Evo izjave koja je izazvala prilično uznemirenje u Hrvatskoj: “Mislim da smo na licu mjesta trebali strijeljati neke bandite koji su ubijali nedužne ljude.” Kazao je to ministar obrane Ante Kotromanović, u danima kada se na sve strane slavila Oluja i kada su, u tajnosti ili u privatnosti svojih domova, ili u svojim vječnim kanadskim, australskim, srbijanskim progonstvima neki bivši, navodno sasvim ravnopravni, građani Republike Hrvatske, palili svijeće u pomen na svoje pobijene stričeve, babe i djedove. Kotromanović je razbjesnio i domoljube, i zastupnike ljudskih i manjinskih prava. Prve je spopao amok jer smatraju da nitko nema pravo, makar i naknadno, ugrožavati život, čast i sigurnost onim hrvatskim junacima koji su u ljeto 1995. ubijali preostalu srpsku starčad, jer je ozbiljno povjerovala u lažni i lažljivi vrhovnikov apel da ostanu i obećanje da im se neće dogoditi nikakvo zlo, dano u ime hrvatske vlasti i svih građana Hrvatske. Druge, aktiviste ljudskih prava, koji još uvijek u ovoj zemlji djeluju riskirajući ako ne vlastiti život i sigurnost, a ono ulične i uličarske uvrede i progon kojem su izloženi od dijela medija i političara, skandalizirala je Kotromanovićeva ideja da bi se moglo nekoga tako, bez suda i pravde, kao u starozavjetna i u partizanska vremena ubiti, pošto je i on ubijao tako, bez suda i pravde.
O domoljubnom amoku nema previše smisla govoriti, ali porazmislimo malo o onome što kažu Vesna Teršelič i ljudi iz Documente. U načelu, Vesna je u pravu, kao što je u pravu uvijek, kada reagira na nešto što učine i kažu oni – svejedno kako se zovu – koji raspolažu državnim monopolom na sredstva prisile ili pripadaju svejedno kojoj državotvornoj eliti. Strašno je, zaista, kada ministar obrane, pa još vojni veteran i general, pa još i dužnosnik socijaldemokratske, navodno lijeve, oko ljudskih prava skrbne partije, kaže da je nekoga trebalo strijeljati bez ikakvog suda. Nije to strašno zbog onoga što se događalo u prošlosti, jer nema vremeplova koji bi Antu Kotromanovića vratio u kolovoz 1995, da naknadno provede svoju pravdu, nego su njegove riječi, sa stanovišta ljudskopravnog aktivizma, opasne zbog onoga što bi se moglo događati u budućnosti. Naprosto, za vlastito dobro primjereno je uvijek reagirati kada netko, makar sasvim neobavezno, olako i u šali, spomene streljačke strojeve. Tim prije što nas iskustvo uči da neće biti ubijani oni koji su ubijali nevine ljude, nego će biti ubijani oni koji su na to upozoravali. Dakle, jasno govoreći, Kotromanovićeva izjava nije prijetnja ubojicama, nego je prijetnja, eto naprimjer, Vesni Teršelič, Zoranu Pusiću, Dragi Pilselu…
Ali lako je povjerovati i da Ante Kotromanović nije želio izgovoriti ništa što bi se na takav način moglo shvatiti. Možda je u zadnje vrijeme gledao puno filmova, možda je čitao pripovijetku Antonija Isakovića “Crveni šal”, a možda se, naprosto, htio poslužiti metaforom. A metafora je, ako se njome ne znate koristiti ili ako metaforu niste u stanju uskladiti sa značajem vlastitoga društvenog položaja, poput nabijenog pištolja u dječjoj ruci. Kotromanović je morao nastradati već pri pokušaju da išta kaže o postupanju s onima koji su u ljeto 1995, ili bilo kad, s autoritetom hrvatskih vojnih uniformi, ubijali nedužne ljude. Ubila ga je preteška riječ, ubila ga je vlastita metafora, jer je pokušao da izgovori nešto preneseno i načelno. Da je htio biti konkretan, nastradao bi još i gore. Na njegovu žalost, a i na našu, spasio bi se da je šutio. Anti Kotromanoviću je, kao i društvu u cjelini, preostala samo šutnja.
Ali zašto je bivši general, a danas ministar, osjetio potrebu da progovori baš o toj temi? Zato što se bližila godišnjica Oluje, a njega je zapalo da bude ministar obrane? Ili mu se slučajno omaklo? Bit će, ipak, da je Kotromanović, sedamnaest godina nakon konačnoga svršetka rata, kao toliki drugi ljudi, pod pritiskom privatnih sjećanja i uspomena, ohlađen od razloga koji su ga odveli u rat, ali i od politika koje su ga u ratu i nakon njega, poput nemirna mora, bacale s jedne na drugu stranu, počeo razmišljati o onome o čemu Vesna Teršelič ili Zoran Pusić misle već dobrih dvadeset godina. Osim što su “mangupi u našim redovima”, kako bismo odveć ljubazno, s lenjinskom ironijom, mogli nazvati te bezimene ubojice, pobili neke nedužne ljude, oni su nam svoj zločin ostavili u amanet, u nasljedstvo, ugradili su ga u naše osjećaje, u svakodnevicu, u način na koji se ophodimo s bližnjima, u ono što u ovom času mislimo i osjećamo o bilo čemu drugom, o onome što, na prvi pogled, sa zločinima bilo čijim i bilo kakvim nema nikakve veze. Kako im nikada nije suđeno, niti je ikada ijedan od njih ležao u zatvoru jer je u ljeto 1995. ubijao nedužne ljude, a kako su ubijali u ime šire društvene zajednice, njihova su djela solidarno podijeljena na sve građane, kao što se nekada dijelila humanitarna pomoć. Kotromanović je, pretpostavljam iz tog osjećaja, izgovorio tu rečenicu: “Mislim da smo na licu mjesta trebali strijeljati neke bandite koji su ubijali nedužne ljude.”
Ne sviđa mi se to što je rekao, plaši me i uznemirava, a istovremeno su mi razumljivi, pa i bliski, porivi iz kojih je čovjek takvo što mogao reći. Nezrela društva lako će uvijek da izbjegnu taj moralni preokret iz “što su oni učinili nama” u “što smo mi učinili njima”, ali i u takvim društvima, katkad, sazrijevaju ljudi. Sazrijevanje se može artikulirati u nešto poput romana “Derviš i smrt”, ali i u krivu, promašenu, opasnu metaforu.
Tekst je preuzet sa www.jergovic.com
