“Danas se Bosna i Hercegovina - trošna dejtonska, kvazi-kolonijalna kreacija - približava potpunom kolapsu, politička paraliza je sve veća i veća, a ekonomska situacija se pogoršava. Bosanci si ne mogu pomoći, a spasioci iz 90-tih se ne čine previše zainteresirani za to.”, piše John R. Schindler, profesor nacionalne sigurnosti na Koledžu američke ratne mornarice, u svom tekstu “Zaboravljeni neuspjeh u Bosni”, za posljednji broj magazina Nacionalni interes.
Iako međunarodnoj zajednici, “kolonijalnim nad-gospodarima”, priznaje da su, svođenjem teškog naoružanja u BiH na minimum, efektno spriječili izbijanje novog rata, etničke netrpeljivosti nisu otklonjene: “Obećano međuetničko povjerenje nikada nije ponovo uspostavljeno, a neprijateljstvo Srba, Hrvata i Muslimana je jednako duboko kao i prije 20 godina, s obzirom da su nacionalističke ideologije prenete na narednu generaciju.”
Iako “komunističku Bosnu” s početka 90-tih smatra “rajem” naspram “močvare kriminala, korupcije i siromaštva u Bosni pod zapadnim vodstvom”, a za sadašnje stanje krivi kriminalizirane elite i institucionalizirani kiriminal pod nominalnim zapadnim vodstvom, autor donosi vrlo sporan zaključak o srži problema bosanskohercegovačkog društva. Zaključuje da NATO, EU i nevladine organizacije nisu shvatile “jasnu lekciju rata”, a to je da “većina Bosanaca ne želi živjeti među ljudima koji ne pripadaju njihovoj etno-religijskoj grupi”. Schindler, dakle, u svojim analizama nije odmakao dalje od uzdaha čaršijskih filozofa i cinika po kojima je svaka borba uzaludna, jer je “narod” taj koji ne valja, jer je on taj koji “želi” nacionaliste, “hoće” da bude varan, pljačkan i manipulisan, štoviše, radije “pristaje” na to da bude pljačkan i manipulisan od strane “svojih”, što će, u krajnjoj liniji, dovesti do raspada države, ili novog rata.
Ako bismo zdravo za gotovo prihvatili ovakvo rezonovanje, o “rezonovanju” naroda, onda nam ne bi ostalo ništa drugo nego da, barem kada je u pitanju BiH, pristanemo na njegovu “volju” i složimo se da su getoizacija i disolucija najbolja rješenja. To je “volja” više puta iskazana na demokratskim izborima i, na kraju krajeva, zapečaćena “demokratskim” ratom. Ko bi se tome protivio? Međutim, ako procese ne analiziramo površno, već naučno, onda dobijamo posve drugačiju sliku stvarnosti u kojoj živimo, a koja ni u kom slučaju nije tako beznadežno ispunjena zlom i glupošću. Kao što je u svom “Materijalističkom shvatanju istorije” podsjetio Antonio Labriola, “za nas je... neosporan princip da ne određuju oblici svijesti društveno biće, naprotiv, društveno biće određuje oblike svijesti. Ti oblici svijesti, kako ih određuju uslovi života, i sami su istorija. Nije to samo ekonomski kostur, već, ujedno, i sve ono što taj kostur oblači i pokriva, sve do šarolikih odraza mašte.”
Dakle, specifična “svijest”, specifična kolektivna psihologija, jeste posljedica određenih činjeničnih društvenih uslova, koji kroz dominaciju vladajuće klase nad potčinjenom “pretpostavljaju određeni oblik proizvodnje i preraspodjele neposrednih sredstava za život”. “Socijalna psihologija”, piše Labriola, “nije izraz apstraktnog i opšteg procesa takozvanog ljudskog duha. Ona je uvijek specifičan proizvod specifičnih uslova.” U istoriji, pak, upozorava Labriola, uprks bazičnoj ekonomskoj strukturi, nema oblika svijesti koj ne prati i ono što je bazirano na “sujevjerju”, odnosno i ono što je “naivno, nagonsko, nepromišljeno, fantastično” . Drugim riječima, čovjek, pa i narod, nisu fantastične idealističke izmišljotine iz naših glava, već je njihova društvena svijest preduslovljena cijelim nizom društveno-ekonomskih faktora.
Kako je, dakle, moguće da tako ozbiljan analitičar i obavještajac kao Schindler počini tako ozbiljnu grešku? Ako je već pisao o “kolonijalnim gospodarima”, domaćim “kriminalizovanim elitama”, o generaciji odgojenoj u nacionalizmu, devastiranoj ekonomiji i društvu, kako je moguće da je na glavnoj potjernici “narod”, dakle većina, najizloženija ideološkoj propagandi onih koji posjeduju dovoljno sredstava za kreiranje realnosti? Kako je moguće na stub strana pribiti žrtvu, a ne zločinca, uključujući i zločinca nad-gospodara, koji se u svojoj koloniji vodi politikom “što gore-to bolje”? Brian S. Osborne u svome radu “Konstrukcija nacionalnih simboličkih prostora i mjesta” upozorava da ni moderne države ne mogu postojati ni funkcionisati “bez simboličke potpore”.
To znači, piše Osborne, “da se identiteti konstantno rekonstruišu na osnovu trenutačnih potreba i to kroz selektivno opredjeljivanje, manipulacije, čak i kroz maštovito izmišljanje. Prošlost se društveno konstruiše kroz arhive, muzeje, školske programe, spomenike i javne manifestacije. Sve one propagiraju nacionalnu solidarnost, održavaju ljude u stanju ponosa zbog državljanstva koje posjeduju i promoviraju puno učešće u ekonomskom, društvenom i političkom životu.”
Šta ovo zapravo znači? Da narodna “želja”, zapravo, nije “želja” na osnovu predočenih činjenica, već na osnovu zamagljenog interesa identitetskih konstruktora, odnosno klase čiji je interes da reprodukcijom određenog identiteta zadržava svoju vladajuću poziciju? Da li je stoga “želja” naroda BiH da se njihova zemlja raspadne? Da njihova djeca ginu u novoj stihiji nepromišljenosti, nagonskih djelovanja i sujevjerja? Jeste, u istoj mjeri koliko je i “želja” građana SAD da njihova zemlja u “nacionalnom interesu” izvrši invaziju na Irak i Afganistan (uskoro i na Iran) i da njihova djeca konstantno bivaju isporučivana, nazad kući, u mrtvačkim sanducima. Žele li Bošnjak, Srbin i Hrvat disoluciju BiH, ili jednostavno žive u ambijentu kreiranom za disoluciju, u ambijentu u kojem se, kao takvom, socijaliziraju i takvu stvarnost uzimaju zdravo za gotovo?
I sam Herman Göring je, u intervjuu, koji je dao u zatvoru Spandau, čekajući suđenje nacističkim glavešinama u Nürnbergu, priznao da “obični ljudi ne žele rat, bilo u Rusiji, bilo u Engleskoj, pa, dakle, ni u Njemačkoj.” “Pa ipak”, priznao je Göring, “vođe države su te koje određuju politiku, a ljude je uvijek jednostavno povući za sobom, bez obzira da li žive u demokratiji ili fašističkoj diktaturi... Sve što trebate napraviti jeste reći im da su napadnuti i osuditi mirotvorce za manjak patriotizma i dovođenje države u opasnost. Jednako djeluje u svakoj državi.”
Disolucija BiH, dakle, nije “želja” Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ta “želja” se propagira iz interesa koji je posve suprotan njihovom, no oni se toj “želji” prepuštaju, budući da žive u političkoj i ideolškoj stvarnosti kreiranoj od strane “gospodara želja”. No, znači li to da se radi o trajnom stanju, štoviše, “prirodnom stanju”? Ako bismo se vodili takvim zaključivanjima, došli bismo u značajnu kontradikciju sa istorijom, koja je u više navrata pokazala kako se despotski režimi i zlokobne ideologije mrve u prah. Učmala močvara Johna R. Schindlera nije samo parcijalno i potcjenjivačko sagledavanje situacije u BiH, već i negiranje potencijala za promjenu. On, sasvim sigurno, još uvijek spava, ali njegovo buđenje iz komatoznog sna “želja” neće moći proći bez zbacivanja s leđa kompletne košmarne kolonijalno-kompradorske hijerarhije, koju je Schindler, kao čovjek na terenu, vrlo dobro uočio.
[1]http://nationalinterest.org/commentary/forgotten-failure-bosnia-7365
[2] Antonio Labriola, Materijalističko shvatanje istorije, BIGZ Beograd 1976, str. 32-33
[3] Brian S. Osborne, Constructions of National Symbolic Spaces and Places: The State of Place
in Identity, Nations and Nationalism: volume 4, A Global Historical Overview 1989 to Present, ABC-CLIO, Inc., Santa Barbara, California 2008, p. 1343
4 ibid
Tekstovi ovog autora: Sedam zadataka za novu lijevicu u BiH
Perspektive perifernog ,,balinluka"
