<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Walt Whitman: Vlati trave

Dugo smo zajedno živeli, radovali se, milovali; Divno! – a sada rastanak – zbogom, Mašto moja. Pa ipak, da se ne zaletim; Zaista, dugo smo živeli, spavali, pročišćavali se, u stvari se stopili u jedno...

26. mart 2015, 12:00

Samopouzdan, s nadmenim očima, preuzimajući na sebe sva obilježja svoje zemlje, zakoračio je Walt Whitman u književnost, govoreći kao čovjek nesvjestan da je ikad postojalo nešto kao knjiga ili netko kao pisac.

Walt Whitman, o samome sebi, u anonimnom prikazu Vlati trave, objavljenom 1855. u United States Review.

*****

Iz Vlati trave  (odabrane pjesme):

Zbogom, mašto moja

Zbogom, Mašto moja!
Zbogom mili druže, ljubavi mila!
Ja odlazim, ne znam kuda,
Ni kakvoj kobi, ni da li ću te opet videti.
Zbogom dakle, mašto moja.

Još samo jedno – da se osvrnem za trenutak;
Sve sporije, sve slabije otkucava sat u meni,
Odlazak, sumrak, ubrzo staće srčani damar.

Dugo smo zajedno živeli, radovali se,
milovali;
Divno! – a sada rastanak – zbogom, Mašto
moja.

Pa ipak, da se ne zaletim;
Zaista, dugo smo živeli, spavali,
pročišćavali se, u stvari se stopili u
jedno;
Pa tako, umiremo li, zajedno umiremo (jeste,
ostaćemo jedno)
Odlazimo li ikuda, zajedno idemo u susret
onome šta biva,
Možda ćemo bogatiji biti i radosniji, i
nešto naučiti,
Možda me to sada u stvari ti privodiš
istinskim pesmama (ko to zna?)
Možda to ti zapravo otvaraš, okrećeš
bravu smrti – pa onda, konačno,
Zbogom – i zdravo! – Mašto moja.
(preveo Ivan V. Lalić)

Kada sam čitao knjigu
Kada sam čitao knjigu, glasoviti životopis,
rekoh ja: pa zar je to ono što pisac zove čovjekovim životom?
i zar će tako neko pisati moj životopis kada je preminem?
(kao da iko zbilja išta zna o mojem životu,
kada čak i ja sâm često mislim, kako malo ili ništa ne znam o svojem zbiljskom
životu),
Samo malo naznaka, par slabih nejasnih kažiprsta na neodređenom putu
ovdje tražim da otkrijem za svoju nuždu.

U tebi, čitaoče

U tebi, čitaoče, udara život i ponos i ljubav sasvim isto
kao i u meni, i zato tebi posvećujem ove pjesme.
(preveo Tin Ujević)

Pjesma o samom sebi, 6. strofa

najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti;
a kada bi je i bilo, ona vodi naprijed život, a ne stoji
na kraju da ga zaustavi,
te prestaje u času kad se život javi.
Sve ide dalje i vani, ništa se ne gubi,
a umrijeti je nešto drugo nego je čovjek mislio, i to
sretnije.

*****

Veliki je američki pjesnik (ali i novinar i esejist) Walter ‘Walt’ Whitman (1819. – 1892.) vjerovao  da nikakvo čitanje  nikada ne može biti konačno. Zbog toga je neprestano pisao i objavljivao svoju legendarnu knjigu pjesama Vlati trave (Leaves of grass) koja slavi individualizam i demokratiju (kao tipične američke vrijednosti), a čije je prvo izdanje štampao sam i objavio ga – nimalo slučajno – 4. jula  1855. godine.

Dostupno je pdf izdanje tog njegovog slavnog djela u kojem je, osim, dakako, pjesama (prevodi Ujevića i Lalića), ponuđen i zanimljiv i širok uvid u lik Whitmana,  ”tog kosmosa, sina Manhattana”, “mudraca iz Camdena”, “rođenog posvuda” – čovjeka koji je za samoga sebe smatrao da predstavlja “arhetipsku američku ličnost: samopouzdanog, samozadovoljnog i krajnje nezavisnog lovca u divljini”.

Tekst je preuzet sa bloga Litero