<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Miljenko Jergović: Snob i strop

KNJIGE

Koliko god kratko trajalo odsustvo od kuće, najteže će biti s knjigama koje će mi na putu usfaliti. To rješavam tako što sa sobom ponesem one koje sam već čitao, i možda samo po jednu novu, pa vrijeme provodim u dobro poznatom tekstu.

13. august 2012, 12:00

Tako sam tih nekoliko dana srpnja i kolovoza, na terasi internet caffea i tapas bara Ancora u Cavtatu, svakodnevno čitao “Veliki vek Dubrovnika”, naraciju srpskoga historičara Radovana Samardžića o dekadentnome sedamnaestom stoljeću Dubrovačke Republike, koju, svaki put ispočetka, čitam već trideset godina, rjeđe u Sarajevu i Zagrebu, ali skoro uvijek kada me prilike nanesu k samome jugu Hrvatske, tamo gdje danas čami ona lijepa pogranična karaula, kamena kulisa nekadašnjega velikog grada. Međutim, bez obzira na svu raskoš Samardžićeve pripovjedačke rečenice, ovoga mi je puta, dok sam sa sigurne razdaljine gledao osunčani Dubrovnik i dok sam, prije toga, uz dvosatno bezobrazno zakašnjenje slijetao Croatia Airlinesom na Čilipe, jedna knjiga fatalno nedostajala. Najviše mi je nedostajala baš tu, u Cavtatu, ispred Ancore, dok mi se s “Velikog veka Dubrovnika” dizao pogled ka motornim brodovima i jedrenjacima usidrenim u portu, i tamnoplavoj i bijeloj njihovih drvenih i plastičnih trupova, nad kojima je, usred podnevne vreline, nebo djelovalo isprano modro, kao na mitološkim pozadinama dekorativnih feski Giovannija Battiste Tiepola.

Zbilja mi je malo kad neka knjiga toliko nedostajala kao “Tiepolova ružičasta”, talijanskoga pisca Roberta Calassa. To žanrovski neodredivo, prozno-esejističko djelo u prijevodu na hrvatski objavila je početkom 2011. naklada Vuković&Runjić. Nekada perspektivan izdavač lijepih i važnih knjiga, nad čijim je svakim izdanjem Boris Runjić bdio kao nad posljednjim u životu, nakon Tiepola se, praktično, i ugasio. Istina, nije se to formalno dogodilo, nitko među zagrebačkom kulturnom elitom nije primijetio da se išta i dogodilo, nego se poznanici i prijatelji prave kako Vuković&Runjić i dalje objavljuju knjige, kao što bi se nad samrtničkim odrom pravili da bolesnik samo što nije ozdravio, ali činjenica jest da se, je li zbog tereta krize ili zbog novonastale nakladničke konjukture, s “Tiepolovom ružičastom” zasad dokončala izdavačke avantura Runjićeva i Milanina. Premda je izbor zaključne knjige, vjerojatno, slučajan, najprigodniji je to gariful na grobu jedne solidne kulturne institucije.

Roberto Calasso intelektualni je i književni snob. Snobovi su stupovi ozbiljne, na tradiciji temeljene, velike literature. U Hrvatskoj ih nema, niti ih je kada bilo, osim ako bi, u vrijeme Jugoslavije, neki slučajno navratio iz Beograda. Calasso je dugogodnišnji nakladnik, odnedavna i predsjednik uprave Adelphi Edizioni. Adelphi je, moćna i raskošna, u značajnoj mjeri snobovska izdavačka kuća. Calasso, kad ne objavljuje tuđe knjige, piše svoje, koje se sve, kao i ova knjiga o Giovanniju Battisti Tiepolu, žanrovski ne daju odrediti. Prije nekoliko godina prevedena je, istina na srpski, i objavljena kod beogradskog Arhipelaga, i njegova knjiga o Kafki, s naslovom “K”. Najavljen je i prijevod knjige o Baudelaireu. Calasso je, na prvu riječ, površnu i krivu, erudit i znalac različitih umjetničkih disciplina i pojava. Ali to bi se moglo reći za svakoga boljeg profesora. On je esejist, ali njegov esejizam je drukčiji, jer ne nastaje iz znanstvenih interesa, niti pisac prerađuje svoje doktorate (ustvari, nemam pojma ima li koji), niti piše da bi zadovoljio fakultetske obaveze, kako to čine ovdašnji nazovi esejisti. Također, njegov tekst ne nastaje kao posljedica pisanja uvodnika za izložbe, po narudžbi časopisa i internetskih portala, ili znanstvenih skupova i okruglih stolova. Knjige Roberto Calasso piše tako što svoj prozni, pripovjedački talent, skupa sa intelektualnim interesima i znanjem, ulaže u jedan posve neortodoksni nefikcionalni tekst. Tako da se “Tiepolova ružičasta” može čitati i kao autobiografska proza, na način na koji čitamo Sebalda, i kao roman o Tiepolu i njegovu vremenu, ali i kao stilski utišan, eruditski esej na temu zanimljivu autoru, koji pritom nema nikakve potrebe ni obaveze očekivati da ona bude zanimljiva ikome drugom.

Giovanni Battista Tiepolo je, zna to svatko tko je redovito ili kampanjski studirao povijest umjetnosti, ili je, dokon, putovao Italijom i išao na sjever, sve do Würzburga, dobar slikar i vješt zanatlija, iz dekadentnih vremena baroka i rokokoa, kada su sa svih strana već prijetile revolucije, a kraljevi i princeze osjećali su da im bride vratovi, glave postaju preteške, i samo što se ne zakotrljaju uz stadionske ovacije bijesnoga puka. Njemu je, tom puku, Tiepolo otkrivao čudesa slikarske perspektive, kojekakvim optičkim iluzijama ga je mamio da mu povjeruje, i nakon nabožnih stoljeća i stroge kršćanske ikonografije omađijao bi ga prizorima antičke mitologije, pojednostavljenom borbom dobra i zla, ljepote i rugobe, tame i svjetla, kao nekakav George Lucas iz vremena rokokoa. Istina, bilo je to u preddemokratsko doba, tako da su Tiepolove slikarije mogla gledati uglavnom bogata gospoda, ali i oni su, zapravo, bili samo puk.

Tiepola se dugo i nije smatralo umjetnikom. Bio je veličanstveni moler, soboslikar za najljepše stropove modernoga doba, čovjek s maštom djeteta, koji je bio u stanju režirati i naslikati sva izmišljena čuda svijeta. Za ozbiljnoga slikara u svome vremenu, a možda i za ozbiljnoga slikara u bilo kom vremenu, Tiepolo je bio presladak. Osim što se njegova dekorativnost morala činiti nepodnošljivom, nakon što su rijeke krvi raznijele sav europski rokoko i nakon što su zavladali građanski stilovi u životu i u slikarstvu, njegova se paleta šarenila poput dječje crtanke ili poput slastičarnice. Calasso to nigdje ne kaže, ali Tiepolo je idealan da ga otkrivaju u vremenima postmoderne.

Nedostajao mi je Calassov Tiepolo u Cavtatu, jer je u ljeto 2012. sve oko mene djelovalo kao motiv s njegovih slika. Jeftini plastični suveniri proizvedeni u Kini i na Tajvanu, kič brodice i jedrenjaci kao iz sedamnaestoga stoljeća, ali s moćnim motorima u utrobi, koji u minutu posrču i progutaju više nafte nego, onomad, saveznički zrakoplovi za svakodnevnih bombardmana bagdadskih bolnica i ubožnica, pa onda konavoske pozlaćene naušnice, zapravo replike konavoskih pozlaćenih naušnica, i mnoštvo hrvatskih zastava, malih i velikih, s onim grbom u sredini, na koji je nevješt vladar nastojao naslagati cjelokupnu povijest svoje zemlje i svake od njezinih povijesnih pokrajina… I sve je tako uzbibano, sve je u polaganom kretanju, kao da će se svakoga trenutka pretile utrobe tog naroda koji je upravo prestao da puši, preliti preko cavtatske rive i kao da će se jedan nepodnošljivo šareni i zabavni raj pretvoriti u pakao revolucije, u slom ideala koji su se činili vječnim, kao što su se vječnom činile sve one velike i male, kraljevske i vlastelinske dinastije, u čiju je slavu Giovanni Battista Tiepolo otkrivao čudo slikarske perspektive. Svakoga će trenutka, u Cavtatu i u Hrvatskoj, svakoga će trenutka u cijeloj Europi započeti velika svečanost sloma, koji će neki nazvati slomom euro zone, propašću liberalne demokracije, ideje multikulturalizma i ljudskih prava, ali bit će to, kao i nekoliko trenutaka nakon što je 1750. u Madridu, daleko od kuće, stalo Tiepolovo srce, slom slatkoga života, propast rokokoa. Samo što je to tada bio slom ljepote kao vrhovnog načela umjetnosti, a sada će nastupiti kao slom potrošačke ugode, tog vrhovnog načela kapitalizma.

“Tiepolova ružičasta” knjiga je sjajno napisana. O njoj se u Hrvatskoj nije stiglo pisati i govoriti. Kako je ovo premalena zemlja za pisce i snobove poput Roberta Calassa, bit će da nema ni profesionalnih čitatelja, kritičara naprimjer, koje bi moglo zanimati to o čemu Calasso piše. Mračno je ovdje, i u tom se mraku sve slabije vide anđeoska plava i Tiepolova ružičasta.

U prijevodu Mate Marasa i Ane Prpić, kao predmet knjiga je načinjena preciznom rukom Borisa Runjića, u tvrdoukoričenoj i broširanoj izvedbi. Vrijedi izdvojiti veće novce za tvrdu verziju, jer se na boljem papiru i ugođenijem prostoru bolje mogu vidjeti i Tiepolove slike, one slatke, ali i one druge, infernalne, iz dva zagonetna, naracijom ispunjena grafička ciklusa: “Capricci” i “Scherzi di fantasia”, na kojima se, čak i u malenim reprodukcijama, osjeti više majstorstvo i genijalnost jednoga najmljena dekoratera, u kratkim stankama koje je imao između dva gospodska plafona.

Tekst je preuzet sa www.jergovic.com