Opisujući trenutnu situaciju u Velikoj Britaniji, Smith kaže kako građani imaju sve manje povjerenja u demokratsko uređenje države i njene institucije, te više ne glasaju na izborima u velikom broju kao nekad. Sve je manje vjere u članove parlamenta i vladu. Razočaranost u sistem, između ostalog, iskazana je i protestima Occupy London, krajem prošle i početkom ove godine.
Međutim, Smith podsjeća građane da političari koje kritikuju “nisu pali u parlament sa druge planete”.
”Mi smo glasali za njih. Nekada su oni bili poput nas. Sada su postali politička klasa. Ali oni ne vladaju po nekom božanskom pravu. Možemo ih smijeniti.”
U Velikoj Britaniji ne postoji pisani ustav, što parlamentu daje veliku moć u poređenju sa sličnim institucijama u drugim državama. Prema Smithovom mišljenju, rješenje nije u odbacivanju parlamenta kao institucije, već u njegovom jačanju, jer moć koju građani imaju na raspolaganju nalazi se upravo u parlamentu.
“Oni koji žele da mijenjaju stvari, moraju se pobrinuti da izabrani kandidati za parlament zastupaju njihova stajališta. Takvih kandidata mora biti u dovoljnom broju. Izborom nekolicine nezavisnih kandidata malo se može postići.”
Njegov plan sastoji se iz toga da se zaobiđu velike stranke, koje kontrolišu političke procese u zemlji, i da se velika grupa običnih građana kandiduje za parlament. To bi bili ljudi koji su već izgradili uspješne karijere u privredi, obrazovanju ili drugim oblastima, i kao takvi zauzimaju značajno mjesto u svojoj zajednici.
”Njihove kvalifikacije bile bi drugačije od onih koje imaju sadašnji članovi parlamenta. Kada političari dosegnu vrh, njihove vještine su ograničene na samopromociju i promociju svoje stranke. Mnogi od njih su izuzetni ljudi, ali imaju malo iskustva u bilo čemu drugom. Oko 90 članova sadašnjeg parlamenta, na primjer, proveli su svoj cijeli radni vijek u politici... Ako tome dodate zanimanja koja, premda se radi o sjajnim stručnjacima, uglavnom ne podrazumijevaju veliku upravljačku odgovornost...to je već pola parlamenta. Pa ipak, ti ljudi moraju upravljati vladom, ili se nadaju da će to činiti u budućnosti.
Međutim, kada ne-političari koji su upravljali organizacijama, bilo profitnim ili neprofitnim, dostignu vrh, oni su kompetentni za niz aktivnosti, za stvari za koje morate biti sposobni bilo da upravljate biznisom ili humanitarnom organizacijom – kreiranje novih usluga i proizvoda, finansijsko planiranje, upotreba novih tehnologija i upravljanje velikim brojem zaposlenih. Kao rezultat toga, oni su mnogo bolje osposobljeni za zadatke vlade nego prosječan političar.”
Još jedna bitna prednost nezavisnih kandidata kakve predlaže Smith nad profesionalnim političarima bila bi to što bi se oni kandidovali samo za jedan mandat.
”Profesionalni političari imaju samo jedan cilj u glavi - pobjeda na sljedećim izborima. Oni su nonstop angažovani u predizbornoj kampanji, od dana nakon pobjede ili poraza na izborima do sljedećih izbora. Oni osjećaju da moraju učiniti šta god je potrebno da ostanu na vlasti ili da je povrate. Novi članovi, grupa za jedan mandat, bila bi oslobođena ovog pritiska.”
Zadatak ove grupe kandidata, uz pretpostavku da se odazovu u dovoljnom broju, bio bi da zajednički poprave što više stvari koje vlade formirane iz tradicionalnih stranaka nisu uspjele da riješe. Zatim bi se ovi privremeni članovi parlamenta povukli kada se njihov mandat završi. Zbog toga bi morali planirati svoju misiju tako da se ona može završiti u pet godina. To bi bilo jedno od njihovih obećanja izbornom tijelu i dio njihove privlačnosti. Oni ne bi bili političari, ali bi bili izabrani na tradicionalan način...Oni bi to doživljavali kao društveno-korisnu službu, a ne kao karijeru.”
Priznajući da je ovo izuzetno težak zadatak, Smith ipak vjeruje da je u politici sve moguće, podsjećajući, između ostalog, na izbor Baracka Obame za predsjednika Amerike.
Sljedeći izbori u Velikoj Britaniji održaće se u maju 2015. godine, što znači da Smith ima tri godine na raspolaganju da sprovede svoj plan. U tom periodu, predviđeno je da se, uz savjet stručnjaka, radi na definisanju problema i osmišljavanju mjera za njihovo rješavanje, koje bi zatim razumljivim jezikom bile predstavljene glasačima pred izbore.
Pozivajući građane da se uključe u inicijativu, Smith poručuje: ”Ako obični ljudi žele da preuzmu politiku od stranačkih elita, onda moraju krenuti u akciju.”
Ovdje se nameće pitanje koje je John Kampfner postavio u svom članku za Financial Times o krizi u javnom životu: "Sadašnja garnitura članova parlamenta regrutovana je iz uskih društvenih i profesionalnih krugova: think-tankova, političkih savjetnika i novinara. Kada bi više izabranih predstavnika prethodno provelo godine rada kao neurohirurzi, preduzetnici ili nastavnici, mogla bi se postići mirnija atmosfera. Ali zašto bi neki neurohirurg htio ući u tako prljavu igru?"
Smithov manifest upravo je pokušaj da se odgovori na to pitanje.
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
