” za mene postoje samo ukoliko ih ja vidim, ukoliko ih osjećam, ukoliko se nahodim u nekom odnosu s njima. Iz tih odnosa između mene i ostalog svijeta, ”drugih”, jedino se i sastoji moj život.

U svakom slučaju bilo je sasma lažno mišljenje, koje se za vrijeme rata čulo: da je ovaj rat već samim svojim razmjerama, već svojom užasavajućom džinovskom mehanikom primjeren da zastrašivanjem odvrati buduća pokoljenja od rata. Zastrašivanje nije nikakvo odgojno sredstvo. Ko ubija šale radi, tome nikakav rat neće ogaditi ubijanje. Ni uvid u materijalnu štetu, koju rat izaziva, ni najmanje neće pomoći. Jedva svakim stotim svojim dijelom proishode ljudski postupci iz racionalnog prosuđivanja. Čovjek može biti sasma uvjeren u besmislenost onoga što čini pa da to ipak svesrdno čini. Svaki razjareni usplamtjeli čovjek tako i čini.

I baš zato nisam pacifista, kako misle mnogi moji prijatelji i neprijatelji. Ja isto tako malo vjerujem da se svjetski mir može uspostaviti racionalnim putem, putem propovijedi, organizacije i propagande, kao što vjerujem da se kamen mudrosti može otkriti sazivom kongresa kemičara.

Pa odakle će onda jednom možda doći na zemlju istinska miroljubivost? Niti preko zapovijesti ni preko materijalnih iskustava. Ona dolazi, kao i svaki ljudski napredak, preko saznanja. No svako saznanje, ako se pod tim podrazumijeva nešto živo a ne nešto akademsko, ima samo jedan predmet. Njega hiljade hiljadostruko saznaju i na hiljade različitih načina izražavaju, ali on je stalno samo jedna istina. To je saznanje života u nama, u svakome od nas, u meni i tebi, to je saznanje tajne čarolije, skrovitog božanstva koje svako od nas u sebi nosi. To je saznanje naše sposobnosti da se s te najunutarnjije tačke svi parovi suprotnosti svakog časa mogu ukinuti, da se svako bijelo preobrati u crno, da se svako zlo preobrati u – dobro, svaka noć u – dan. Hindus kaže Atman, Kinez kaže Tao, Krist kaže milost.

Gdje je prisutno ovo uzvišeno saznanje (kao kod Krista, kod Bude, kod Platona, kod Lao-cea), prekoračuje se jedna stepenica, iza koje počinju čuda. Tu prestaje svaki rat i svako neprijateljstvo. O tome se može pročitati u Novom zavjetu i u Budinim besjedama, i ko hoće, može se tome podsmjehnuti nazivajući ga baljezganjem, trtljanjem oko ”pounutranjivanja”. Ko to doživi, tome neprijatelj postaje brat, smrt postaje rođenje, poniženje postaje čast, a nesreća postaje usud. Svaka stvar na zemlji pokazuje se kao dvostruka, jednom kao da je od ”od ovoga svijeta” i drugi put kao da ”nije od ovoga svijeta”. ”Ovaj svijet” pak znači ono što je ”izvan nas”. Sve što je izvan nas, može nam postati neprijatelj, opasnost, strah, smrt. S iskustvom da je sve to ”izvanjsko” ne samo predmet našeg opažanja i promatranja, nego istovremeno i tvorevina naše duše, s preobražajem ”izvanjskog” u ”unutrašnje”, ”Svijeta” u ”Ja”, započinje svitanje.

Govorim samorazumljivosti. No kao što je svaki usmrćeni vojnik vječno ponavljanje jedne te iste zablude, to se mora i istina, u hiljadama oblika, vječno i vazda iznova ponavljati.

Hermann Hesse (1918.)

Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika