Braneći opstojnost Bosne i Hercegovine pred američkim profesorom Johnom R. Schindlerom koji Bosni i Hercegovini proriče skoru propast Vuk Bačanović u tekstu (Vuk Bačanović: Da li narodi BiH “žele” njen nestanak?) poseže za krivom argumentacijom pa mu je poruka nemušta, a zaključak labav.
Bačanović miješa "babe i žabe" kada komunističkog filosofa iz 19. vijeka, Antonia Labriolu suprotstavlja američkom obavještajcu i profesoru nacionalne bezbjednosti na koledžu ratne mornarice u Newportu, Johnu R. Schindleru. Dok Schindler, prema Bačanoviću, “za sadašnje stanje (u Bosni i Hercegovini, op. g.t.) krivi kriminalizirane elite i institucionalizirani kiriminal pod nominalnim zapadnim vodstvom”, dotle Bačanović, povodeći se za svojim marksističkim učiteljem Labriolom, bosanski problem vidi u klasnim razlikama, a rješenje problema u – diktaturi proletarijata!
“Društveno biće određuje oblike svijesti”, a ne obratno, citira Bačanović Labriolu prihvatajući da je društveno biće, većma, određeno materijalnim uslovima života. Dalje nas Bačanović podsjeća da je “kolektivna psihologija” posljedica društvenih uslova u kojima jedna klasa vlada nad drugom kroz vlast nad sredstvima proizvodnje. Kako je kod marksističkih teoretičara svijet podložan stalnim promjenama i u neprestanom mijenjanju tako je i društvena svijest “…uvijek specifičan proizvod specifičnih uslova “. Budući da je profesor Labriola, prije nego što se zaljubio u Fridricha Engelsa bio Hegelov učenik, tako je svom ovovremenom učeniku Bačanoviću objasnio i da život nije samo ono što se materijalno da objasniti nego ga čine i stvari kao što su sujevjerje odnosno i ono što je “naivno, nagonsko, nepromišljeno, fantastično”. Shodno ovom učenju Bačanović, onda, zaključuje da “čovjek, pa i narod, nisu fantastične idealističke izmišljotine iz naših glava, već je njihova društvena svijest preduslovljena cijelim nizom društveno-ekonomskih faktora”.
Taman kada se uporni i strpljivi čitalac upita šta Bačanović, zapravo, hoće, gdje se uputio i šta smjera, odgovor stiže već u sljedećem pasusu. Filosof Bačanović staje, zapravo, u odbranu svog napaćenog bosanskog naroda kojega je američki špijun Schindler stavio na “stub srama” optužujući ga da ne želi jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu jer ni 17 godina poslije rata “većina Bosanaca ne želi živjeti među ljudima koji ne pripadaju njihovoj etno-religijskoj grupi” !
Da bi dokazao da nije narod kriv zato što se ne buni već das u krivi oni koji njime, smišljenim manipulacijama vladaju, Bačanović se poziva na kanadskog antropologa i geografa Briana S. Osbornea koji dokazuje “da se identiteti konstantno rekonstruišu na osnovu trenutačnih potreba i to kroz selektivno opredjeljivanje, manipulacije, čak i kroz maštovito izmišljanje. Prošlost se društveno konstruiše kroz arhive, muzeje, školske programe, spomenike i javne manifestacije. Sve one propagiraju nacionalnu solidarnost, održavaju ljude u stanju ponosa zbog državljanstva koje posjeduju i promoviraju puno učešće u ekonomskom, društvenom i političkom životu.”
Vuk Bačanović je potegao “tešku artiljeriju” ne bi li od CIA-inog obavještajca odbranio jadni, nevini ali priglupi (bosanski) narod i dokazao da on, tj. narod, zapravo ni o čemu nema pojma pa, zato, ni za šta ne može biti kriv. Njegov identitet manipulacijama i selektivnim izmišljanjem određuje neko ko se digao iznad naroda. Ko je to? Buržoazija i konzervativni kler, rekao bi moj nastavnik sociologije iz gimnazijskih dana, Mile Sumrak (ovo Sumrak mu je bio nadimak koji su mu djaci prikačili ali mu je bolje pristajao nego rodjeno ime!). Isto to, rekao bih, misli i komunistički filosof Bačanović kada manipulatore narodnom sviješću naziva “gospodarima želja”.Logično živi u vremenu neoliberalnog kapitalizma i “Gospodara prstenova”, dok je moj Mile Sumrak živio u dobu hladnog rata i “Družbe Pere Kvržice”.
“Disolucija BiH”, zaključuje dalje Bačanović, “nije “želja” Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ta “želja” se propagira iz interesa koji je posve suprotan njihovom, no oni se toj “želji” prepuštaju, budući da žive u političkoj i ideolškoj stvarnosti kreiranoj od strane “gospodara želja”.”
Bačanović, očigledno, smatra da je na ovaj način stvorio dovoljno jaku teoretsku potporu za zaključak koji će izvući i koji se po originalnosti i emotivnoj snazi odaslane poruke može porediti možda samo sa pasažima o razmišljanjima Pavla Korčagina iz soc-realističkog epa “Kako se kalio čelik”, Nikolaja Ostrovskog.
No, znači li to da se radi o trajnom stanju, štoviše, “prirodnom stanju”? Ako bismo se vodili takvim zaključivanjima, došli bismo u značajnu kontradikciju sa istorijom, koja je u više navrata pokazala kako se despotski režimi i zlokobne ideologije mrve u prah. Učmala močvara Johna R. Schindlera nije samo parcijalno i potcjenjivačko sagledavanje situacije u BiH, već i negiranje potencijala za promjenu. On, sasvim sigurno, još uvijek spava, ali njegovo buđenje iz komatoznog sna “želja” neće moći proći bez zbacivanja s leđa kompletne košmarne kolonijalno-kompradorske hijerarhije,…
Nalazimo se, dakle, u predvorju revolucije. Vratimo li se malo na početak teksta do marksističkog filosofa Labriole shvatićemo da je snaga koja će zbunjenom, uspavanom i priglupom bosanskom narodu skinuti mrenu s očiju niko drugi do - radnička klasa odnosno njena avangarda: proletarijat! Proletarijat je ono čega u Bosni, a bogami i u Hercegovini ima koliko hoćeš: nit’ ko šta radi, niti ima posla. A, proletarijat je, sjetiće se oni koji su nekad učili iz komunističkih čitanki, revolucionarna snaga upravo zato što nema ništa pa ne može ništa ni da izgubi osim svojih života (koji, ionako, ne vrijede mnogo). Ovim rezonovanjem mogli bismo doći i do seljaka, koji su po prirodi konzervativni i pomirljivi, a ne revolucionarni, ali kad ogladne znaju i oni dići glas. Pa penzioneri, studenti, djaci… Pa se sjetih one Gundulićeve: Boj se onog ko je sviko, bez golema mrijeti jada…i eto slike za okvir Bačanovićeve revolucije u Bosni i Hercegovini. Eto sile koja će užeći luč i donijeti svjetlost na kojoj će “gospodari želja” ostati razgolićeni i smiješni sa svojim okruglim mjehovima ispod mlohavih sisa, neprirodnim bijelim zubima na protezama od slonovače i očima crvenim od bluda i neusahle pohote. Zvuči koliko poznato toliko i nevjerovatno.
Krajem 19 vijeka, kada je Labriola predavao na Univerzitetu u Rimu i pisao “Materijalističko shvatanje istorije” klasna podjela u zemljama prvobitne akumulacije kapitala (Njemačka, Francuska i Velika Britanija prvenstveno) bila je očigledna. Posmatranje današnjeg društva, čak i tako nerazvijenog kao što je bosansko, iz perspektive Labriole predstavlja, najblaže rečeno, simplifikaciju stvarnosti. Kada je o Bosni i Hercegovini riječ, slika prema kojoj “u Bosni vladaju kriminalizovane političke elite pod nominalnim vodjstvom zapada” (John R. Schindler) mnogo više odgovara stvarnosti od slike prema kojoj je Bosna zemlja potčinjene radničke klase kojom vladaju nemilosrdni (neo)kapitalisti. U Bosni i Hercegovini, nažalost, nema ni radnika ni kapitalista, a sve je manje i kapitala.
Da ne bi bilo zabune: lično ne dijelim mišljenje “čaršijskih filozofa i cinika po kojima je svaka borba uzaludna”. Naprotiv, smatram da se za Bosnu i Hercegovinu vrijedi boriti. Moj stav “za” Bosnu je prije svega pragmatičan, a svakako nije patriotski. Nisam patriota ni kada je riječ o Holandiji, čiji sam državljanin (isto kao što sam državljanin i Bosne i Hercegovine). Ja sam “za” Bosnu zato što sam za prava i slobode pojedinca, gradjanina Bosne i Hercegovine, a ne iz domoljubnih iliti patriotskih razloga kao što je briga za rod i pleme.
Ne vjerujem, medjutim, u revolucionarnu snagu usnulog bosanskog naroda koji će se, u revolucionarnoj oluji, probuditi iz “komatoznog sna” kako bi s ledja zbacio “kolonijalno-kompradorsku hijerarhiju”. Takve priče ostale su zaboravljene u soc-realističkoj literaturi tipa Ostrovskog.
Smatram da Bosna i Hercegovina treba da ostane jedinstvena država iz potpuno prozaičnih razloga: ima jedinstven narod (demos) i jedinstvenu teritoriju koju taj narod smatra svojom (Bosna i Hercegovina). Taj jedinstveni narod Bosne i Hercegovine može jeftinije i bolje da se organizuje ako koristi opšte prednosti postojeće države (infrastrukturu, od putne i željezničke mreže do elektroprenosa i od opštinskih lokalnih zajednica do regionalnih oblika organizovanja, ekonomiju bez carinskih i drugih medjudržavnih prepreka, medjunarodne organizacije i regionalnu saradnju). Na kraju, eksperiment sa podjelom na tri etničke cjeline, čak i kada bi se proveo dogovorno i bez krvi (što bi bilo ravno čudu!) bio bi neprirodan ne samo zato što etnos (grupa pojedinaca koje veže isti jezik, vjera i još koješta o čemu unutar grupe postoji manje ili više prećutan konsezus – kao što je istorija, na primjer) može da postane funkcionalno državotvoran tek kada preraste u demos (zajednica gradjana koji se medjusobno po svemu mogu da razlikuju, a povezuje ih samo pripadništvo istoj državi – nacionalitet!) nego i zato što sve tri velike etničke grupe u BiH kao i svi ostali manji etnosi koji se ne pominju, ali se podrazumijevaju (Romi, Jevreji, Talijani…i svi drugi koji se, poslije popisa stanovništva iznova pojave da bi, zatim, do novog popisa neprimjetno egzistirali unutar svojih folklornih udruženja), Bosnu i Hercegovinu, a ne Republiku Srpsku ili Federaciju BiH doživljavaju kao svoj državni okvir (unatoč upornom insistiranju etničkih političara da onaj drugi entitet omrznu kod svojih podanika). Mislim, dakle, da se za takav politički okvir pod imenom Bosne i Hercegovine vrijedi boriti svim legalnim sredstvima.
Ne vjerujem u mogućnost raspada Bosne i Hercegovine iako šansa za razlaz postoji. Mi, kao narod, nismo uspjeli da se udružimo ni kako bismo se odbranili od zajedničkog prirodnog neprijatelja (suše i poplave, na primjer), a kamoli da bismo ostvarili zajedničku polzu (navodnjavanje, korištenje prirodnih energetskih resursa i sl.). Koheziona sila medju bosanskim plemenima ne postoji ili je skoro zaboravljena. Zato ne isključujem mogućnost da se tri velike etničke grupe razidju da bi se, onda, u nekoj drugoj (evropskoj ili balkanskoj formi) ponovo ujedinjavali. Ovakav konačni ishod smatram ipak nevjerovatnim ali ne zato što je narod, kao grupa, opametio nego zato što su se njegovi etno-vodje itekako izvježbali u manipulaciji narodom u svrhu vlastite koristi. Ti vodje znaju da će, ako odvoje i osamostale svoje etničke grupe, izgubiti dio zajedničkog kolača ali, što je mnogo važnije, i vječitog dežurnog krivca za sve svoje greške, propuste i podvale. Bez Bošnjaka i Federacije BiH, Mile bi morao da krivca traži negdje daleko, u Americi ili Evropi, a tada bi mu mnogo teže bilo da uvjeri pastvu u vlastitu ispravnost. Isto važi i za Tihića, Lagumdžiju ili Čovića. Paradoksalna je činjenica da jedinstvena Bosna i Hercegovina jeste opšti interes i naroda te države i njegovih etničkih političara. Razlika je u - posebnim interesima! Da bi se ovi interesi približili, potrebno je vrijeme. Evolucija, Vuče, a ne revolucija.
